Teologija

Teologijom se također naziva zvanje stečeno po završetku specijaliziranog religijskog studija, obično na univerzitetima, teološkim fakultetima ili sjemeništima (seminarima).

Teologijom se često naziva i visoka škola na kojoj se odvija studij te naučne discipline. Stručnjaci u teologiji se nazivaju teolozi.

Augustin je latinski pojam theologia definirao kao "rasuđivanje ili rasprava o Bogu"; Ivan Cvitković, sociolog religije, teologiju definira kao "teorijski sistematizirano učenje o Bogu i njegovom odnosu prema svijetu". Richard Hooker "teologiju" je definirao kao "nauku o božanskim stvarima". Alister E. McGrath nudi specifično kršćansku definiciju teologije: "Ako postoji samo jedan Bog i ako je taj Bog 'Bog kršćana' (da se poslužimo izričajem Tertulijana, pisca iz drugog stoljeća), tada su narav i djelokrug teologije poprilično dobro određeni: teologija je promišljanje o Bogu kojega kršćani štuju i obožavaju." Teolozi koriste razne oblike analize i argumentacije (filozofski, etnografski, historijski, duhovni i druge) kako bi razumjeli, objasnili, testirali, kritizirali, branili ili promovirali bilo koju od mnoštva religijskih tema. Teolog se teologijom bavi kako bi:

• došao do dubljeg i boljeg razumijevanja vlastite religijske tradicije,
• bolje razumio neku drugu religijsku tradiciju,
• uspoređivao religijske tradicije,
• branio ili pravdao neku religijsku tradiciju (apologija),
• pomogao reformu neke određene tradicije,
• pomogao širenje neke religijske tradicije,

ili

• koristio sadržaj neke tradicije s ciljem njegove primjene na neku sadašnju situaciju ili potrebu,
• koristio sadržaj neke tradicije s ciljem istraživanja mogućih načina tumačenja svijeta, ili
• istraživao prirodu božanstva bez pozivanja na neku određenu tradiciju,
• doveo u pitanje (npr. biblijski kriticizam) ili se suprotstavio (npr. nereligioznost) određenoj religijskoj tradiciji ili religijskom svjetonazoru.

 

Riječ teologija je izvorno iz grčkog jezika. Grčka riječ theología (θεολογία) je nastala od riječi theós (θεός), u značenju: "Bog", i nastavka -logía (-λογία), u značenju: "govor", "učenje", "nauka" (izvedenog iz riječi lógos [λόγος] koja znači: riječ, govor, smisao, načelo, zakon, nauka), te je preuzeta u latinski kao theologia, a kasnije i u druge jezike (eng. theology, franc. théologie, španj. teología, tal. teologia, njem. Theologie, rus. теоло́гия itd.). Značenje koje danas ova riječ ima u srpskohrvatskom jeziku uvelike ovisi o značenju koje su njeni latinski i grčki ekvivalenti dobili njihovom upotrebom u kršćanskoj patristici i srednjovjekovlju, iako se u novije vrijeme ovaj pojam koristi i izvan kršćanskog konteksta. Pojam boga (theós) u definicijama teologije u zapadnoeuropskoj tradiciji je sve donedavno bio identičan kršćanskom pojmu Boga i teolozi nisu osjećali potrebu da izričito naglašavaju da se radi o kršćanskom Bogu. To se jednostavno podrazumijevalo.

Antička filozofija

Prvu upotrebu termina theología (θεολογία) susrećemo kod grčkog filozofa Platona, u djelu Država (Knjiga II, glava 18). On teologiju određuje kao produbljivanje onoga u što se vjeruje, kao racionalno preispitivanje vjerovanja u bogove, dakle, kao nauku o bogovima (u njegovo vrijeme dominantan je bio politeizam).

