Urugvaj: Država u Južnoj Americi

 

Urugvajsko gospodarstvo karakteriziraju izvozno orijentiran poljoprivredni sektor, dobro obrazovana radna snaga, visoka razina državne potrošnje i razvijeni sektor industrije. Nakon što je u razdoblju od 1996. do 1998. bilježilo prosječni godišnji rast od 5%, gospodarstvo je u godinama između 1999. i 2001. osjetilo negativne učinke smanjene potražnje u Argentini i Brazilu kamo odlazi polovica urugvajskog izvoza. Unatoč ozbiljnim potresima u vanjskoj trgovini, urugvajski su financijski pokazatelji ostali stabilnijima nego kod njegovih susjeda, što je odraz čvrste reputacije među investitorima i investicijskog rejtinga državnih obveznica, jednog od dva takva u Južnoj Americi. U zadnjih nekoliko godina Urugvaj je usmjerio svoje napore na razvoj informatičke industrije i postao najvećim latinoameričkim izvoznikom softvera.

Iako su neki dijelovi gospodarstva izbjegli veću krizu, obični građani Urugvaja jako su pogođeni gospodarskim problemima; nezaposlenost se popela na iznad 20%, realne su se plaće smanjile, peso je devalvirao, a stopa siromaštva dosegnula je gotovo 40%. Ovakvo pogoršanje ekonomskih prilika dovelo je do pada popularnosti urugvajske vlade koja je tijekom 1990-ih zastupala politiku slobodnog tržišta, te neuspjeha referenduma o privatizaciji državne naftne i vodoopskrbne tvrtke 2003. odnosno 2004. Novoizabrana vlada Širokog fronta (Frente Amplio) obećala je pokrenuti programe javnih radova kako bi ubrzala zapošljavanje i smanjila siromaštvo, ali nije odustala od redovite otplate urugvajskog vanjskog duga.

Početkom 2005., Urugvaj je bio jedina zemlja Južne Amerike koja je izvozila računala i informatike proizvode. Ujedno je i jedna d rijetkih zemalja koja je tijekom 2000-ih uspjela smanjiti udio uvoza i povećati udio izvoza, a da se to ne odrazi loše na gospodarstvo. Između 2004. i 2008. Urugvaj je imao rast gospodarstva od 6,7% Nakon što je porez smanjen s 33% na 21,7% u srpnju 2008., rast javne potrošnje gotovo se udvostručio. Jedina je latinoamerička zemlja koja nije doživjela gospodrstki krah, a recesija je trajala svega dva tromjesečja. Jedna je od zemalja s najnižom stopom nezaposlenosti u Amerikama, koja se godišnje mijenja od 4,5% do 6,1%. Tijekom 2010. urugvajska industrijska proizvodnja rasla je za oko 10%, a ukupni Bruto domaći proizvod za oko 4% (u najlošijem tromjesečju). Urugvaj je zemlja koja nema gubitaka ni u javnim službama, a u uslužnom području poslovanja ostvaruje se dobit od preko 21,85 milijardi dolara godišnje., što čini 59,5% urugvajskog BDP-a.

Poljoprivreda

 

Urugvajska poljoprivreda proizvodi za svoje potrebe, a višak u iznosu 9,3% usmjeren je isključivo na izvoz u (veće) susjedne zemlje. U poljoprivredi je zaposleno 13% ukupne radne snage, što za razvijenu zemlju nije teret (kako se smatra, 6-7% bilo bi najbolje), već politika poticanja OPG-ova koju provode sve političke opcije. Najviši udio od 56,9% u poljoprivredi, prema analizama Državnog statističkog zavoda i Ministarstva poljoprivrede i gospodarstva, drže stočarstvo i govedarstvo. To je i istiniti odraz urugvajske poljoprivrede, koja se zbog manjka obradivih površina za voće i povrće okrenula uzgoju životinja. Najviši udio u proizvodnji žitarica ima riža, gotovo 83%, što je i više od nekih zemalja u Indokini.

