Sarah Bernhardt

listopada">22. listopada 1844. - Pariz, 2. ožujka 1923.) je bila francuska glumica, poznata kao jedna od najvećih ikona popularne kulture Belle Epoquea.

Sarah Bernhardt
Sarah Bernhardt u junu 1877, za vrijeme posjeta Bostonu
Biografske informacije
Rođenje	Sarah-Marie-Henriette Rosine Bernard 22. oktobar 1844 Pariz
Smrt	26. 3. 1923. (dob: 78) Pariz
Supružnik	Ambroise Aristide Damala (1882-1889)
Opus
Djelatni period	1862-1923
Znamenite uloge
Hamlet u istoimenoj drami

Prvi je put nastupila u Comedie-Francaise 1862. godine. U početku je nosila epitet "male ružne glupače", što nije obećavalo sjajno napredovanje, ali nakon laskanja slavnog pisca Victora Hugoa, Sarah ubrzo postaje "besmrtna i božanska", genij francuske pozornice. Glumila je u različitim pariškim kazalištima te u svojem vlastitom. Slavljena je kao najveća dramska umjetnica svojega vremena. Za njezin glas suvremenici su tvrdili da zanosi, uzbuđuje i zaluđuje. Nastupala je sve do starosti, i onda kada joj bolest oduzima čarobni glas i ljepotu. Nekoliko je puta obišla Europu i Ameriku, a u Zagrebu je gostovala 1899. i 1909. godine. Karijeru nije prekinula ni nakon amputacije noge 1914. godine.

Sarah se na filmu prvi put pojavljuje u "Hamletovu dvoboju" glumeći Hamleta. Kasnije još, nekoliko puta nastupa u filmovima, nadahnutim njezinim kazališnim predstavama. U svim svojim filmskim ulogama zadržala je patetiku mimike i pokreta svoje kazališne glume, ali već sama njena pojava na platnu osiguravala je komercijalni uspjeh. To se osobito odnosi na film Kraljica Elizabeta, snimljen 1912. u Engleskoj, jedan od prvih uspješnih dugometražnih filmova.

Bernhardt je rođena u Parizu kao Rosine Bernardt, kćerka Julie Bernardt (1821., Amsterdam – 1876., Pariz) i nepoznata oca. Julie je bila jedno od šestero djece putujućeg sitnog kriminalca židova Moritz Baruch Bernardt i Sare Hirsch (kasnije znane kao Janetta Hartog; oko 1797–1829). Julienin otac ponovno se oženio sa Sarom Kinsbergen (1809–1878) dva tjedna nakon smrti prve supruge i napustio je svoju obitelj 1835.

Julie se je zaputila u Pariz gdje je zarađivala kao kurtizana pod imenom "Youle". Sara je kasnije svome imenu i prezimenu dodala slovo "H". Podaci o rođenju izgubljeni su u požaru 1871., ali kako bi dokazala francusko državljanstvo što je bilo nužno za mogućnost dobivanja ordena Legije časti (fra. "Légion d'honneur"), Sarah je nabavila lažne podatke o rođenju po kojima je bila kćerka "Judith van Hard" i "Edouard Bernardt" iz Le Havre. Kada je Sarah bila mlada, majka ju je poslala u Grandchamp, augustinsku žensku školu u blizini Versaillesa.

Godina 1860.g. počela je pohađati "Conservatoire de Musique" pri Déclemation u Parizu, a ubrzo je postala student kazališta "Comédie Française", gdje je glumački debitirala (11. kolovoza 1862.) u glavnoj ulozi Racineove Ifigenije uz ne baš sjajne kritike. Tu se kratko zadržala. Zamolili su je da napusti ustanovu nakon što je ošamarila drugu glumicu koja je gurnula njenu mlađu sestru na rođendanskom slavlju za Molière.

O njenom životu postoje brojne nepoznanice zbog njene sklonosti da preuveličava i iskrivljuje. Alexandre Dumas, sin, opisuje je kao veliku lažljivicu

 