U svom djelu Metafizika Aristotel je teorijsku filozofiju podijelio na matematičku (mathematike), fizičku (physike) i teološku (theologike), pri čemu se u ovoj posljednjoj uglavnom bavi metafizikom, koja je, za Aristotela, obuhvaćala i raspravu o božanskoj naravi. Aristotel teologiju naziva "prvom filozofijom", naukom o apsolutnom biću, "prvom pokretaču", neprouzrokovanom. Pojam "prvi pokretač" kod Aristotela identičan je pojmu "bog", te će kasnije biti mnogo korišten u kršćanskoj teologiji.

Oslanjajući se na grčke stoičke izvore, latinski pisac Varon je razlikovao tri oblika teološkog diskursa: mitski (bavi se mitovima o grčkim bogovima), racionalni (filozofska analiza bogova i kozmologije) i građanski (bavi se obredima i dužnošću vršenja javnih religijskih činova).

Biblija

Ni u Starom ni u Novom zavjetu riječ teologija se izričito ne spominje. Međutim, theologos, pojam usko povezan s pojom theología, javlja se jedanput u nekim biblijskim rukopisima u naslovu Knjige Otkrivenja: apokalypsis ioannou tou theologou, "otkrivenje Ivana theologosa". Međutim, riječ theologos se na tom mjestu ne odnosi na Ivana "teologa" u modernom srpskohrvatskom značenju te riječi, nego – koristeći malo drukčije značenje korijena lógos, ne u smislu "racionalnog diskursa" nego u značenju "riječi" ili "poruke" – na onoga tko govori riječi Božje, logoi tou theou.

Rano kršćanstvo i patristika

Neki latinski kršćanski pisci, među kojima su i Tertulijan i Augustin, su prihvatili Varonovu trostruku upotrebu, iako je Augustin pojam teologija koristio i u jednostavnom značenju "promišljanja ili rasprave o božanstvu".

Srednji vijek

U nekim srednjovjekovnim grčkim i latinskim izvorima pojam theologia (u smislu "iznošenja ili svjedočanstva Božjeg nauma") jednostavno se odnosio na Bibliju.

Latinski pisac Boetije početkom 6. stoljeća koristio je pojam theologia da označi jedan odsjek filozofije kao predmet akademskog studija koji se bavi nepokretnom, netjelesnom stvarnošću (nasuprot odsjeku physica koji se bavi tjelesnim, pokretnim stvarnostima). Boetijeva definicija je utjecala na kasniju latinsku upotrebu.

U skolastičkim latinskim izvorima pojam je dobio značenje racionalnog studija doktrina kršćanske religije ili (preciznije) akademsku disciplinu koja je ispitivala koherentnost i implikacije jezika i tvrdnji Biblije i teološke tradicije (pri čemu je za sadržaj tradicije najčešće bile relevantne Sentencije Petra Lombardskog, koje se pak oslanjaju na Crkvene Oce.) Teologija je tako postala "disciplina svetog nauka, obuhvaćajući cjeloviti kršćanski nauk, a ne samo nauk o Bogu."

Renesansa i kasnije

U renesansi, pogotovo s firentinskim platonističkim apologetama Danteove poezije, razlikovanje "poetičke teologije" (theologia poetica) i "objavljene" ili biblijske teologije poslužit će kao temelj za oživljavanje filozofije kao znanosti neovisne o teološkom autoritetu.

Od 17. stoljeća naovamo, također je postalo moguće koristiti pojam "teologija" za proučavanje religijskih ideja i učenja koja nisu specifično kršćanska (primjerice, u izrazu "naravna teologija" koji je označavao teologiju utemeljenu na zaključivanju iz prirodnih činjenica neovisnih o specifično kršćanskoj objavi) ili ideja i učenja koja su svojstvena nekoj drugoj religiji (vidi ispod). Teologija tako postaje analiza religijskih vjerovanja.

"Teologija" se danas u izvedenom smislu može koristiti kao naziv za "sistem teoretskih principa; (nepraktičnu ili rigidnu) ideologiju".

Karl Barth pojam teologije kao "ljudskog govora o Bogu" proširuje tako što mu daje i teleološko značenje "Božjeg govora ljudima".

Alternativni i srodni pojmovi

Ateologija

Pojam "ateologija" skovali su ateistički pisci tijekom 1960-ih kako bi imenovali sistem vjerovanja zasnovan na ateističkim pretpostavkama.

