Albanski jezik (gjuha shqipe) indoeuropski je jezik kojim govore Albanci na Balkanskom poluotoku i pripadnici albanske dijaspore u Americi, Europi i Oceaniji.
S oko 7,5 milijuna govornika, albanski čini neovisnu granu unutar indoeuropske jezične porodice i nije usko povezan s bilo kojim drugim jezikom.
Ovaj članak sadrži IPA fonetske simbole. Bez adekvatne softverske podrške, mogli biste vidjeti upitnike, kutijice ili druge simole umjesto Unicode znakova. Za vodič kroz IPA simbole, pogledajte Pomoć:IPA.
Prvi put potvrđen u 15. stoljeću, albanski predstavlja posljednju indoeuropsku jezičnu granu koja se pojavila u zabilježenim zapisima. To je jedan od razloga zašto je njegovo još uvijek nepoznato porijeklo već dugo predmet rasprave među lingvistima i povjesničarima. Albanski se smatra potomkom jednog od paleobalkanskih jezika u antici. Više iz povijesnih i geografskih nego specifično lingvističkih razloga, razni moderni povjesničari i lingvisti vjeruju da albanski jezik možda potječe od nekog južnog ilirskog dijalekta koji se u klasičnom dobu govorio u gotovo istoj regiji. Prema drugim hipotezama, albanski možda potječe od tračkog ili dakijsko-mezijskog, drugih drevnih jezika koji su se govorili istočno od ilirskih oblasti. O tim se jezicima ne zna dovoljno da bi se te teze mogle potpuno dokazati ili opovrgnuti.
Dva glavna albanska dijalekta, gegijski i toskijski, prvenstveno se razlikuju u fonologiji i međusobno su razumljivi, pri čemu se gegijski govori sjeverno, a toskijski južno od rijeke Škumbina. Njihove karakteristike u odrazu kako domaćih riječi tako i posuđenica ukazuju na dijalektalni raskol koji se dogodio nakon pokrštavanja regije (4. stoljeće nove ere) i u vrijeme slavenskih seoba na Balkan, pri čemu je povijesnu granicu između gegijskog i toskijskog činila rijeka Škumbin, koja je prelazila preko tzv. Jirečekove linije. Standardni albanski jezik standardizirani je oblik govornog albanskog jezika zasnovan na toskijskom dijalektu. Zvanični je jezik Albanije i Kosova, ima status jednog od službenih jezika u Sjevernoj Makedoniji, kao i manjinskog jezika u Italiji, Crnoj Gori, Rumunjskoj i Srbiji.
Stoljetne zajednice koje govore albanskim dijalektima mogu se naći raštrkane u Hrvatskoj (Arbanasi), Grčkoj (Arvaniti i neke zajednice u Epiru, zapadnoj Makedoniji i zapadnoj Trakiji), Italiji (Arbereši), kao i u Rumunjskoj, Turskoj i Ukrajini. Dvije varijante toskijskog dijalekta, arvanitski u Grčkoj i arbereški u južnoj Italiji, sačuvale su neke arhaične elemente jezika.
Etnički Albanci imaju veliku dijasporu, od kojih su se mnogi odavno asimilirali u različite kulture i zajednice. Zbog toga, broj govornika albanskog jezika ne odgovara ukupnoj etničkoj albanskoj populaciji, jer se mnogi etnički Albanci mogu identificirati kao Albanci, ali ne moraju govoriti albanski jezik.
Albanskim jezikom govori približno 6 milijuna ljudi na Balkanu, prvenstveno u Albaniji, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori i Grčkoj. Međutim, zbog starih zajednica u Italiji i velike albanske dijaspore, ukupan broj govornika u svijetu mnogo je veći nego u Južnoj Europi i iznosi približno 7,5 milijuna.
Po broju govornika, albanski je treći jezik u Italiji. To je zbog znatne imigracije Albanaca u Italiju. Italija ima povijesnu albansku manjinu od oko 500.000 ljudi, raštrkanu po južnoj Italiji, čiji su pripadnici poznati kao Arbereši. Otprilike milijun Albanaca s Kosova raspršeno je po Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. To su uglavnom emigranti s Kosova koji su se na zapad doselili tijekom 1990-ih godina. U Švicarskoj je albanski jezik šesti jezik po broju govornika, kojih ima 176.293.
Postoji veliki broj govornika albanskog jezika u Sjedinjenim Državama, Argentini, Čileu, Urugvaju i Kanadi. Neki od prvih etničkih Albanaca koji su stigli u Sjedinjene Države bili su Arbereši. Arbereši imaju snažan osjećaj identiteta i jedinstveni su po tome što govore arhaični dijalekt toskanskog albanskog koji se naziva arbereškim jezikom.
Otprilike 1,3 milijuna ljudi albanskog porijekla živi u Turskoj, od kojih više od 500.000 prepoznaje svoje pretke, jezik i kulturu. Međutim, prema drugim procjenama, broj ljudi u Turskoj s albanskim porijeklom premašuje 5 milijuna. Međutim, velika većina ove populacije je asimilirana i više ne govori tečno albanski jezik, iako albanska zajednica održava svoj prepoznatljivi identitet u Istanbulu do danas.
U Egiptu ima oko 18.000 Albanaca, uglavnom govornika toskijskog. Mnogi su potomci janjičara Muhameda Ali-paše, Albanca koji je postao valija (Wāli) i proglasio se za kediva Egipta i Sudana. Uz dinastiju koju je uspostavio, velik dio bivše egipatske i sudanske aristokracije bio je albanskog podrijetla. Pored nedavnih emigranata, diljem svijeta postoje pripadnici starije albanske dijaspore.
Albanskim jezikom govore i zajednice albanske dijaspore koje žive u Australiji i Novom Zelandu.
Dijalekti
Glavni članak: Albanski dijalekti
Dijalekti albanskog jezika.
Albanski jezik ima dva dijalekta, toskijski koji se govori na jugu i gegijski na sjeveru. Standardni albanski jezik temelji se na toskijskom narječju. Rijeka Škumbin predstablja grubu granicu između ta dva dijalekta.
Gegijski je podijeljen na četiri poddijalekta: sjeverozapadni gegijski, sjeveroistočni gegijski, centralni gegijski i južni gegijski. Prvenstveno se govori na sjeveru Albanije i u cijeloj Crnoj Gori, na Kosovu i na sjeverozapadu Sjeverne Makedonije. Prilično je različito narječje Gornje Reke, koji se, međutim, ubraja u centralni gegijski. U Hrvatskoj postoji i dijasporski arbanaški dijalekt.
Toskijski dijalekt podijeljen je na pet poddijalekata: sjeverni toskijski (s najvećim brojem govornika), laberijski (Labërisht), čamski (Çam), arvanitski i arbereški (Arbëresh). Toskijski se govori u južnoj Albaniji, na jugozapadu Sjeverne Makedonije te u sjevernoj i južnoj Grčkoj. Čamski albanski govori se u sjeverozapadnoj Grčkoj, dok arvanitskim govore Arvaniti u južnoj Grčkoj. Uz to, arbereškim govore Arbereši, potomci migranata iz 15. i 16. stoljeća koji su se naselili na jugoistoku Italije, u malim zajednicama u regijama Sicilije i Kalabrije.
Albanski jezik pisan je s pomoću različitih pisama od najranijih zapisa iz 14. stoljeća. Povijest pravopisa na albanskom jeziku usko je povezana s kulturnom orijentacijom i znanjem određenih stranih jezika među albanskim piscima. Najraniji pisani albanski zapisi potječu s područja Ghega i pisani su improviziranim pravopisom temeljenim čas na talijanskom čas na grčkom jeziku. Izvorno je toskijski dijalekt pisan grčkim pismom, a gegijski latinskim. Oba su dijalekta pisana i na osmansko-turskoj verziji arapskog pisma, ćirilici i nekim lokalnim pismima (elbasanskim, vitkutskim, todrijevim, Veso Bey, Jan Vellara i dr.). Preciznije, pisci iz sjeverne Albanije, pod utjecajem katoličke crkve, koristili su latinična slova, oni u južnoj Albaniji, pod utjecajem grčke pravoslavne crkve, upotrebljavali su grčka slova, dok su drugi širom Albanije, pod utjecajem islama, koristili arapska slova. Bilo je nekih početnih pokušaja stvaranja izvorne albanske abecede tijekom razdoblja 1750–1850. godine. Ti su se pokušaji intenzivirali nakon Prizrenske lige, a kulminirali su Manastirskim kongresom, koji su albanski intelektualci održali od 14. do 22. studenoga 1908. godune u Manastiru (današnjoj Bitoli), a koji je odlučivao o tome koje pismo koristiti i kakav će se standardizirani pravopis koristiti u standardnom albanskom jeziku. Taj dogovor i danas je albanski književni jezik. Pismo je latinična abeceda s dodatkom slova <ë>, <ç>, i deset digrafa: dh, th, xh, gj, nj, ng, ll, rr, zh i sh.