Kazališna karijera počela je 1862. Napustila je Francusku te završila u Belgiji gdje je postala ljubavnica princa Henria (Charles-Joseph Eugène Henri Georges Lamoral de Ligne) i rodila mu sina Maurice, 1864. Nakon rođenja sina princ je predložio brak što je njegova obitelj zabranila i uvjerila Bernhardt da ga odbije i prekine njihovu vezu. Godine 1865. postala je kurtizana, te je u to vrijeme nabavila poznati lijes u kojem je spavala, tvrdeći kako joj to pomaže da bolje razumije tragične uloge. Od 1866. osigurala je ugovor sa kazalištem "Théâtre de L’Odéon" u Parizu, gdje je zabilježila svoj poznati nastup kao guslar Florentine u djelu François Coppéa "Le Passant" (siječanj 1869). Izbijanjem francusko-pruskog rata prestala je nastupati, te je kazalište preuredila u bolnicu, gdje je radila kao med. sestra i brinula se za ranjenike. Slavu je stekla po kazalištima u Europi tijekom 1870-ih, te je ubrzo postala vrlo tražena diljem Europe i u New Yorku. Godine 1872. napustila je "Odéon" i vratila se u "Comédie-Française". Jedan od uspješnijih njenih nastupa je bila uloga u Voltaireovoj tragediji "Zaïre" (1874). Putovala je i u Kubu gdje je nastupila 1887. Od 1893. do 1899. u najmu je imala kazalište "Théâtre de la Renaissance" u Parizu, te je u njemu bila producentica, redateljica i glumica.

Godine 1899. preuzela je kazališe "Théâtre des Nations" na Place du Châtelet, i preimenovala ga u "Théâtre Sarah-Bernhardt" i 21. siječnja ga otvorila jednim od svojih najboljih nastupa, glavnom ulogom u predstavi "La Tosca" autora Victorien Sardou. Nakon toga je sljedila Racineova "Fedra" (24. veljače), O. Feuilletova drama "Dalila" (8. ožujka), Gaston de Waillyev "Patron Bénic" (14. ožujkah), Edmond Rostandov "Samarijanac" (25. ožujka), i Alexandre Dumasova "Dama sa kamelijama" (9. travnja). Dana 20. svibnja bila je premijera, njene najkontraverznije uloge, one Shakespearova "Hamleta" adaptiranog u prozi, koju su joj napisali Eugène Morand i Marcel Schwob. Predstava je oduševila kritičare unatoč trajanju od četiri sata Zaradila je reputaciju kao ozbiljna dramska glumica i postala jedna od najpoznatijih glumica 19. stoljeća. Upravljala je svojim kazalištem sve do smrt, kada ga je preuzeo njen sin Maurice. Nakon njegove smrti 1928. kazalište je zadržalo njeno ime sve do njemačke okupacije u drugom svjetskom ratu kada je promijenjeno u "Théâtre de la Cité" zbog židovskog porijekla glumice.

Kada joj je bilo dvadeset godina, Sara je kročila u atelje poznatog pariskog fotografa Feliksa Nadara, na Bulevaru kapucinera broj 35. Nadar je bio već uveliko poznat, ne samo kao fotograf, već kao karikaturista, novinar, književnik i čovek koji je izrađivao leteće balone i u njima leteo. U pomenutom ateljeu, godine 1860. održana je izložba slikara impresionista. Nadarov atelje Sara je posetila i dve godine ranije, odmah po završetku Konzervatorijuma. Taj portret nije bio naročito ubedljiv. Ali, fotografija iz 1864. godine kao da otkriva Sarinu pravu narav. Likovni kritičari i danas ističu da su Sarine fotografije iz Nadarovog ateljea njegovi najnadahnutiji radovi.

 

Opčinila je i Alfonsa Muhu koji ju je ovekovečio tri decenije kasnije, 1894, na plakatu za „Damu sa kamelijama“. Kada je posetila NJujork, Tomas Edison je snimio njeno tumačenje „Fedre“, ali on nije bio naučnik koji ju je zanimao. Pažnja joj je bila usmerena na Nikolu Teslu, jer naviknuta da niko ne odbija njene pozive i priliku da je vidi, bila je iznenađena kada je Tesla rekao da ga glumičino prisustvo uznemirava i odvaja od rada, pa je bolje da se ne viđaju. Sa sobom je uvek nosila kofer prepun ljubavnih pisama i ponekad bi ih prosula na krevet i legla da spava preko njih. Imala je brojne obožavaoce među poznatim ličnostima kao što su: književnik Gabrijele D'Anuncio, Marsel Prust, pa čak i princ od Velsa, potonji kralj Edvard VII. Među svim obožavaocima isticao se Aleksandar Dima Sin, koji ju je rastrzan između ljubavi i mržnje nazvao ozloglašenom lažljivicom. Imala je, takođe, i brojne ljubavnike, ali je 1882. ipak odlučila da se uda za jedanaest godina mlađeg glumca Aristidesa Damalu, koji je umro u 34. godini kao zavisnik od morfijuma. Dansku publiku toliko je oduševila, da su osim stajaćih ovacija koje su joj priredili, u njenu čast jednu poslasticu nazvali kolačem Sare Bernar.