Tealogija

Budući da je grčka riječ theós muškog roda, činilo se da u sebi sadrži ideju Boga kao muškarca. Stoga su neke feminističke spisateljice skovale pojam "tealogija" (eng. thealogy, grč. thealogía [θεαλογία], od riječi theá [θεά], boginja, božica) kako bi naglasile Božju žensku dimenziju.

Divinity

Na engleskom govornom području upotrebljava se i riječ divinity (doslovno: "božanstvo", "divinitet") koja, uz to što označava Boga, također označava i "sustav mišljenja koji racionalnim naporom nastoji osmisliti Boga."

U nekim se akademskim teološkim krugovima tvrdi da teologija predstavlja aktivnost svojstvenu kršćanskoj religiji i da se riječ "teologija" treba isključivo koristiti u kontekstu kršćanske teologije, a da za slične diskurse u drugim religijskim tradicijama treba koristiti neko drugo ime. Za neke je taj pojam prikladan samo za proučavanje religija koje štuju neko božanstvo (theós) i da pretpostavlja uvjerenje u mogućnost govora i mišljenja o tom božanstvu (u pojmu logía) – te da je stoga manje prikladan za religijske kontekste koji su drukčije organizirani (religijama koje nemaju božanstva, ili religijama koje negiraju mogućnost logičkog proučavanja takvih tema). ("Hijerologija" je predložena kako alternativni, općenitiji pojam.)

Slični diskursi

Budizam

Neka od akademskih istraživanja unutar budizma posvećena razumskom proučavanju budističkog razumijevanja svijeta preferiraju odrednicu budistička filozofija više nego pojam budistička teologija, budući da u budizmu ne postoji isti koncept theósa. Jose Ignacio Cabezon, koji tvrdi da upotreba pojma "teologija" jest prikladna, to može tvrditi samo zato što prema njegovim riječima: "Ne smatram da je teologija ograničena na diskurs o Bogu... Pojam 'teologija' ne smatram ograničenim na njegovo etimološko značenje. U tom etimološkom smislu naravno da je budizam neteološki, budući da odbacuje ideju Boga."

Hinduizam

Unutar hinduističke filozofije nalazimo čvrstu i drevnu tradiciju filozofske spekulacije o naravi svemira, Boga (nazvanog "Brahman", Paramatma i Bhagavan u nekim školama hinduističke misli) i Atmana (duše). Sanskrtska riječ za razne škole hinduističke filozofije je daršana ("viđenje" ili "gledište"). Vishnu teologija je stoljećima u Indiji bila predmet proučavanja mnogih štovalaca, filozofa i učenjaka, a u novije vrijeme njome se počeo baviti niz evropskih akademskih institucija, kao što su Oksfordski centar za hindu studije i Bhaktivedanta College. Vidi također: Krishnologija

Islam

Islamska teološka rasprava paralelna kršćanskoj teološkoj raspravi naziva se "kalam". Kršćanskoj teološkoj raspravi bolji i precizniji pandan ipak nalazimo u istraživanju i razradi islamskog prava ili "Fikhu". "Kalam... u muslimanskoj misli ne zauzima vodeće mjesto kao što ga teologija zauzima u kršćanstvu. Da bi se pronašao ekvivalent 'teologiji' u kršćanskom smislu, potrebno je posegnuti u nekoliko disciplina, u usul al-fikh koliko i u kalam." (L. Gardet)

Judaizam

U judaizmu historijski nedostatak političkog autoriteta značio je da se teološka refleksija većinom odvijala unutar konteksta židovske zajednice i sinagoge, a ne unutar specijaliziranih akademskih institucija. Unatoč tome, židovska teologija je historijski bila veoma aktivna i izrazito značajna za kršćansku i islamsku teologiju. Međutim, ponekad se iznose tvrdnje da, ako želimo povući paralelu između judaizma i kršćanstva, kršćanskoj teološkoj raspravi bolje odgovara rabinska rasprava o židovskom zakonu i židovski biblijski komentari.