Stoljeće između 1750. i 1850. bilo je razdoblje zapanjujuće pravopisne raznolikosti u Albaniji. U tom je razdoblju albanski jezik pisan u najmanje deset različitih abeceda – što je zasigurno rekord za europske jezike. ... Raznoliki oblici u kojima je zabilježen ovaj stari balkanski jezik, od najranijih dokumenata do početka dvadesetog stoljeća ... sastoje se od prilagodbi latinskog, grčkog, arapskog i ćiriličnog pisma i (što je još zanimljivije) niza lokalno izmišljenih sustava pisanja. Većina potonjih pisama sada je zaboravljena i nepoznata je čak i samim Albancima.
Albanski jezik čini neovisnu granu indoeuropskog jezičnog stabla. Godine 1854. filolog Franz Bopp dokazao je da albanski pripada indoeuropskim jezicima. Nekoliko je indoeuropskih lingvista ranije uspoređivalo albanski jezik s germanskim i baltoslavenskim jezicima, koji svi dijele niz izoglosa s albanskim. Drugi su lingvisti povezali albanski jezik s latinskim, grčkim i armenskim, dok su germanske i baltoslavenske jezike smjestili u drugu granu indoeuropskog jezičnog stabla.
Historija
Svjedočanstva
Albanski jezik je prvi put spomenut u historijskim dokumentima 14. srpnja 1285. u Dubrovniku, u današnjoj Hrvatskoj. Tada je izvjesni Mateja, sin Markov, svjedok pljačke jedne kuće, izjavio: "Čuo sam neki glas kako s planine viče na albanskom jeziku (latinski: Audivi unam vocem, clamantem in monte in lingua albanesca).
Albanski jezik spominje se i u spisu Opis istočne Europe (Descriptio Europae Orientalis), koji se datira u 1308. godinu:
Habent enim Albani prefati linguam distinctam a Latinis, Grecis et Sclauis ita quod in nullo se intelligunt cum aliis nationibus. "Naime, gore spomenuti Albanci imaju jezik koji se razlikuje od jezika Latina, Grka i Slavena, tako da se uopće ne razumiju".
Najstariji posvjedočeni dokument napisan na albanskom jeziku datira iz 1462. godine, dok je prvi zvučni zapis na tom jeziku napravio Norbert Jokl 4. travnja 1914. u Beču.
Međutim, kako primjećuje Fortson, albanska pisana djela morala su postojati su i prije toga; jednostavno su izgubljena. Postojanje pisanog albanskog jezika izričito se spominje u pismu sačuvanom iz 1332. godine, a prve sačuvane knjige, uključujući knjige na gegijskom i toskijskom, imaju pravopisna obilježja koja ukazuju na to da se razvio neki oblik zajedničkog književnog jezika.
Tijekom petostoljetnog razdoblja osmanskog prisustva u Albaniji, jezik je službeno bio priznat tek 1909. godine, kad je na Debarskom kongresu konačno odlučeno da se dopusti otvaranje škola na albanskom jeziku. Tada su precizirana i slova albanskog jezika i standardi pisanja; odabrana je latinica, a ne staro tursko pismo, koje je bilo razmatrano kao alternativa.
Albanski se smatra izoliranim jezikom u indoeuropskoj jezičnoj porodici; niti jedan drugi jezik nije nepobitno povezan sa tom granom. Jedini drugi jezici koji sami čine svoju granu u okviru indoeuropske proodice jesu armenski i grčki.
Albanski jezik dio je indoeuropske jezične skupine i smatra se da je evoluirao iz jednog od paleobalkanskih jezika u antici, premda je još uvijek neizvjesno koji se to određeni paleobalkanski jezik može smatrati pretkom albanskog ili gdje je u Južnoj Europi to stanovništvo živjelo. Općenito nema dovoljno dokaza da bi se albanski jezik povezao s jednim od tih jezika, bilo s jednim od ilirskih jezika (što povjesničari uglavnom tvrde), bilo s tračkim ili dakijskim. Među tim se mogućnostima obično smatra da je ilirski najvjerojatniji, iako nedostatak neupitnih dokaza onemogućuje da se ta teza definitivno potvrdi.
Iako albanski dijeli leksičke izoglose s grčkim, germanskim i, u manjoj mjeri, baltoslavenskim jezicima, rječnik albanskog jezika prilično je poseban. Godine 1995. Taylor, Ringe i Warnow, koristeći kvantitativne lingvističke tehnike, otkrili su da albanski čini "podskupinu s germanskim". Međutim, oni su ustvrdili da ta činjenica nema nekog većeg značaja, jer je albanski jezik izgubio velik dio svog izvornog rječnika i morfologije, pa se tako "ta očito bliska veza s germanskim temelji na samo nekoliko leksičkih srodnika – što teško da predstavlja neki naročiti dokaz".
Historijska rasprostranjenost
Glavni članak: Porijeklo Albanaca
Položaj plemena Albana (Albanoi) 150. n.e.Iliri, Dačani, Geti i Thračani 200. n.e.
Mjesto i vrijeme nastanka albanskog jezika nisu sigurni. Američki lingvist Eric Hamp kaže da je tijekom nepoznatog kronološkog razdoblja predalbansko stanovništvo – koje je Hamp nazvao "Albanoidima" (Albanoid) – naseljavalo područja koja se protežu od Poljske do jugozapadnog Balkana. Daljnja je analiza sugerirala da se radilo o nekom planinskom području, a ne o ravnici ili morskoj obali: iako su albanske riječi za biljke i životinje karakteristične za planinske regije u potpunosti izvorne, nazivi za ribe i poljoprivredne aktivnosti (poput oranja) posuđeni su iz drugih jezika.
Međutim, dublja analiza rječnika pokazuje da bi to moglo biti posljedica produljene dominacije latinskog jezika u obalnim i ravničarskim područjima zemlje, a ne dokaz izvornog okruženja u kojem je nastao albanski jezik. Na primjer, riječ za "ribu" posuđena je iz latinskog, ali ne i riječ za "škrge", koja je izvorna. Autohtone su također riječi za "brod", "splav", "plovidbu", "školjke" i nekoliko imena vrsta riba, ali ne i riječi za "jedro", "veslo" i "luku" – predmeti koji se odnose na samu plovidbu i velik dio morske faune. To prije pokazuje da su protoalbanci u ranim vremenima (vjerojatno nakon rimskog osvajanja te pblasti) bili potisnuti s obalnih područja izgubivši tako velike dijelove (ili većinu) vokabulara vezanog za morski okoliš. Sličan fenomen mogao bi se primijetiti i kod poljoprivrednih izraza. Iako su riječi za "obradivo zemljište", "kukuruz", "pšenicu", "žitarice", "vinograd", "jaram", "berba", "stočarstvo" itd. izvorne, riječi za "oranje", "poljoprivredno gazdinstvo" i "seljaka" te one vezane za poljoprivredne djelatnosti i neke alate za žetvu inozemnog su porijekla. To, opet, upućuje na intenzivan kontakt s drugim jezicima i ljudima, umjesto na pružanje dokaza o mogućem autohtonstvu.[nedostaje referenca]
Izdanje časopisa Albanija iz 1905. godine, najvažnijeg albanskog časopisa s početka 20. stoljeća.
Središte albanskog stanovništva ostala je rijeka Mat. Godine 1079. albanske su naseobine zabilježene južnije, u dolini rijeke Škumbina. Škumbin, sezonski potok koji se nalazi u blizini starog rimskog putaVia Egnatia, predstavlja približnu granicu primarne dijalekatske podjele za albanski jezik, na toskijski i gegijski dijalekt. Karakteristike toskijskog i gegijskog u načinu na koji se postupa s domaćim riječima i posuđenicama iz drugih jezika dokaz su da je dijalekatska podjela prethodila seobi Slavena na Balkan, što znači da su u tom razdoblju (od 5. do 6. stoljeće nove ere) Albanci zauzimali gotovo isto područje oko rijeke Škumbina, koje je okruživalo Jirečekovu liniju.
Spomeni o postojanju albanskog kao posebnog jezika sačuvani su počev od 14. stoljeća, ali u njima se ne navode konkretne riječi. Najstariji sačuvani dokumenti napisani na albanskom jeziku jesu Formula e pagëzimit (Slovo krštenja) – Un'te paghesont 'pr'emenit t'Atit e t'Birit e t'Spertit Senit ("Krštavam te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga") – koju je zabilježio Pal Engjelli, biskup Drača 1462. godine na gegijskom dijalektu, te neki novozavjetni stihovi iz tog razdoblja.
Lingvisti Stefan Schumacher i Joachim Matzinger (Sveučilište u Beču) tvrde da prvi albanski književni zapisi datiraju iz 16. stoljeća. [60] Najstariju poznatu albansku tiskanu knjigu, Meshari (Misal), napisao je 1555. Gjon Buzuku, rimokatolički klerik. Godine 1635. Frang Bardhi napisao je prvi latinsko-albanski rječnik. Vjeruje se da su prvu albansku školu otvorili franjevci 1638. godine.