Prema podatcima južnoameričkih poljoprivrednih zavoda, Urugvaj je 9. na svijetu prema količini proizvedene soje, 12. po vuni, 14. po konjskom mesu, 17. po uzgojenim nasadima dunja. Većina poljoprivrednih gospodarstva, njih 25 od 40 tisuća (preko 60 %), čine manja (obiteljska) gospodarstva koja zapošljavaju 65 % svih radnika i ostvaruju više od jedne polovine prihoda od poljoprivrede. Također, OPG-ovi imaju najviši udio u porezu, unatoč tome što najveći dio novčanog kapitala drže velike korporacije. OPG-ovi proizvode 12 % svih žitarica i povrća, 2 % svinjetine i 11 % mliječnih proizvoda. Glavni izvozni proizvod je govedina, od koje se zaradi milijarda američkih dolara godišnje – na jednog Urugvajca dolazi 3,8 stočnih poljoprivrednih gospodarstava.

Unatoč tome što u Urugvaju ima 12 milijuna stočnih farmi, njih 54 % nalazi se u rukama 11 % poljoprivrednika, koji po farmi nemaju više od 500 grla stoke. S druge strane, 38 % poljoprivrednika jedva je konkurentno i sa 100 grla koje prema zakonu mogu imati.

Najveća poljoprivredna tvrtka u Urugvaju je Union Agriculture Group, s više od 100 stočarskih pogona na 180.000 hektara. Tvrtka u zakupu ima 1 % ukupnih poljoprivrednih površina u Urugvaju i oko 85.000 grla divljih goveda. Tvrtka je 2008. osnovana za proizvodnju borovnica, a ubrzo je poslovanje proširila i na uzgoj riže, soje i žitarica te stočarstvo i govedarstvo. Osim što veći dio proizvoda sama proizvodi, jedan dio otkupljuje i od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava diljem zemlje. Tvrtka se bavi i prijevozom poljoprivrednih dobara te njihovim plasmanom na domaće tržište.

Sredinom 1950-ih bilo je u Urugvaju 6 000 000 goveda i 25 000 000 ovaca, koje su godišnje davale 100 000 tona vune. Tada je to bila država čije je stanovništvo jelo najviše mesa, godišnje na osobu 115 kg. Seoski radnici živjeli su isključivo od ovčjeg mesa, a svaka obitelj pojela bi godišnje stotinjak ovaca. Samo oko 8 % površine je obrađivano, a uzgajani su povrće, žito i uljani plodovi. U Montevideu je izlazilo preko 15 dnevnih listova, a bilo je 20 radio-postaja.

Promet

 

Pomorski promet

Pomorska luka Montevideo, smještena u Montevidejskom zaljevu, najveća je i najvažnija urugvajska pomorska luka. S 1,1 milijun prevezenih sanduka i kontejnera godišnje, najprometnija je pomorska luka u cijeloj Južnoj Americi. S 9 dizalica i razvijenom infrastrukturom, to je i najmodernija luka Južne Amerike, mnogo ispred brazilskih i argentinskih luka, koja u jednom satu natovrani između 720 i 900 kontejnera. Druga najveća pomorska luka, Nueva Palmira, nalazi se na kranjem jugozapadu zemlje, gdje je upravo nakon izgradnje luke značajno podignut standard života. Nueva Palmira čini preko 80% dobiti od poreza departmana Soriano, čime je postala neophodna za ikakav daljnji razvoj grada.

Zračni promet

 

Zračni promet je uz cestovni, najrazvijenija grana urugvajskog prometa. Međunarodna zračna luka Carrasco, najveća u zemlji, otvorena je 1947. godine s putničkim terminalom. Kasnije je luka prošitila svoje poslovanje i na poštanski i robni promet. Godine 2003. urugvajska vlast prenijela je administraciju, upravljanje i održavanje zračne luke na privatnu investicijsku grupi Puerta del Sur SA, koja je 2007. započela graditi novi terminal prema nacrtima arhitekta Rafaela Vinolya. Proširenje luke završeno je 5. listopada 2009., kada je zračna luka ponovno svečano otvorena. Britanski avijatički časopis »Frontier«, novi terminal proglasio je jednim od najljepših na svijetu, a luku jednom od najboljih na svijetu. Godišnje, kroz zračna luka prođe 4,5 milijuna putnika, čime je jedna od posjećenijih u Južnoj Americi.