Historija studiranja teologije u visokoškolskim ustanovama stara je koliko i historija samih tih ustanova. Primjerice, Taksila je bila rano središte vedskog učenja, vjerojatno od 6. stoljeća prije nove ere ili čak ranije; predmet proučavanja Platonove akademije, utemeljene u Ateni u 4. stoljeću prije nove ere., bile su, čini se, i teološke teme; Taixue, kineska carska škola, prenosila je Konfucijev nauk od 2. stoljeća pne.; škola u Nisibisu bila je centar kršćanskog učenja od 4. stoljeća nove ere; Nalanda u Indiji je bila mjesto budistička visoka škola barem od 5. ili 6. stoljeća nove ere; a marokanski Univerzitet Al-Karaouine je bio centar islamskog naučavanja od 10. stoljeća, jednako kao i Univerzitet Al-Azhar u Kairu.

Moderni zapadni univerziteti su se razvili iz monastičkih institucija i (pogotovo) katedralnih škola Zapadne Evrope u razvijenom srednjem vijeku (vidi, primjerice: Univerzitet u Bologni, Univerzitet u Parizu i Univerzitet u Oksfordu). Od samog početka, stoga, izučavanje kršćanske teologije bilo je centralna komponenta tih institucija, jednako kao i studij crkvenog ili kanonskog prava): univerziteti su igrali važnu ulogu u obučavanju ljudi za crkvene službe, pomaganju crkvi u njenoj potrazi za razjašnjenjem i obranom svoga nauka, te u podršci zakonitim pravima crkve pred pritiskom svjetovnih vladara. Na takvim univerzitetima teološki studij je isprva bio blisko povezan sa životom vjere i crkve: on je hranio i njega je hranila praksa propovijedanja, molitve i slavljenja mise.

U razvijenom srednjem vijeku teologija je, prema tome, na univerzitetima slovila kao najvažniji predmet. Nosila je titulu "kraljice znanosti" i predstavljala krunu trivija i kvadrivija koje su studirali mladi muškarci. To je značilo da drugi predmeti (uključujući filozofiju) postoje prvenstveno zato da pomognu teološku misao.

Dominantno mjesto kršćanske teologije na univerzitetima počelo se dovoditi u pitanje u vrijeme evropskog prosvjetiteljstva, pogotovo u Njemačkoj. Drugi su predmeti dobili veću neovisnost i prestiž, te se u institucijama za koje se sve više smatralo da trebaju biti posvećene nezavisnom razumu dovodilo u pitanje mjesto discipline koja je po svemu sudeći bila vezana za autoritet nekih određenih religijskih tradicija.

Od početka 19. stoljeća na Zapadu se pojavio niz različitih pristupa teologiji kao akademskoj disciplini. Velik dio rasprave o mjestu teologije na univerzitetima ili općenitije unutar visokoškolskog kurikuluma vrti se oko pitanja da li su metode teologije prikladno teoretske i (u širem smislu) znanstvene ili da li, s druge strane, teologija od svojih praktikanata zahtijeva prethodno opredjeljenje za vjeru, te da li je to opredjeljenje u sukobu s akademskom slobodom.

Studij teologije kao priprema za kršćansku službu

U nekim kontekstima se smatra da visokoškolskim institucijama teologija pripada prvenstveno kao oblik profesionalne obuke za kršćansku dušobrižniku (svećeničku, ministerijalnu) službu. Ovo je bilo i polazište s kojega je Friedrich Schleiermacher, liberalni teolog, zagovarao uključenje teologije na novom Univerzitetu u Berlinu 1810. godine.

Tako su, primjerice, u Njemačkoj teološki fakulteti na državnim univerzitetima obično vezani za neku određenu denominaciju (protestantsku ili katoličku), pa takvi fakulteti izdaju diplome koje se vežu uz određenu denominaciju (konfessionsgebunden) i neka se od mjesta u njihovom profesorskom zboru popunjavaju samo pripadnicima te denominacije; oni, uz to što doprinose "razvoju i rastu kršćanskog znanja", također "pružaju akademsku obuku za budući kler i vjeroučitelje u njemačkim školama".