Jedan od najranijih rječnika albanskog jezika napisan je 1693. godine; radilo se o rukopisu na talijanskom jeziku, čiji je autor crnogorski pomorski kapetan Julije Balović i nosio je naslov Pratichae Schrivaneschae, a uključuje višejezični rječnik stotina najčešće korištenih riječi u svakodnevnom životu na talijanskom, slavenskom, grčkom, albanskom i turskom jeziku.
Predindoeuropski supstrat
Predindoeuropski (PreIE) lokaliteti nađeni su na čitavom teritoriju Albanije. Takva su PreIE mjesta postojala u Maliqu, Vashtëmu, Burimasu, Barçu, Dërsniku u okrugu Korči, Kamniku u Kolonji, Kolšu u okrugu Kukešu, Rashtanu u Libraždu i Neziru u okrugu Matu. Kao i u drugim dijelovima Europe, ovi su se PreIE narodi pridružili migracijskim indoeuropskim plemenima koja su ušla na Balkan i pridonijeli su formiranju povijesnih paleobalkanskih plemena. Što se tiče lingvistike, predindoeuropski jezični supstrat kojim se govorilo na južnom Balkanu vjerojatno je utjecao na protoalbanski, pretpostavljeni predački idiom albanskog. Opseg ovog jezičnog utjecaja ne može se precizno utvrditi zbog nesigurnog položaja albanskog među paleobalkanskim jezicima i oskudnih dokaza kojima raspolažemo za ove jezike. Ipak, sugerirane su neke posuđenice iz tog pretpostavljenog supstrata, kao što su shegë ("šipak") ili lëpjetë ("loboda", tj. biljka atriplex, usporedi s predgrčkim lápathon, λάπαθον, "alpski štavelj").
Protoindoeuropska obilježja
Premda albanski ima nekoliko riječi koje ne odgovaraju analognim riječima u drugim indoeuropskim jezicima, zadržao je mnoga protoindoeuropska obilježja: na primjer, pokazna zamjenica *ḱi- dala je albansko ky/kjo, koje odgovara engleskom he i ruskom sej, ali ne i engleskom this ili ruskom etot.
U nastavku se daje usporedba albanskog s drugim indoeuropskim jezicima, ali trebaimati na umu da je albanski pokazao neke značajne semantičke promjene, pa tako motër znači "sestra", a ne "majka".
Fonološki gledano, albanski nije toliko konzervativan. Kao i mnogi drugi indoeuropski jezici, i albanski je spojio dvije serije zvučnih okluziva (npr. i *d i *dʰ postali su d). Uz to, zvučni okluzivi obično se gube između samoglasnika. Završni slogovi izgubili su se u gotovo svim slučajevima, a vrlo je raširen i gubitak ostalih nenaglašenih slogova (npr. e.g. mik "friend" od lat. amicus). Protoindoeuropsko *o pojavljuje se kao a (također kao e ako mu slijedi zatvoren prednji samoglasnik i), dok *ē i *ā postaju o, a protoindoeuropsko *ō javlja se kao e.
Palatali, velari i labiovelari pokazuju različit razvoj, pri čemu albanski pokazuje trosmjerni razvoj, koji se zapaža i u luvijskom jeziku. Labiovelari se većim dijelom razlikuju od svih ostalih indoeuropskih velarskih serija ispred prednjih samoglasnika, ali se na drugim mjestima stapaju s "čistim" (stražnjim) velarima. Niz palatinalnih velara, koji se sastojao od protoindoeuropskog *ḱ i spojenih *ģ and ģʰ, obično se razvio u th i dh, ali je depalataliziran da bi se spojio sa stražnjim velarima u dodiru sa sonantima. Budući da se izvorna protoindoeuropska tripartitna razlika između zadnjoneščanih suglasnika sačuvala u takvim refleksima, albanski stoga ne pripada ni centum ni satem grupi, unatoč tome što je u većini slučajeva imao "satemsku" realizaciju zadnjonepčanih suglasnika. Thus protoindoeuropsko *ḱ, *k i *kʷ daju th, q i s (pred stražnjim samoglasnicima *ḱ postaje th, dok se *k i *kʷ realiziraju kao k).
Manjina znanstvenika rekonstruira četvrti laringal *h4, koji se navodno javlja kao alb. h na početku riječi, npr. herdhe "testisi", vjerojatno iz protoindoeur. *h4órǵʰi- (umjesto uobičajene rekonstrukcije *h3erǵʰi-), ali većina ispitivača ne slijedi tu tezu, jer je h- inače postalo idiosinkratski (npr. hark < lat. arcus).
Razvoj protoindoeurpskih (PIE) bilabijalnih okluziva u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*p
p
*pékʷ- "kuhati"
pjek "peći"
*bʰ / b
b
*srobʰ-éi̯e- "srkati, gutati"
gjerb "srkati"
Razvoj protoindoeurpskih (PIE) prednjonepčanih okluziva u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*t
t
*túh2 "ti"
ti "ti"
*d
d
*dih2tis "svjetlo"
ditë "dan"
dh
*pérd- 'to fart'
pjerdh "prdnuti"
g
*dl̥h1-tó- "dug"
gjatë "dug" (tosk. dijal. glatë)
*dʰ
d
*dʰégʷʰ- "gorjeti"
djeg "gorjeti"
dh
*gʰórdʰos "obor"
gardh "ograda"
Razvoj protoindoeur. palatalnih okluziva u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*ḱ
th
*ḱéh1smi "kažem"
them "kažem"
s
*ḱupo- "rame"
sup "rame"
k
*smeḱ-r̥ "brada"
mjekër "brada"
ç/c
*ḱentro- "zabosti"
çandër "potpora"
*ǵ
dh
*ǵómbʰos "zub, klin"
dhëmb "zub"
*ǵʰ
dh
*ǵʰed-ioH "serem"
dhjes "serem"
d
*ǵʰr̥sdʰi "žito, ječam"
drithë "žito"
Razvoj protoindoeur. velarnih okluziva u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*k
k
*kágʰmi "hvatam, grabim"
kam "imam"
q
*kluH-i̯o- "plakati"
qaj "plakati" (dijal. kla(n)j)
*g
g
*h3lígos "bolestan"
ligë "loš"
gj
*h1reug- "gaditi se"
regj "štaviti kožu"
*gʰ
g
*gʰórdʰos "obor"
gardh "ograda"
gj
*gʰédn-i̯e/o- "zadobiti"
gjej "naći" (staroalb. gjãnj)
Razvoj protoindoeur. labiovelarnih okluziva u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*kʷ
k
*kʷeh2sleh2 "kašljati"
kollë "kašljati"
s
*kʷélH- "okrenuti"
sjell "donijeti"
q
*kʷṓd
që "koji"
*gʷ
g
*gʷr̥H "kamen"
gur "kamen"
z
*gʷréh2us "težak"
zor "težak"
*gʷʰ
g
*dʰégʷʰ- "gorjeti"
djeg "gorjeti"
z
*dʰogʷʰéi̯e- "upaliti"
ndez "upaliti"
Razvoj protoindoeur. *s u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*s
gj
*séḱstis "šest"
gjashtë "šest"
h
*nosōm "nas" (gen.)
nahe "nama" (dat.)
sh
*bʰreusos "polomljen"
breshër "tuča" (atmosferska pojava)
th
*suh1s "svinja"
thi "svinja"
∅
h1ésmi "jesam"
jam "jesam"
*-sd-
th
*gʷésdos "list"
gjeth "list"
*-sḱ-
h
*sḱi-eh2 "sjenka"
hije "sjenka"
*-sp-
f
*spélnom "govor"
fjalë"riječ"
*-st-
sht
*h2osti "kost"
asht "kost"
*-su̯-
d
*su̯eíd-r̥- "znoj"
dirsë "znoj"
Razvoj protoindoeur. sonanta u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*i̯
gj
*i̯éh3s- "opasujem"
(n)gjesh "opasujem, stežem, gnječim"
j
*i̯uH "vi"
ju "vi"
∅
*trei̯es "tri" (muški rod)
tre "tri"
*u̯
v
*u̯os-éi̯e- "obući"
vesh "obući, nositi na sebi"
*m
m
*meh2tr-eh2 "majčinski"
motër "sestra"
*n
n
*nōs "nas"
ne "mi"
nj
*eni-h1ói-no "taj"
një " jedan" (gegijski: njâ, njo, nji )
∅ (tosk.) ~ nazalni samoglasnik (gegijski)
*pénkʷe "pet"
pesë "pet" (prema geg. pês)
r (samo toskijski)
*ǵʰeimen "zima"
dimër "zima" (prema geg. dimën)
*l
l
*h3lígos "bolestan"
ligë "loš"
ll
*kʷélH- "okrenuti"
sjell "donijeti"
*r
r
*repe/o "uzeti"
rjep "ljuštiti"
rr
*u̯rh1ḗn "ovca"
rrunjë "janje"
*n̥
e
*h1n̥men "ime"
emër "ime"
*m̥
e
*u̯iḱm̥ti "dvadeset"
(një)zet "dvadeset"
*l̥
li, il / lu, ul
*u̯ĺ̥kʷos "vuk"
ujk "vuk" (čamski: ulk)
*r̥
ri, ir / ru, ur
*ǵʰr̥sdom "žito, ječam"
drithë "žito"
Razvoj protoindoeur. laringala u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*h1
∅
*h1ésmi "jesam"
jam "biti"
*h2
∅
*h2r̥tḱos "medvjed"
ari "medvjed"
*h3
∅
*h3ónr̥ "san"
ëndërr "san"
Razvoj protoindoeur. samoglasnika u albanskom
PIE
Albanski
PIE
Albanski
*i
i
*sínos "njedra"
gji "njedra, grudi"
e
*dwigʰeh2 "grančica"
degë "grana"
*ī < *iH
i
*dih2tis "svjetlo"
ditë "dan"
*e
e
*pénkʷe "pet"
pesë "pet" (geg. pês)
je
*wétos "u godini"
vjet "lani, prošle godine"
*ē
o
*ǵʰēsreh2 "ruka"
dorë "ruka"
*a
a
*bʰaḱeh2 "grah"
bathë "grah"
e
*h2élbʰit "ječam"
elb "ječam"
*o
a
*gʰórdʰos "obor"
gardh "ograda"
*ō
e
*h2oḱtōtis "osam"
tetë "osam"
*u
u
*súpnom "san"
gjumë "san"
*ū < *uH
y
*suHsos "djed"
gjysh "djed"
i
*muh2s "miš"
mi "miš"
Standardni albanski
Mjesta gdje se albanski jezik govori u velikoj mjeri.