U Urugvaju ima 8 međunarodnih zračnih luka s komercijalnim letovima, 3 vojne i 4 područne zračne luke. Vojne zračne luke koristi Urugvajsko ratno zrakoplovstvo, a podrune zračne luke služe za letove unutar zemlje (prema Montevideu ili turističkim mjestima kao Punta del Este).

 

Telekomunikacije

Urugvaj je država s najrazvijenijom mrežom prijenosa podataka i telekomunikacija u cijeloj Južnoj Americi. Još 1997. u Urugvaju je dovršena izgradnja telefonskih linija i cjelokupne mobile infrastrukture. Početkom 2010-ih sva područja zemlje opremljena su svjetlovodima (optičkim vlaknima) koja su omogućila nesmetano pružanje internetskih usluge u cijeloj zemlji. Iako se telekomunikacijski sustav nalazi u javnom vlasništvu, tijekom 1990-ih bilo je neuspješnih pokušaja privatizacije.

Državno poduzeće za pružanje telekomunikacijkih usluga je ANTEL. Iako je bio osnovan tijekom razdoblja svevlašća (diktature), i dan danas se nalazi u vlasništvu Parlamenta pružajući jedinstvene usluge u Urugvaju. Sjedište tvrtke nalazi se u Montevideu, u poznatom neboderu Torre Antel, i najskupljoj građevini u zemlji čija je izgradnja koštala 102 milijuna američkih dolara. To je i najveći neboder u Urugvaju s površinom od gotovo 20.000 četvornih metara.

Vodovodna mreža i čistoća

Urugvaj je jedina zemlja Južne Amerike koja je postigla željeni postotak čistoće i kvalitete vode u vodovodima. Uz čistoću vode, ima najvišu stopu čistoće građana te najamanji broj zaraza i bolesti izazvanih nečistim okruženjem. Zahvaljjući visokim standardima i osnovnim vrijednostima kojima se nastoji održati razina pitkosti vode, Urugvaj je i zemlja s najboljom prevencijom od onečišćenja voda i razumnog trošenja vodenih izvora. Oko 70% vode koristi se za higijenske potrebe, dok se ostatak koristi uglavnom za piće. Sva veća mjesta imaju vlastitu kanalizaciju i pročišćivače vode, dok ona manja mjesta (uglavnom ispod 2.000 st.) dobivaju vladine poticaje za pročišćavanje divljih nakupina ljudskog otpada i izgradnju kanalizacijski sustava.

Većina Urugvajaca je europskog podrijetla; više od 87,7 % stanovništva tvrdi da su europskog podrijetla, u popisu stanovništva iz 2011. godine. Većina Urugvajaca europskog podrijetla su potomci imigranata iz 19. i 20. stoljeća iz Španjolske i Italije (oko jedna četvrtine stanovništva je talijanskog podrijetla), te u manjoj mjeri iz Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Raniji doseljenici su migrirali iz Argentine. Ljudi afričkog podrijetla čine oko 4,6 % od ukupnog stanovništva.

Procjenjuje se da je od 1963. do 1985. godine emigriralo oko 320.000 Urugvajaca. Najpopularnija odredišta za urugvajske iseljenike su Argentina, a slijede je SAD, Australija, Kanada, Španjolska, Italija i Francuska. Godine 2009., po prvi put u 44 godine, zemlja je doživjela ukupan pozitivan priljev kada se uspoređuju useljavanje i iseljavanje. Iste godine je dodijeljeno 3.825 dozvole boravka, u usporedbi s 2005. godinom kada ih je izdano 1.216. Oko 50% novih zakonskih stanovnika dolazi iz Argentine i Brazila.