U SAD-u je nekoliko uglednih koledža i univerziteta osnovano s ciljem obuke kršćanskih vjerskih službenika. Harvard, Univerzitet Georgetown, Univerzitet u Bostonu, Yale i Princeton su svi odreda prilikom osnivanja imali obuku klera kao svoju primarnu svrhu.

Sjemeništa i biblijski koledži i danas održavaju to savezništvo između akademskog studija teologije i obuke za kršćansku službu. U SAD-u za ovo postoje brojni prominentni primjeri (primjerice: Catholic Theological Union u Chicagu, Graduate Theological Union u Berkeleyu, Criswell College u Dallasu, Southern Baptist Theological Seminary u Louisvilleu, Trinity Evangelical Divinity School u Deerfieldu, Dallas Theological Seminary i Assemblies of God Theological Seminary u Springfieldu).

Teologija kao samostalna akademska disciplina

U drugim se kontekstima teologijom kao akademskom disciplinom bavi bez formalne afilijacije s nekom određenom crkvom (iako pojedini članovi osoblja mogu imati veze s jednom ili više crkava), pa stoga ni ministerijalna obuka ne predstavlja primarnu svrhu tih institucija. Primjerice, takav slučaj nalazimo na mnogim odsjecima univerziteta u Ujedinjenom Kraljevstvu, uključujući Odsjek teologije i religije na Univerzitetu u Exeteru i Odsjek teologije i religijskih studija na Univerzitetu u Leedsu.

Teologija i religijske studije

U nekim modernim kontekstima se razlikuju teologija, za koju se smatra da uključuje određeni stepen prihvaćanja tvrdnji religijske tradicije koja se proučava, i religijske studije, za koje nije potrebno prihvaćanje vjere. Nasuprot teologiji, smatra se da je za religijske studije važno da pitanje istinitosti ili neistinitosti proučavanih religijskih tradicija stoji izvan područja proučavanja. Religijske studije se bave proučavanjem historijskih ili suvremenih praksi ili ideja tih tradicija koristeći intelektualna sredstva i okvire koji sami nisu specifično vezani za bilo koju religijsku tradiciju, nego se za njih obično smatra da su neutralni ili sekularni. U kontekstima u kojima je naglasak na ovakvoj vrsti "religijskih studija", primarni oblici proučavanja vjerojatno uključuju sljedeće:

• antropologiju religije
• komparativni studij religija
• historiju religije
• filozofiju religije
• psihologiju religije
• sociologiju religije

Ponekad se smatra da su teologija i religijske studije u sukobu; ponekad se smatra da koegzistiraju bez ozbiljnih sukoba; a ponekad se niječe da između njih postoji ikakva jasna granica.

Teologiju su još u antičko doba kritizirali skeptici, a u novije doba prisutna je sekularistička i ateistička kritika teologije.

Filozofska kritika

Mogućnost razumske rasprave o božanskome odavno je predmet sporenja.

Protagora, već u 5. stoljeću pne., za kojeg se navodi da je protjeran iz Atene zbog agnosticizma po pitanju postojanja bogova, je rekao: "O bogovima ne mogu znati niti da jesu niti da nisu, niti kakvo je njima obličje: jer mnogo toga sprečava pouzdano znanje, nejasnoća [same stvari] i kratkoća ljudskog života."

Lord Bolingbroke, engleski političar i politički filozof, u svojim je političkim djelima iznosio i svoje stavove o teologiji: "Teologija nažalost nije religija. Teologija je znanost koju se s pravom može usporediti s Pandorinom kutijom. Na vrhu leže mnoge dobre stvari, no mnoge zle leže pod njima koje diljem svijeta šire pošast i pustoš."