Od Drugog svjetskog rata standardni albanski jezik koji se koristi u Albaniji temelji se na toskijskom dijalektu. Kosovo i druga područja u kojima je albanski službeni usvojili su toskijski standard 1969. godine.
Elbasanski standard
Do početka 20. stoljeća, pisani se albansk jezik razvijao u tri glavne književne tradicije: gegijskoj, toskijskoj i arbereškoj. Kroz sve to vrijeme, međudijalekt koji se govorio oko Elbasana služio je kao lingua franca među Albancima, ali je bio manje raširen u pisanju. Manastirski kongres albanskih književnika, održan 1908. godine, preporučio je uporabu elbasanskog poddijalekta u književne svrhe i kao temelj jedinstvenog nacionalnog jezika. Iako je tehnički klasificiran kao južna varijanta gegijskog, elbasanski je govor u fonologiji je bliži toskijskom i praktički predstavlja hibrid između ostalih gegijskih poddialekata i književnog toskijskog.
Između 1916. i 1918. godine Albanska književna komisija sastala se u Skadru pod vodstvom Luigja Gurakuqija s ciljem uspostavljanja jedinstvene ortografije za albanski jezik. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika sa sjevera i juga Albanije, ponovno je potvrdilo elbasanski poddijalekt kao osnovu nacionalnog jezika. Pravila objavljena 1917. definirala su pravopis za elbasansku varijantu u službene svrhe. Komisija, međutim, nije obeshrabrila publikacije na jednom od dijalekata, već je postavila temelje da se gegijski i toskijski postupno spoje u jedan jezik.
Kada se Kongres u Lušnju sastao nakon Prvog svjetskog rata kako bi formirao novu albansku vladu, potvrđene su odluke Književne komisije iz 1917. godine. Elbasanski poddijalekt ostao je u upotrebi u administrativne svrhe i mnogi su ga novi pisci prihvatili za kreativno pisanje. Gegijski i toskijski nastavili su se slobodno razvijati i povećavala se interakcija između ta dva dijalekta.
Toskijski standard
Na kraju Drugog svjetskog rata, međutim, novi komunistički režim radikalno je nametnuo upotrebu toskijskog dijalekta u svim aspektima života u Albaniji: administraciji, obrazovanju i književnosti. Većina komunističkih vođa bili su Toski s juga Albanije. Standardizacijom je upravljao Albanski institut za lingvistiku i književnost Akademije znanosti Albanije. Godine 1954. objavljena su dva rječnika: rječnik albanskog jezika i rusko-albanski rječnik. Nova su pravopisna pravila na kraju objavljena 1967. i 1973. godine Dpod naslovom Drejtshkrimi i gjuhës shqipe (Pravopis albanskog jezika).
Do 1968. godine, Kosovo i druga područja u Jugoslaviji gdje se govori albanski jezik slijedili su standard iz 1917. godine zasnovan na elbasanskom dijalektu, premda su se u njega postupno ulijevali elementi gogijskog, u pokušaju da se razvije kosovski jezik odvojen od toskijskog standarda komunističke Albanije. Albanski intelektualci u bivšoj Jugoslaviji konsolidirali su standrad iz 1917. godine dva puta tijekom 1950-ih godina, što je kulminiralo temeljitom kodifikacijom pravopisnih pravila 1964. godine. Pravila su već predviđala uravnoteženu raznolikost koja je uzimala u obzir gegijski i toskijski dijalekt, ali je to trajalo samo do 1968. godine. Gledajući na razlike s Albanijom kao na prijetnju svom identitetu, Kosovari su samovoljno usvojili toskijski standard, koji je Tirana objavila godinu dana ranije. Iako nikada nije bio namijenjen upotrebi izvan Albanije, taj je standard je postao "objedinjeni književni jezik" 1972. godine, kada ga je odobrio Albanski ortografski kongres. Samo je jedan na svakih devet sudionika bio s Kosova. Kongres, održan u Tirani, odobrio je pravopisna pravila koja su objavljena sljedeće, 1973. godine.
Noviji rječnici albanske vlade su Fjalori Drejtshkrimor i Gjuhës Shqipe (Ortografski rječnik albanskog jezika, 1976) i Fjalori Gjuhës së Sotme Shqipe (Rječnik suvremenog albanskog jezika, 1980). Prije Drugog svjetskog rata, među rječnicima koje su konzultirali autori standarda bili su grčki Lexikon tis Alvanikis glossis (albanski: Ferhengori i Gjuhës Shqipe, autora Kostandina Kristoforidhija, 1904), Ferhengori i Bashkimit (1908) i Ferhengori i Gazullit (1941).
Pozivi na reformu
Nakon pada komunističkog režima, albanski pravopis izazivao je žestoku raspravu među znanstvenicima, književnicima i javnim mnijenjem u Albaniji i na Kosovu, pri čemu su se iskristalizirali tvrdoglavi protivnici bilo kakvih promjena u pravopisu, zatim umjereni koji podržavaju različit stupanj reformi i, naposljetku, radikali koji pozivaju na povratak na elbasanski dijalekt. Kritika standardnog albanskog usredotočila se na izuzeće infinitiva me+ i gegijskog vokalbulara. Kritičari kažu da standardni albanski obespravljuje i stigmatizira govornike gegijskog, što utječe na kvalitetu pisanja i ometa učinkovitu javnu komunikaciju. Pristalice toskijskog standarda gledaju na Kongres iz 1972. godine kao na prekretnicu u albanskoj povijesti i odbacuju pozive na reformu kao napore za "podjelu nacije" ili "stvaranje dva jezika". Umjereni, koji su posebno prisutni na Kosovu, općenito naglašavaju potrebu za jedinstvenim albanskim jezikom, ali vjeruju da bi trebalo uključiti infinitiv me+ i gegijski vokabular. Zagovornici elbasanskog dijalekta bili su glasni, ali nisu naišli na veliku podršku u javnom mnijenju. Općenito, oni koji sudjeluju u jezičnoj raspravi dolaze iz različitih sredina i ne postoji značajna korelacija između nečijih političkih stavova, zemljopisnog porijekla i stava o standardnom albanskom.
Mnogi pisci i dalje pišu na elbasanskom dijalektu, ali druge varijante gegijskog mnogo se manje koriste u književnosti. Većina publikacija drži se stroge politike neprihvaćanja podnesaka koji nisu napisani na toskijskom. Neki tiskani mediji čak prevode upravni govor, zamjenjujući infinitiv me+ drugim glagolskim oblicima i unoseći druge promjene u gramatiku i odabir riječi. Čak i autori koji su objavljivali na elbasanskom dijalektu često pišu u skladu s toskijskim standardom.
Godine 2013. grupa akademika iz Albanije i s Kosova predložila je manje izmjene u pravopisu. Pristalice čvrte linije bojkotirali su ovu inicijativu, dok su je drugi reformatori smatrali dobronamjernom, ali manjkavom i površnom. Mediji kao što su Rrokum i Java objavljivali su sadržaje koji su gotovo isključivo na elbasanskom dijalogu. U međuvremenu, autor i lingvist Agim Morina promovirao je Shqipe e Përbashkët, tj. "zajednički albanski", kao neostandardnu ili reformiranu verziju toskijskog standarda, koja ima za cilj odražavanje prirodnog razvoja jezika među svim Albancima. "Zajednički albanski" uključuje infinitiv me+, prilagođava se nekim gegijskim značajkama, pruža dijalektalno neutralna pravila koja favoriziraju jednostavnost, predvidljivost i uobičajne jezične značajke. Mnogi su moderni pisci prihvatili "zajednički" albanski jezik u različitim mjerama, posebno u manje formalnom pisanju.