Sara Berbar je prezirala novinare, ali je jako volela životinje. U njenom vlasništvu su bili psi, mačke, ptice, kornjače, pa čak i lav, kao i šest kameleona. Molila je svog ličnog lekara da joj prišije pravi tigrov rep i razočarala se kada joj je on objasnio da je to nemoguće. Osnovala je pozorište „Sara Bernar“, koje je posle njene smrti vodio sin Moris. Čuvena glumica uspešno se bavila slikanjem i vajanjem. Učila je slikanje kod poznatih majstora, a izlagala je na brojnim izložbama. Sačuvano je oko dvadeset i pet njenih skulptura. Na nesreću, 1915. amputirana joj je desna noga. Čim se oporavila, vratila se na scenu i čak igrala uloge fatalnih junakinja, ne ustajući sa stolice.

Umrla je od uremije 2. marta 1923. u Parizu.

Sarah Bernhardt bile jedna od prvih glumica nijemog filma, u kojem je debitirala 1900. kao Hamlet u dvominutnom filmu "Hamlet" (redatelj: Clément Maurice). Nastupila je ješ u osam filmova i dva biografska filma.

Sarah Bernhardt je iz ljubavne veze sa belgijskim plemićem Charles-Joseph Eugène Henri Georges Lamoral de Ligne (1837–1914), imala jedino dijete, sina Maurice Bernhardt (1864–1928). Maurice je radio kao menadžer i agent različitih kazališta i umjetnika, a pod kraj upravljao je i majčinom karijerom. Nije doživio veliki uspjeh te je najčešće njegova obitelj ovisila o financijskoj pomoći majke. Oženio je poljsku princezu Maria Jablonowsku s kojm je ima dvije kćerke Simone i Lysiana.

Među Sarahinim prijateljima bilo je nekoliko umjetnika, među najistakutijim Gustave Doré i Georges Clairin, glumci Mounet-Sully i Lou Tellegen, te poznati književnik Victor Hugo. Slikar Alphonse Mucha, dio svojih najboljih umjetničkih djela bazirao je na Sarahi, a zbog Sarahinog bliskog i strastvenog prijateljstva sa devet godina mlađom slikaricom Louise Abbéma (1853–1927), pričalo se da su ljubavnice.

Bernhardt je pokazivala i veliki interes prema izumitelju Nikoli Tesli što je on odbacivao kao ometanje u radu.

U Londonu 1882. se je udala za glumca grčkog porijekla Aristides Damala (u Francuskoj poznatog pod umjetničkim imenom Jacques Damala). Brak je trajao do smrti glumca 1889. Glumac je umro mlad u dobi od 34 godine, zbog ovisnosti o morfiju. Pod kraj braka, Bernhardt je navodno bila u vezi sa budućim engleskim kraljem Edwardom VII, dok je još bio Princ od Walesa.

Godine 1905. nastupajući u Brazilu, Rio de Janeiro, "Teatro Lírico do Rio de Janeiro" glumica je ozljedila desno koljeno u zavšnoj sceni prilikom skoka sa parapeta u predstavi "La Tosca" (Victorien Sardou). Noga nikada nije zacijelila u potpunosti, te je 1915. odstranjena u potpunosti zbog gangrene. Nakon ovoga nastavila je karijeru koristeći u nastupima protezu, te je po završenoj turneji po Americi, vratila se u Pariz gdje je nastupala sve do smrti. Umrla je 1923. od posljedica zatajenja bubrega.

Glumica ima svoju zvijezdu u Los Angelesu na "Hollywood Walk of Fame" pri 1751 Vine Street.

• 1900: Hamletov dvoboj (Le Duel d'Hamlet)
• 1908: Toska (La Tosca)
• 1911: Dama sa kamelijama (La Dame aux Camélias)
• 1912: Kraljica Elizabeta (Elisabeth Reine d'Angleterre)
• 1912: Sara Bernar na Bel Ilu (Sarah Bernhardt à Belle-Isle)
• 1915: Francuske majke (Mères Françaises)
• 1915: Ovi su naši (Ceux de Chez Nous)
• 1916: Jeanne Doré
• 1923: Dopadljivica (La Voyante)

 

Sarah Bernhardt na Wikimedijinoj ostavi

• The Sarah Bernhardt Pages
• Djela čiji je autor Sarah Bernhardt na Projektu Gutenberg
• Sarah Bernhardt na Internet Broadway Database (en)
• Performances in Theatre Archive University of Bristol
• Sarah Bernhardt na sajtu IMDb
• Sarah Bernhardt na Allmovieu
• Sara Bernar - biografija
• Zvanični sajt Sare Bernar
• Biografija Sare Bernar
• Biografija
• Dela Sare Bernar na gutenberg.org