Thomas Paine, američki revolucionar, je u svojoj dvodijelnoj knjizi Doba razuma (The Age of Reason) napisao: "Studij teologije, onakav kakav je u kršćanskim crkvama, je studij ničega, utemeljen je na ničemu, ne počiva ni na kakvim principima, ne proizlazi ni iz kakvog autoriteta, ne može ništa dokazati i ne dopušta nikakva zaključka. Ništa se ne može studirati kao znanost, a da nema principa na kojima se temelji; a takav je slučaj s kršćanskom teologijom, te je ona stoga studij ničega."

Ludwig Feuerbach, ateistički filozof, je u svom djelu Principi filozofije budućnosti pokušao da razgradi teologiju: "Zadaća modernog doba bila je realizacija i humanizacija Boga – transformacija i razgradnja teologije u antropologiju." Ovo je u skladu s njegovim ranijim djelom, Bîti kršćanstva (objavljenom 1841), zbog kojeg mu je bilo zabranjeno predavati u Njemačkoj, a u kojem je rekao da teologija predstavlja "splet kontradikcija i obmana".

Alfred Jules Ayer, predstavnik logičkog pozitivizma, u svom eseju "Kritika etike i teologije" pokušao je pokazati da su sve izjave o božanskome besmislene i da nije moguće dokazati nijedan božanski atribut. Napisao je: "Danas je općenito prihvaćeno, barem među filozofima, da se postojanje nekog bića koje ima atribute koji definiraju boga bilo koje neanimističke religije ne može demonstrativno dokazati... Svi izričaji o Božjoj naravi su besmisleni."

Filozof Walter Kaufmann je u eseju "Protiv teologije" pokušao razlikovati teologiju i religiju općenito. "Teologija, naravno, nije religija; i velik dio religije je kategorično antiteološki... Stoga ne treba smatrati da napad na teologiju nužno uključuje i napad na religiju. Religija može biti, i često je bila, neteološka ili čak antiteološka." Međutim, Kaufmann je došao do zaključka da "kršćanstvo neizbježno jest teološka religija".

Kritičari teologije kao akademske discipline

Već od 18. stoljeća kritičari dovode u pitanje prikladnost teologije kao akademske discipline, a ta se kritika nastavlja i u 21. stoljeću.

Richard Dawkins, istaknuti član pokreta Novi ateizam, smatra da teologija nije prikladan predmet na univerzitetima zato što nije znanstvena, govoreći kako "sada treba da se iznesu pozitivni dokazi da [teologija] ima ikakav stvaran sadržaj te da li zaslužuje ikakvo mjesto na univerzitetima današnjice." Znanost je omogućila spektakularna postignuća, od istraživanja svemira do razvoja vakcina i drugih tretmana infekcija koji spašavaju živote, dok, po Dawkinsovom mišljenju, teologija nije postigla ništa.

Paul Zachary Myers, američki evolutivni biolog, je teologiju opisao kao "prepredene bijele starce" koji izmišljaju racionalizacije za ono što lično žele da vjeruju. Myers ne vidi principijelnu razliku između međusobno proturječnih teologija različitih denominacija i sekti, pa čak ni religijskih kultova.

Generalna kritika

Charles bradlaugh, američki ateist iz 19. stoljeća, je smatrao da teologija ljudskim bićima predstavlja zapreku postizanju slobode.

Robert Green Ingersoll, američki agnostik iz 19. stoljeća, je izjavio da je, dok je moć bila u rukama teologa, većina ljudi živjela u potleušicama, a privilegirana nekolicina imala palače i katedrale. Po Ingersollovom mišljenju znanost, a ne teologija, je ona koja je poboljšala životni standard ljudi. Ingersoll je nadalje smatrao da obučeni teolozi ne zaključuju ništa bolje od osobe koja pretpostavlja da vrag mora postojati samo zato što slike koje ga prikazuju tako dobro odgovaraju njegovom opisu.

Mark Twain je izjavio da nekoliko međusobno nekompatibilnih religija tvrdi da su jedina prava religija te da ljudi skaču za vrat jedni drugima zato što su sljedbenici drukčije teologije.

• Kršćanska teologija
• Filozofija
• Kršćanska filozofija
• Skolastika
• Teologija oslobođenja
• Bog
• Logos