Stopa rasta stanovništva u Urugvaju je znatno niža nego u drugim zemljama Latinske Amerike. Dobna struktura stanovništva je prilično nepovoljna zbog niskog nataliteta, visoke očekivane životne dobi i velike emigracije mladih. Četvrtina stanovništva Urugvaja ima manje od 15 godina, a oko šestina njih su u dobi od 60 i više godina. Glavni grad Montevideo je jedini veliki grad, s oko 1,9 milijuna stanovnika, ili više od polovine ukupnog stanovništva zemlje. Ostatak gradskog stanovništva živi u 30-ak gradova.

Zdravstvo

 

Statistike u usporedbi na ostale zemlje svijeta:

• Stopa fertiliteta – 140., 1.89 po ženi
• Stopa nataliteta – 157., 13,91 na 1000 ljudi
• Smrtnost dojenčadi – 128., 1 na 1000 živorođene djece
• Stopa smrtnosti – 84., 9,16 na 1000 ljudi
• Očekivano trajanje života – 47., 76,4 godina
• HIV/AIDS stopa – 108., 0,30 %

Jezik

Urugvajski španjolski ima neke preinake zbog značajnog broja talijanskih useljenika. Imigranti su koristili mješavinu talijanskog i španjolskog govora poznatu i kao 'cocoliche'. Engleski jezik je uobičajen u poslovnom svijetu, a studiranje samog jezika je značajno poraslo u posljednjih nekoliko godina, posebno među mladima. Ostali jezici su portugalski i portuñol (mješavina španjolskog i portugalskog). Oba se govore u sjevernim krajevima blizu brazilske granice. Iako je postojalo više grupa autohtonih stanovnika, nijedan njihov jezik nije ostao u uporabi do danas.

Religija

Religija u Urugvaju postoji u sklopu više vjerskih zajednica, a većina stanovništva su rimokatolici. Ustavom koji je prihvaćen 1917., a bio je na snazi od 1918., država je sekularizirana te je Crkva odvojena od države. Urugvaj se smatra najsekularnija država u Americi.

Prema najnovijem službenom istraživanju oko 58,1 % Urugvajaca se definiraju kao kršćani (47 % katolici, 11,1 % protestanti), a oko 40,89 % stanovništva izjašnjava se kao bez religije (23,2% "vjeruje u Boga, ali bez religije", 17,2 % ateisti ili agnostici), 0,6% sljedbenici Umbanda ili drugih afričkih religija, 0,5% Židovi, 0,1% budisti i 0,4 % "drugi". Ustav iz 1830. godine proglašava katoličanstvo državnom religijom.

Urugvaj je najviše ateistička zemlja u Latinskoj Americi te druga s najnižim postotkom katolika u svojoj populaciji. U Urugvaju se odvija ubrzani proces sekularizacije. U razdoblju od 1996. do 2011. broj agnostika i ateista porastao je s 18 na 38 %.

Hrvati u Urugvaju

 

Po poznatim pisanim dokumentima, prvi hrvatski iseljenik u Urugvaj bio je Šime Matulić 1790. godine, s otoka Brača. Oko 1820. godine Juan (Ivan) Nicola (Grško) dolazi u Urugvaj iz sela Selca te se vremenom etablira kao renomirani trgovac. Najpoznatija su imena hrvatskih emigranata u Urugvaju publicist Eduardo R. Antonich (hrv. Antonić), slikarica Elena Rivero Vidovich (hrv. Vidović), pjesnikinja Sonja Vidovich Imhof. Trag urugvajskih Hrvata je Arboretum Lussich kojeg je utemeljio Antonio Lussich.

Danas su Hrvati u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, ujedinjeni u Hrvatskom domu "Hogar Croata de Montevideo – Uruguay" u kojemu se često sastaju i njeguju tradicijske vrijednosti svoje stare domovine. Pretpostavlja se da je u Urugvaj, Paragvaj i Boliviju emigriralo oko 8000 Hrvata. Knjigu na španjolskom jeziku, o Hrvatima o Urugvaju, napisao je i izdao 2005. godine urugvajski Hrvat, Eduardo R. Antonich (hrv. Antonić): "Croacia y los Croatas en Uruguay" (hrv.: "Hrvatska i Hrvati u Urugvaju").