Obrazovanje
Albanski je medij podučavanja u većini albanskih škola. Stopa pismenosti u Albaniji za ukupno stanovništvo, starije od 9 godina, iznosi oko 99%. Osnovno je obrazovanje obvezno (razredi 1–9), ali većina učenika nastavlja školovanje barem do kraja srednjoškolskog obrazovanja. Učenici moraju položiti maturske ispite na kraju 9. razreda i na kraju 12. razreda kako bi nastavili školovanje.
Fonologija
Standardni albanski jezik ima 7 samoglasnika i 29 suglasnika. Nalik engleskom, i albanski ima zubne frikative /θ/ (kao engl. th u thin) i /ð/ (kao eng. th u this), koji se pišu kao th i dh, koji su rijetki u drugim jezicima.
Gegijski koristi duge i nazalne samoglasnike, kojih u toskijskom nema, a srednji samoglasnik ë gubi se na kraju riječi. Naglasak je fiksiran uglavnom na posljednjem slogu. Gegijsko n (femën: usp. eng. feminine) u tokskijskom prelazi u r po pravilu rotacizma (femër)
Kontrast između jednotaktnog r i vibranta rr jednak je onome u španjolskom ili armenskom. U većini dijalekata, kao i na standardnom albanskom, pojedinačno "r" mijenja se iz alveolarnog /ɾ/ u retrofleksno [ɽ], ili čak u alveolarni poluvokal[ɹ] kada je na kraju riječi.
Palatalni nazal /ɲ/ odgovara španjolskom ñ i francuskom i talijanskom gn. Izgovara se kao jedan glas, a ne kao nazal plus poluvokal.
Zvuk ll je velarizirani lateral, blizak engleskom dark L.
Slovo ç ponekad se piše ch zbog tehničkih ograničenja zbog njegove upotrebe u engleskom i njegove analogije s ostalim digrafima xh, sh i zh. Obično se piše jednostavno c ili rjeđe q, pri čemu kontekst razrješava bilo kakve nejasnoće.
Položaj glasova q i gj zvuka nije jasan. Mnogi ih govornici spajaju u palatoalveolarne glasove ç i xh. To je posebno često u sjevernom gegijskom dijalektu, ali sve je češći slučaj i u toskijskom. Drugi su ih govornici reducirali na /j/ u suglasničkim skupinama, kao u riječi fjollë, koja se prije standardizacije pisala kao fqollë (< srednjovjekovni grčki φακιολης).
Ng se može izgovorati kao /ŋ/ na kraju riječi, inače je alofon od n ispred k i g.
Ispred q i gj, n se uvijek izgovara kao /ɲ/, ali to se ne odražava u pravopisu.
/θ, ð, ɫ/ su interdentali.
Samoglasnici
Prednji
Srednji
Stražnji
Zatvoreni
iy
u
Poluotvoreni / Srednji
ɛ
ə
ɔ
Otvoreni
ä
IPA
Opis
Piše se
Srpskohrvatski ekvivalent
i
Zatvoreni prednji nelabijalizirani samoglasnik
i
sin
y
Zatvoreni prednji zaobljeni samoglasnik
y
franc. tu, njem. Lüge
ɛ
Poluotvoreni prednji nelabijalizirani samoglasnik
e
red
a
Otvoreni srednji nelabijalizirani samoglasnik
a
kad
ə
Schwa
ë
eng.about, the
ɔ
Poluotvoreni stražnji zaobljeni samoglasnik
o
on
u
Zatvoreni stražnji zaobljeni samoglasnik
u
put
Schwa
Premda se indoeuropsko schwa (ə ili -h2-) očuvalo u albanskom, u nekim je slučajevima izgubljeno, možda kad mu je prethodio naglašeni slog. Do standardizacije moderne albanske abecede, u kojoj se schwa piše kao ë, npr. u djelu Gjona Buzukua u 16. stoljeću, koristili su se razni samoglasnici i klizni samoglasnici, uključujući ae kod Lekëa Matrënge i é kod Petra Bogdanija krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Schwa u albanskom ima veliki stupanj varijabilnosti, od kranje stražnje do krajnje prednje artikulacije. Unutar granica Albanije fonem se približno isto izgovara i u toskijskom i u gegijskom dijalektu zbog utjecaja standardnog albanskog jezika. Međutim, u gegijskim dijalektima kojim se govori u susjednim albanskim govornim područjima, na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji, taj se fonem i dalje izgovara kao stražnji i zaobljen (labijaliziran).
Gramatika
Albanski ima kanonski redoslijed riječi SVO (subjekt – glagol – objekt) poput engleskog i mnogih drugih indoeuropskih jezika. Albanske su imenice kategorizirane prema rodu (muški, ženski i srednji rod) te se dekliniraju prema broju (jednini i množini) i padežu. Postoji pet deklinacija i šest padeža (nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, ablativ i vokativ), premda se vokativ javlja samo u ograničenom broju riječi, a oblici su genitiva i dativa identični (genitiv nastaje kada se prijedlozi i/e/të/së koriste uz dativ). Neki dijalekti također imaju lokativni padež, koji nije prisutan u standardnom albanskom jeziku. Ti se slučajevi primjenjuju i na određene i na neodređene imenice, a postoje i brojni slučajevi sinkretizma.
Ovo je deklinacija imenice muškog roda mal ("planina"), kojoj se dodaje "i" u određenom vidu jednine dodaje:
Odrešeni član stavlja se iza imenice, kao u mnogim drugim balkanskim jezicima, poput rumunjskog, makedonskog i bugarskog.
Određeni član može biti u obliku imenskih sufiksa, koji se razlikuju ovisno o rodu i padežu. Na primjer, u nominativu jednine, imenice muškog roda dodaju -i, a one koje završavaju na -g/-k/-h dodaju -u (kako bi se izbjegla palatalizacija): mal ("[neka] planina") / mali ([ta] planina"); libër ("[neka] knjiga") / libri ("[ta] knjiga"); zog ("[neka] ptica") / zogu ("[ta] ptica").
Kod imenica ženskog roda dodaje se sufiks -(i/j)a: veturë ("[neki] automobil") / vetura ("[taj] automobil"); shtëpi ("[neka] kuća") / shtëpia ("[ta] kuća"); lule ("[neki] cvijet") / lulja ("[taj] cvijet").
Kod imena srednjeg roda dodaje se sufiks -t.
Albanski je razvio analitičku glagolsku strukturu umjesto ranijeg sintetskog sustava, naslijeđenog iz protoindoeuropskog. Njegov složeni sustav glagolskih načina (šest vrsta) i vremena (tri jednostavne i pet složenih konstrukcija) prepoznatljiv je među balkanskim jezicima. Dvije su opće vrste konjugacija.
Albanski glagoli, kao i kod drugih balkanskih jezika, imaju "admirativni" glagolski način (mënyra habitore), koje se koristi da ukaže na iznenađenje govornika ili da implicira da je događaj govorniku poznat iz izvještaja, a ne izravnim promatranjem. U nekim se kontekstima ovaj način može prevesti s pomoću "kako se čini", "naizgled" i sl.
Ti flet shqip. "Ti govoriš albanski." (indikativ)
Ti folke shqip! "(Pa) ti (začudo) govoriš albanski!" (admirativ)
Rruga është e mbyllur. "Ulicaje zatvorena." (indikativ)
Rruga qenka e mbyllur. "(Kako se čini,) Ulica je zatvorena." (admirativ)
Red riječi
Red je riječu u albanskom relativno slobodan. Da bi se na albanskom jeziku reklo "Agim je pojeo sve naranče", mogao bi se upotrijebiti bilo koji od sljedećih redova riječi, s malim razlikama u pragmatici:
SVO: Agimi i hëngri të gjithë portokallët.
SOV: Agimi të gjithë portokallët i hëngri.
OVS: Të gjithë portokallët i hëngri Agimi.
OSV: Të gjithë portokallët Agimi i hëngri.
VSO: I hëngri Agimi të gjithë portokallët.
VOS: I hëngri të gjithë portokallët Agimi.
Ipak, uobičajeni je red riječi subjekt–glagol–objekt.
Glagol se može pojaviti i na početku rečenice, posebno ako glagol nije u aktivnom obliku (forma joveprore):
Parashikohet një ndërprerje. "Očekuje se prekid".
Negacija
Glagolska negacija u albanskom zavisi od glagolskog načina, što je obilježje zajedničko s nekim drugim indoeuropskim jezicima poput grčkoga.
U indikativu, kondicionalu i admirativu, negacija se izriče s pomoću čestica nuk ili s' ispred glagola, npr.
Toni nuk flet anglisht "Toni ne govori engleski";
Toni s'flet anglisht "Toni ne govori engleski";
Nuk e di "Ne znam";
S'e di "Ne znam".
