William Shakespeare

april">26. april 1564. – Stratford-upon-Avon, 23. april 1616.), engleski književnik koji se smatra najuticajnijim i najpopularnijim dramskim piscem u historiji svijeta.

William Shakespeare
Chandosov portret, čiji su autor i autentičnost nepotvrđeni. Nacionalna galerija portreta u Londonu.
Biografske informacije
Rođenje	kršten 26. aprila 1564. (datum rođenja nepoznat) Stratford-on-Avon, Warwickshire, Engleska
Smrt	23. april 1616. Stratford-on-Avon, Warwickshire, Engleska
Obrazovanje
Zanimanje	dramatičar, pjesnik, glumac
Opus
Književni pravac	Engleski renesansni teatar
Potpis

Shakespeare se bavio glumom, pisao pjesme i drame, pri čemu je pokazao podjednaki talent za tragediju i komediju. Njegova djela su prevedena na sve jezike svijeta a stihovi najcitiraniji od svih autora u historiji književnosti.

Glavni članak: Shakespeareov život

Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u Countyu Warwickshire. (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. aprila 1564. godine, pa se smatra da je rođen 23. aprila 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje Sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija.

Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18. godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od septembra 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik Teatra Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnika Johna Halla.

Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorio Teatar Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. aprila iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je 1670. godine i loza se ugasila.

Shakespeare bijaše plodan pisac, pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.

Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:

• rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
• zrelo doba (velike tragedije)
• poezije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance")

Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.

Rane drame

Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni" humor često protkan opscenostima nastalima na tlu srednjovjekovnih farsi, što je glavna značajka komedija; bujan jezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onaj francuskoga dramatika Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visoka retorika i vulgarni izričaj; te usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u povijesnim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", burlesku koja prerasta u tragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnih adolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem autor oscilira između karikaturalnoga prikaza židovskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletački trgovac, poprima tijekom radnje skoro unatoč piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetske književnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričave duhovitosti i mudrosti, pravoga utjelovljenja renesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija, heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkim političkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim ugođajem u kojem slavi mladost, zdravlje i slobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.

Zrelo doba

Na prijelazu u 17. stoljeće počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne utjecaje, Chaucera i Christophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvene ostvaraje kojima je preporodio europsku i svjetsku književnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedeće drame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o autorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela.

Shakespeareov je genij često okarakteriziran kao neopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakterizirati klišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanja psihičke disocijacije i raskoljenosti, opsesivnosti i neizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudski kozmos bez teoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pozornije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne referencije na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine korporealnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: nitko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikaze personalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; nitko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; nitko nije prikazao proroke nihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; izočnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkriću mutabilnosti ljudske osobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centar čovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako i teološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitik ili filozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone.

Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj povijesni uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i konac ljudske naravi i sudbine.

Poznije doba stvaralaštva

Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. stoljeću.

Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su kronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istodobno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare konac života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnoj prikazbi života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.

William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo auktor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.

Glavni članak: Bibliografija Williama Shakespearea

Tragedije

1. Romeo i Julija (Romeo and Giuliett; 1593.)
2. Tit Andronik (Titus Andronicus; 1594.)
3. Julije Cezar (1599.)
4. Troilo i Kresida (Troilus and Cressida; 1601. - 1602.)
5. Hamlet (1602.)
6. Otelo (1604.)
7. Kralj Lear (King Lear; 1605.)
8. Macbeth (1606.)
9. Antonije i Kleopatra (1607.)
10. Koriolan (1608.)
11. Timon Atenjanin (1608.)

Komedije

1. Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost; 1590.)
2. Dva viteza iz Verone (The Two Gentlmen of Verona; 1591.)
3. Komedija nesporazuma (The Comedy of Errors; 1593. - 1594.)
4. San letnje noći (A Midsummer Night's Dream; 1594.)
5. Mletački trgovac (The Merchant of Venice; 1595.)
6. Ukroćena goropad(The Taming of the Shrew; 1596.)
7. Mnogo vike ni oko cega (1599.)
8. Vesele žene vindsorske (The Merry Wives of Windsor; 1599.)
9. Bogojavljenska noć (Twelfth Night; 1599. - 1600.)
10. Kako vam drago (As You Like It; 1600.)
11. Sve je dobro što se dobro svrši (All's Well That Ends Well; 1602. - 1604.)
12. Ravnom mjerom /Mjera za mjeru (Measure for measure; 1604.)
13. Periklo (1608.)
14. Cimbelin (Cymbeline; 1610.)
15. Zimska priča (1610.)
16. Oluja /Bura (The tempest; 1611.)

Povijesne drame

1. Kralj Henrik VI. (1591.)
2. Rikard III. (1593.)
3. Rikard II. (1594.)
4. Kralj Ivan (1594.)
5. Henrik IV. (1596. - 1597.)
6. Henrik V. (1599.)
7. Henrik VIII. (1612.)

Pjesme

1. Soneti
2. Venera i Adonis (Venus and Adonis; 1593.)
3. Napastovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece; 1594.)
4. Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim)

 

William Shakespeare na Wikimedijinoj ostavi

• Internet Shakespeare Editions
• Folger Digital Texts
• Open Source Shakespeare complete works, with search engine and concordance
• First Four Folios^{[mrtav link]} at Miami University Library, digital collection
• The Shakespeare Quartos Archive
• Shakespeare's Words the online version of the best-selling glossary and language companion
• Shakespeare and Music Arhivirano 2012-11-19 na Wayback Machine-u
• Shakespeare's Will from The National Archives (United Kingdom)
• Free scores by William Shakespeare na Choral Public Domain Library (ChoralWiki)
• The Shakespeare Birthplace Trust Arhivirano 2011-05-28 na Wayback Machine-u
• William Shakespeare na sajtu IMDb
• Djela čiji je autor William Shakespeare na Projektu Gutenberg