U konjunktivu, imperativu, optativu i infinitnim glagolskim oblicima, neacija se izriče s pomoću čestice mos:
Meshari (Misal) Gjona Buzukua, 1554–1555.Možda najstariji sačuvani albanski tekst, istaknut crvenom bojom, iz rukopisa Bellifortisa, koji je napisao Konrad Kyeser oko 1402–1405.
Najstariji sačuvani tekst na albanskom jest Slovo o krštenju (Formula e pagëzimit), koja datira iz 1462. godine, a čiji je autor Pal Engjëlli (Pavao Anđeo, oko 1417–1470), nadbiskup Drača. Anđeo je bio Skanderbegov blizak prijatelj i savjetnik. Ta je formula zaapisana u pastoralnom pismu za sinodu Presvetog trojstva u Matu, a latiničnim slovima glasi ovako: Unte paghesont premenit Atit et Birit et Spertit Senit (albanski standard: "Unë të pagëzoj në emër të Atit, të Birit e të Shpirtit të Shenjtë"; prijevod: "Krstim vas u ime Oca i Sina i Duha Svetoga"). Zapis je otkrio i objavio 1915. Nicolae Iorga.
Drugi stari zapis jest Rječnik Arnolda Rittera von Harffa(Fjalori i Arnold von Harfit), koji daje kratak popis albanskih riječi s njemačkim prijevodom i potječe iz 1496. godine.
Slijedi jedna pjesma, zapisana grčkim pismom, preuzeta iz starog kodeksa napisanog na grčkom. Dokument se naziva i Perikopeja e Ungjillit të Pashkëve ili Perikopeja e Ungjillit të Shën Mateut ("Pjesma o uskrsnom evanđelju" ili "Pjesma o evanđelju svetog Mateja"). Premda se kodeks datira u 14. stoljeće, čini se da zapis ove pjesme na albanskom potječe od nekog anonimnog pisca iz 16. stoljeća. Dokument su pronašli Arbereši, koji su emigrirali u Italiju u 15. stoljeću.
Prva je knjiga na albanskom jeziku Meshari (Misal), koju je napisao Gjon Buzuku između 20. ožujka 1554. i 5. siječnja 1555. godine. Knjiga je napisana latiničnim pismom na gegijskom dijalektu, s nekim slavenskim slovima prilagođenim albanskim samoglasnicima. Knjigu je 1740. otkrio Gjon Nikollë Kazazi, albanski nadbiskupSkoplja. Sadrži liturgijske tekstove glavnih blagdana. Tu su i tekstovi molitava i rituala te katehetski tekstovi. Gramatika i rječnik arhaičniji su od onih u gegijskiim tekstovima iz 17. stoljeća. Knjiga ima 188 stranica i obuhvaća oko 154.000 riječi s ukupnim rječnikom od oko 1.500 različitih riječi. Tekst je arhaičan, a lako se tumači, jer je uglavnom prijevod poznatih tekstova, posebno dijelova Biblije. Knjiga također sadrži odlomke iz Psalma, Izaijeve knjige, Jeremijine knjige, Pisma Korinćanima i mnoge ilustracije. Čini se da ujednačenost pravopisa ukazuje na raniju tradiciju pisanja. Jedini poznati primjerak Misala drži Apostolska knjižnica u Vatikanu. Godine 1968. knjiga je objavljena s transliteracijama i komentarima lingvista.
Prvo tiskano djelo na toskijskom dijalektu jest Mbsuame e krështerë (na talijanskom: Dottrina cristiana) Lekë Matrënge ili (na talijanskom) Luke Matrange. Objavljeno je 1592. godine, a napisano je u ranom obliku arbereškog jezika (poznatog i kao "italo-albanski").
Albanskim se pisalo i prije prvog potvrđenog dokumenta, "Formula e pagëzimit", ali niti jedan stariji zapis još nije otkriven. Za njihovo postojanje znamo iz ranijih spomena. Na primjer, francuski redovnik, koji se 1332. potpisao skao "Broccardus", kaže da, "iako Albanci imaju drugi jezik koji se potpuno razlikuje od latinskog, ipak koriste latinična slova u svim svojim knjigama".
Godine 1967. dvojica znanstvenika ustvrdila su da su pronašli kratki tekst na albanskom jeziku umetnut u tekst Bellifortisa, knjigu napisanu na latinskom jeziku koja datira iz 1402–1405. godine. Robert Elsie, specijalist za albanske studije, smatra da je "rumunjski prijevod nelatinskih redaka koji su načinili Todericiu i Polena, iako može dati neke tragove ako je tekst doista albanski, izmišljen i zasnovan, između ostalog i zbog pogrešnog čitanja rukopisa i zanemarivanja cijelog jednog retka u prijevodu".
Vokabular
U historijskoj lingvistici albanski jezik poznat je kao slučaj jezika koji je, iako je preživio kroz mnoga razdoblja strane vladavine i višejezičnosti, zabilježio "nesrazmjerno visok" priljev posuđenica iz drugih jezika, koje su uvećavale ili zamijenile velik dio svog izvornog vokabulara. Neki znanstvenici sugeriraju da je albanski jezik izgubio više od 90% svog izvornog vokabulara u korist latinskih, grčkih, slavenskih, talijanskih i turskih posuđenica, ali drugi znanstvenici drže da je taj postotak definitivno precijenjen. Od svih stranih utjecaja na albanski, najdublji i najučinkovitiji bio je apsorbiranje posuđenica iz latinskog u klasičnom razdoblju i iz njegovih romanskih nasljednika nakon toga, s preko 60% albanskog leksika koji se sastoji od latinskih korijena, zbog čega je albanski jezik nekad pogrešno identificiran kao romanski jezik.
Značajan rad na rekonstrukciji protoalbanskog obavljen je uz pomoć znanja o izvornim oblicima posuđenica iz starogrčkog, latinskog i slavenskih jezika; dok su starogrčke posuđenice rijetke, latinske su od izuzetne važnosti u fonologiji. Prisutnost posuđenica iz dobro poznatih jezika iz vremenskih razdoblja prije nego što je albanski posvjedočen, sežući duboko u klasično doba, bila je od velike koristi u fonološkim rekonstrukcijama ranijih drevnih i srednjovjekovnih oblika albanskog. Neke riječi u temeljnom rječniku albanskog jezika nemaju poznatu etimologiju koja bi ih povezivala s protoindoeuropskim ili bilo kojim poznatim izvornim jezikom, pa se od 2018. privremeno pripisuju nekom nepoznatom, neposvjedočenom, predindoeuropskom supstratnom jeziku; neke riječi među njima uključuju zemër ("srce") i hekur ("željezo"). Smatra se da su neke od ovih navodnih predindoeuropskih riječi povezane s pretpostavljenim riječima predindoeuropskog supstrata u susjednim indoeuropskim jezicima, kao što je lule ("cvijet"), koji je provizorno povezan s latinskim lilia i grčkim leirion.
Andena/Andes/Andio/Antis — osobna ilirska imena zasnovana na korijenu riječi and- ili ant-, nađena i u južnim i u dalmatinsko-panonskim onomastičkim područjima (uključujući modernu Bosnu i Hercegovinu); usp. alb. andë (sjevernoalbanski dijalekt ili gegijski) i ëndë (južnoalbanski dijalekt ili toskijski) "apetit, zadovoljstvo, želja"; Andi (vlastito ime), Andizetes, ilirski narod nastanjen u rimskoj provincijiPanoniji.
aran "polje"; usp. alb. arë; množ. ara.
Ardiaioi/Ardiaei, ime ilirskog plemena Ardijejaca, usp. alb. ardhja "dolazak" ili "silazak", povezano sa hardhi "vinova loza", s razvojem u značenju koji je sličan germanskom *stamniz, što znači i "stabljika" and "pleme, loza". Međutim, mana ove teze leži u tome što za sada nema sigurnosti u pogledu hitosrijskog ili etimolođkog razvoja bilo riječi ardhja/hardhi bilo imena Ardiaioi, kao što je slučaj s mnogim drugim riječima.
Bilia "kći"; usp. alb. bijë, dijal. bilë.
Bindo/Bindus, ilirsko božanstvo posvjedočeno u Bihaću u Bosni i Hercegovini; cf. alb. bind "uvjeriti", përbindësh "čudovište".
Barba- "bara, močvara", toponim iz Metubarbis (otočić u Savi); možda povezan s alb. bërrakë "močvarno tlo".
can- "pas"; povezan s alb. qen.
Daesitiates, ime ilirskog plemena Desitijata, usp. alb. dash "ovan", što kontekstualno odgovara južnoslavenskomdasa "as, prvak", što možda predstavlja pozajmljenicu ili adaptaciju iz ilirskog ili nekog drugog drevnog jezika.
mal, "planina"; usp. alb. mal.
bardi, "bjel"; usp. alb. bardhë.
drakoina "večera"; usp. alb. darke, dreke.
drenis, "jelen"; usp. alb. dre, dreni.
delme "ovca"; usp. alb. dele, gegijski delme.
dard, "kruška"; usp. alb. dardhë.
Hyllus (ime nekog ilirskog kralja); cf. alb. yll (hyll u nekim sjevernim dijalektima) "zvijezda"; alb. hyj "bog", Ylli (vlastito ime).
Najstarije posuđenice potvrđene u albanskom potječu iz dorskog grčkog jezika, dok je najjači utjecaj došao iz latinskog jezika. Prema Matthewu C. Curtisu, posuđenice ne ukazuju nužno na geografski položaj pretka albanskog jezika. Međutim, prema drugim lingvistima, posuđene riječi mogu pomoći da se stekne predodžba o mjestu porijekla i evoluciji albanskog jezika. Neki znanstvenici tvrde da albanski jezik potječe iz područja smještenog istočno od njegovog današnjeg geografskog položaja, a to temelje na nekoliko uobičajenih leksičkih jedinica koje su zajedničke albanskom i rumunjskom jeziku. Međutim, to ne mora nužno definirati genealošku povijest albanskog jezika i ne isključuje mogućnost prisutnosti protoalbanskog i na ilirskom i tračkom teritoriju.
Razdoblje interakcije protoalbanskog i latinskog bilo je dugotrajno, počev od 2. stoljeća pne. do 5. stoljeća nove ere. Tijekom ovog razdoblja leksičke posuđenice mogu se približno podijeliti u tri sloja, od kojih je drugi najveći. Prvi i najmanji sloj potječe iz vremena manje značajne interakcije. Posljednje razdoblje, vjerojatno prije slavenskih ili germanskih navala, također broji znatno manji broj posuđenica. Svaki sloj karakterizira različit tretman većine samoglasnika: prvi sloj prati evoluciju ranog protoalbanskog u albanski; dok kasniji slojevi odražavaju promjene samoglasnika koje su endemske u poznolatinskom (i vjerojatno protoromanskom jeziku). Ostale formativne promjene uključuju sinkretizam nekoliko padežnih završetaka kod imenica, posebno u množini, kao i palatalizacija velikih razmjera.
Uslijedilo je kratko razdoblje, između 7. i 9. stoljeća, koje su obilježile mnogobrojne posuđenice iz južnoslavenskih jezika, od kojih su neke prethodile promjeni "o-a" zajedničkoj modernim oblicima ove jezične skupine. Počevši od kraja 9. stoljeća, trajalo je razdoblje karakterizirano dugotrajnim kontaktom s Protorumunjima (ili "Vlasima"), iako se čini da je leksičko posuđivanje uglavnom bilo jednostrano: iz albanskog u rumunjski. Takvo posuđivanje ukazuje na to da su Rumunji migrirali iz područja u kojem je većina govorila slavenskim (tj. srednjobugarskim) u područje gdje se većinski govorio albanski (tj. Dardaniju, gdje su Vlasi posvjedočeni u 10. stoljeću). Njihova je seoba vjerojatno povezana sa širenjem Bugarskog Carstva na Albaniju otprilike u to vrijeme.
Rane grčke posuđenice
U albanskom ima oko 30 starogrčkih posuđenica. Mnoge od njih odražavaju neki grčki dijalekt sa zvučnim aspiratama, kakav je bio makedonski grčki. Druge su posuđenice iz dorskog dijalekta; ove se riječi većinom odnose na domaće predmete i trgovinsku robu i vjerojatno su ušle u albanski putem trgovine preko danas izumrlog posrednika.
Slijedeće posuđenice potječu iz nekog od drugih grčkih dijalekata:
angari, "radni dan" < *ẚngareíā (ἀγγαρεία).
pëllëmbë, "dlan" < *palámā.
llërë, "lakat" < *ὠlénā.
brukë, "tamarisk" < *mīrýkhā.
mëllagë, "sljez" < *malákhā (s refleksom /ɡ/ umjesto grčkog <χ> što ukazuje na dijalektalno zvučenje grčke aspirate).
maraj, "komorač" < *márathrion (usp. rumunj. marariu, jonski márathron; s albanskim pojednostavljenjem skupine -dri̯- u -j-, što odražava stariji prijelaz iz *udri̯om u ujë "voda").
bredh, "jela" < brathy "smrdeljika", pri čemu rumunj. brad potječe iz istog grčkog dijalekta, a sam je grčki termin semitskog porijekla.
Latinski utjecaji
Latinski korijeni ukupno čine preko 60% albanskog leksika i obuhvaćaju mnoge često korištene ključne riječi, kao što su shumë ("vrlo", od latinskog summus), pak ("malo", lat. paucus), ngushtë ("uzan", lat. angustus), pemë ("drvo", lat. poma) , vij ("doći", lat. venio), rërë ("pijesak", lat. arena), drejt ("ravno", lat. directus), kafshë ("zvijer", lat. causa, u značenju "stvar") i larg ("daleko", lat. largus).
Jernej Kopitar (1780–1844) prvi je primijetio utjecaj latinskoga na albanski jezik i tvrdio je da su "latinske posuđenice u albanskom jeziku imale izgovor koji se primjenjivao u vrijeme cara Augusta". Kopitar je dao primjere kao što su albanski qiqer ("slanutak", lat. cicer), qytet ("grad", lat. civitas), peshk ("riba", lat. piscis) i shigjetë ("strelica", lat. sagitta). Tvrdi izgovori latinskog Šablon:Angle bracket i Šablon:Angle bracket zadržani su kao nepčani i velarni plozivi u albanskim posuđenicama. Gustav Meyer (1888) i Wilhelm Meyer-Lübke (1914) kasnije su to potvrdili. Meyer je primijetio sličnost između albanskih glagola shqipoj ("jasno govoriti, izgovarati") i shqiptoj ("izgovoriti, artikulirati") te latinske riječi excipio (što znači "dočekivati"). Stoga je vjerovao da riječ Shqiptar znači "albanska osoba" i da je izvedena iz shqipoj, što je pak izvedeno iz latinske riječi excipere. Johann Georg von Hahn, austrijski lingvist, predložio je istu hipotezu 1854. godine.
Eqrem Çabej primijetio je, između ostalih, ove arhaične latinske elemente u albanskom:
Latinsko /au/ postaje albansko /a/ u najstarijim posuđenicama: aurum → ar "zlato"; gaudium → gaz "radost"; laurus → lar "lovor". Latinsko /au/ zadržano je u kasnijim posuđenicama, ali se mijenja na sličan način kao u grčkom: causa "stvar" → kafshë "stvar; zvijer"; laud → lavd.
Latinsko /oː/ postaje albansko /e/ u najstarijim posuđenicama: pōmus → pemë "voće"; hōra → ora "sat". Do analogne je promjene došlo pri prijelazu iz protoindoeuropskog (PIE) u albanski: PIE *nōs dalo je albansko ne "mi", PIE *oḱtō + sufiks -ti- dalo je albansko tetë "osam" itd.
Latinski nenaglašeni unutarnji i incijalni slogovi u albanskom su se izgubili: cubitus → kub "lakat"; medicus → mjek "liječnik"; palūdem "močvara" → vulgarnolat. padūle → pyll "šuma". Do analogne je promjene došlo pri prijelazu iz protoindoeuropskog (PIE) u albanski. Nasuprot tome, u kasnijim posuđenicama iz latinskog unutarnji se slog čuva: paganus → pagan; plaga → plagë "ozljeda" itd.
Latinsko /tj/, /dj/, /kj/ palataliziraju se u albansko /s/, /z/, /c/: vitium → ves "mana; briga"; rationem → arsye "razum"; radius → rreze "zraka; zubav"; facies → faqe "lice; obraz"; socius → shok "drug", shoq "muž" itd. S druge strane, latinsko /s/ prešlo je u /ʃ/ u albanskom.
Haralambie Mihăescu pokazao je sljedeće:
Nekih 85 latinskih riječi sačuvalo se u albanskom, ali ne, što je slučaj u romanskim jezicima, kao naslijeđene. Neki su primjeri: poznolat. celsydri → dijal. kulshedër → kuçedër "polip", hībernus → vërri "zimska ispaša", sarcinārius "tovarni" → shelqëror "račvasti klin, grapnel, račvasta vješalica", solanum "velebilje", dosl. "sunčeva biljka" → shullë(r) "sunčano mjesto izvan vjetra, osunčana oblast", splēnēticus → shpretkë "slezena", trifurcus → tërfurk "račve".
151 albanska riječ latinskog porijekla nije sačuvana u rumunjskom. Neki su primjeri: lat. amicus → alb. mik "prijatelj", inimicus → armik "neprijatelj", rationem → arsye, benedicere → bekoj, bubulcus "orač, stočar" → bulk, bujk "seljak", calicis → qelq "čaša", castellum → kështjellë "kaštel", centum → qind "stotina", gallus → gjel "pjetao", iunctūra → gjymtyrë "ud; zglob", medicus → mjek "liječnik", retem → rrjetë "mreža", spērāre → dijal. shp(ë)rejshpresoj "nadati se", pres "čekati", voluntās (voluntātis) → vullnet "volja; volonter".
Neka albanska crkvena terminologija pokazuje fonetska obilježja koja ukazuju na to da je preuzeta iz latinskog u veoma rano doba. Neki su primjeri: alb. bekoj "blagosiljati" od lat. benedīcere, engjëll "anđeo" od angelus, kishë "crkva" od ecclēsia, i krishterë "kršćanski" od christiānus, kryq "križ" od crux (crucis), (zastarjelo) lter "oltar" od lat. altārium, mallkoj "prokleti" od maledīcere, meshë "misa" od missa, murg "monah" od monacus, peshkëp "biskup" od episcopus i ungjill "evanđelje" od ēvangelium.
Drugi autori otkrili su latinske posuđenice u albanskom jeziku sa drevnim zvučnim modelom iz 1. stoljeća pne., npr. albansko qingël(ë) "kolan (kožni pȃs koji se veže konju pod trbuh i tako učvršćuje sedlo); mali starac" od lat. cingula, te alb. e vjetër "star, vremešan; bivši" od vjet ali s utjecajem latinskog veteris. Romanski jezici naslijedili su ove riječi iz vulgarnog latinskog: cingula je u rumunjskom postalo chinga "pojas; kolan", a vulgarnolat. veterānus dalo je u rumunjskom bătrân "star".
Albanski, baskijski i sačuvani keltski jezici kao što su bretonski i velški danas su neromanski jezici s ovakvim opsežnim latinskim elementom, koji datira iz starih rimskih vremena, a koji je pretrpio zvučne promjene povezane s tim jezicima. Ostali jezici u bivšem rimskom području ili u njegovoj blizini ili su se pojavili kasnije (turski, slavenski jezici, arapski) ili su malo posuđivali iz latinskog, unatoč tome što su koegzistirali s njim (grčki, njemački), premda u njemačkom ima nekoliko takvih drevnih latinskih posuđenica (Fenster 'window', Käse 'cheese', Köln).
Rumunjski znanstvenici kao Vatasescu i Mihaescu, provodeći leksičku analizu albanskog jezika, zaključili su da je na albanski jezik snažno utjecao neki izumrli romanski jezik koji se razlikovao i od rumunjskog i od dalmatskog. Budući da latinskih riječi koje se nalaze samo u rumunjskom i albanskom ima znatno manje nego onih koje se nalaze samo u albanskom i zapadnim romanskim jezicima, Mihaescu tvrdi da se albanski jezik razvio u regiji s mnogo intenzivnijim kontaktima sa zapadnoromanskim obkastima nego s rumunjskim govornim područjem i tu regiju smješta u današnju Albaniju, Kosovo i zapadnu Makedoniju, na istoku do Bitole i Prištine.
Druge posuđenice
Pretpostavlja se da su grčki i balkanski latinski (predak rumunjskog i drugih balkanskih romanskih jezika) izvršili velik utjecaj na albanski. Primjeri riječi posuđenih iz latinskog jesu: qytet < civitas ("grad"), qiell < caelum ("nebo"), mik < amicus ("prijatelj"), kape ditën < carpe diem ("iskoristi dan").
Nakon dolaska Slavena na Balkan, slavenski jezici postali su dodatni izvor posuđenica. Uspon Osmanskog carstva značio je priljev turskih riječi; to je također značilo posuđivanje perzijskih i arapskih riječi putem turskog. Neka su turska osobna imena, poput Altin, dosta česta. Postoje neke posuđenice iz novogrčkog, posebno na jugu Albanije. Mnoge posuđene riječi zamijenjene su riječima s albanskim korijenima ili modernim latiniziranim (međunarodnim) riječima.
Gotski
Poznato je i da albanski posjeduje jednu malobrojnu skupinu gotskih posuđenica, koju su ranije istražili Norbert Jokl i Sigmund Feist, premda su takve posuđenice još u 19. stoljeću primijetili neki lingvisti poput Gustava Meyera. Međutim, mnoge riječi za koje se tvrdilo da su gotske, kasniji su lingvisti pripisali drugim izvorima (npr. fat i tufë, premda ih je Huld 1994. naveo kao važne dokaze gotske tvrdnje, danas se pripisuju latinskom porijeklu), ili su možda izvorno albanske, naslijeđene iz protoindoeuropskog. Danas je prihvaćeno da u albanskom postoji nekoliko riječi iz gotskog, ali su malobrojne, budući da su Goti imali malo kontakata s balkanskim narodima.
Martin Huld brani značaj, doduše rijetkih, gotskih posuđenica za albanske studije, tvrdeći da je gotski jedini jasno postromanski i "predosmanski" jezik nakon latinskog s značajnim utjecajem na albanski vokabular (utjecaj slavenskih jezika je i predosmanski i osmanski). Tvrdi da se gotske riječi u albanskom mogu pripisati kasnom 4. i ranom 5. stoljeću, tijekom navala različitih gotskih govornih skupina na Balkan pod Alarikom, Odoakrom i Teodorikom. Tvrdi da albanski gotizmi dokazuju redoslijed događaja u protoalbanskom vremenu u ovom trenutku: na primjer, tvrdi da je protoalbanski jezik u ovoj fazi već pomaknuo /uː/ u [y] budući da se gotske riječi sa /uː/ pojavljuju sa /u/ u albanskom, ne sa /y/ koje se vidi u većini posuđenica iz latinskog i grčkog, ali da još uvijek nije došlo do promjene iz /t͡s/ u /θ/, budući da posuđenice iz gotskog s /θ/ zamijenjuju /θ/ sa /t/ ili s drugi zatvorenim zvukom.
Značajne riječi koje se i dalje smatraju gotskim posuđenicama u albanskom uključuju:
tirk "dokoljenice od filca, bijeli filc" (usp. rumunj. tureac "gornji dio čizme") < got. *θiuh-brōks- ili *θiuhbrōkeis, usp. starovisokonjem.theobrach "dokoljenice".
shkumë "pjena" < got. *skūm-, možda putem posrednika u romanskom *scuma.
gardh "ograda, vrt" smatra se ili izvornom albanskom riječju koja je posuđena u rumunjski kao gard ili romanske riječju posuđenom od gotskog gards.
zverk "potiljak, zatiljak"" < got*swairhs; "teška" riječ koja se na također pripisuje (s fonološkim problemima) keltskom, grčkom ili domaćem razvoju.
punjashë "torbica", deminutiv od punjë < got. puggs "torbica".
Obrasci u posuđivanju riječi
Iako albanski karakterizira upijanje mnogih posuđenica, čak i u slučaju latinskog, koji seže duboko u temeljni rječnik, određena su semantička polja ipak ostala otpornija. Pojmovi koji se odnose na društvenu organizaciju često su sačuvani, premda ne i oni koji se odnose na političku organizaciju, dok su svi oni koji se odnose na trgovinu posuđeni ili inovirani.
Hidronimi predstavljaju složenu sliku; izraz za "more" (det) jest izvorni i predstavlja "albansko-germansku" inovaciju koja se odnosi na koncept dubine, ali posuđena je velika količina pomorskog rječnika. Riječi koje se odnose na velike potoke i njihove obale obično su posuđenice, ali lumë ("rijeka") izvorna je riječ, kao i rrymë ("tijek"). Riječi za manje potoke i stajaće vode češće su izvorne, ali riječ za "ribnjak", pellg, zapravo je semantički pomaknut potomak stare grčke riječi za "pučinu", što sugerira promjenu mjesta nakon grčkog kontakta. Albanski jezik još od protoindoeuropskog zadržava specifičan izraz koji se odnosi na šumu uz rijeku (gjazë), kao i na izraze za močvare. Zanimljivo je da albanski zadržava izvorne izraze za "vrtlog", "vodenu jamu" i (vodeno) "duboko mjesto", zbog čega Orel nagađa da je albanska "jezična domovina" (Urheimat) vjerojatno imala mnoge opasne vrtloge i vodene dubine.
Što se tiče šume, riječi za većinu četinjača i grmlja su izvorne, kao i izrazi za "johu", "brijest", "hrast", "bukvu" i "lipu", dok se posuđenice koriste za "jasen", "kesten", "brezu", "javor", "topolu" i "vrbu".
Izvorna indoeuropska srodnička terminologija bila je radikalno preoblikovana; promjene su uključivale prijelaz s "majke" na "sestru" i bile su toliko temeljite da su samo tri pojma zadržala svoju izvornu funkciju: riječi za "zeta", "svekrvu" i "svekra". Sve riječi o krvnom srodstvu drugog stupnja, uključujući "tetu", "ujaka", "nećaka", "nećakinju" i izraze za unuke, predstavljaju drevne posuđenice iz latinskog.
Čini se da su se Protoalbanci bavili uzgojem stoke, s obzirom na ogroman broj sačuvanih domaćih riječi koje se odnose na uzgoj krava, mužnju i slično, dok riječi koje se odnose na pse obično predstavljaju posuđenice. Sačuvano je mnogo izvornih riječi koje se odnose na uzgoj konja, ali sama riječ za konj posuđena je iz latinskog jezika.
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Albanski jezik, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses. ®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.
Albanija
Kosovo
Sjeverna Makedonija
Crna Gora
Italija
Hrvatska
Srbija
Rumunjska