Prema scenariju Ninoslava Lovčevića, snimatelj Branko Cahun je 2010. godine snimio dokumentarni film Urugvajski Hrvati u trajanju od 24-25 minuta, koji govori o hrvatskom iseljeništvu u Urugvaju.

Ostali narodi

Osim Hrvata, u Urugvaju žive i potomci ostalih europskih naroda kao, većinom Španjolci i Talijani, a manje Francuzi, Nijemci i Slaveni (Srbi). Prema popisu iz 2011. Afroamerikanci i mulati čine 4,6%, a Indijanaci 2,3% stanovništva, a ostalih je oko 5 %.

Obrazovanje u Urugvaju je sekularno, besplatno, i obavezno koje traje 14 godina, počevši od 4. godine života. Sustav je podijeljen na šest stupnjeva obrazovanja: rano djetinjstvo (3–5 godina); primarna (6–11 godina); osnovna srednja (12-14 godina); gornji sekundarni (15–17 godina); visoko obrazovanje (18 i više); i poslijediplomsko obrazovanje.

Javno obrazovanje odgovornost je triju institucija: Ministarstva prosvjete i kulture, koje koordiniraju obrazovne politike, Nacionalne uprave za javno obrazovanja koje formulira i provodi politike ranog i srednjeg obrazovanja i Republičko sveučilište, koje je nadležno za visoko obrazovanje. U 2009. godini vlada je uložila 4,5% BDP-a u obrazovanje.

Urugvaj je visoko rangiran na standardiziranim testovima (PISA), ali je ispod prosjeka s ostalid zemljama OECD-a, a također je ispod nekih zemalja sa sličnim nivoima prihoda. U PISA-inom testu 2006. godine, Urugvaj je imao jedno od najvećih standardnih odstupanja među školama, što predstavlja značajnu varijabilnost prema socio-ekonomskoj razini.

Urugvaj je dio projekta One Laptop per Child, a 2009. godine postala je prva zemlja na svijetu koja je osigurala prijenosno računalo za svakog učenika osnovne škole, u sklopu plana Ceibal. Tijekom razdoblja od 2007. do 2009. u program je bilo uključeno 362.000 učenika i 18.000 učitelja, a oko 70% prijenosnih računala poklonjeno je djeci koja nisu imala računala kod kuće.

Urugvajska kultura razvila se pod utjecajem miješanja indijanske i europske (najviše španjolske) kulture koje su sa sobom donosili useljenici. Veliki utjecaj ostavila je i tradicija posvećena gaučima, koja je utkana u urugvajsku književnost, običaje, usmenu predaju i kulturnu ostavštinu.

Likovna umjetnost

 

Najznačaniji i međunarodno najpoznatiji urugvajski likovni umjetnik jest Carlos Páez Vilaró, koji je koristeći se starim tehnikama urugvajskih indijanaca i načinima gradnje starih civilzacija (oaza u Timbuktu i Mikonos) stvorio svoje najveće i najcjenjenije djelo – svoju kuću (koja je ujedno i hotel i muzej) i atelje Casapueblo. Atelje je najposjećenije kulturno dobro u Urugvaju, a poznato je i među arhitektima u cijelom svijetu kao odličan primjer višekulturološke i višefunkcionalne građevine. Poznati slikar Juan Manuel Blanes djelovao je u vrijeme realizma te stvarao djela na tem urugvajske povijesti. Uz njega, vrlo je cijenjen i Pedro Figari, modernistički i postimpresionistički slikar, odvjetnik i političar, čija djela odišu raznobojnošću toplih boja.

Od istaknutijih slikara valja spomenuti i Elenu Rivero Vidovich (Vidovć), slikaricu i restauratoricu hrvatskog podrijetla, čija su djela zaštićena i proglašena od nacionalne važnosti.

Od kipara treba spomenuti Juan Manuela Ferrarija (Rodinovog učenika), konstruktivista Gonzala Fonseca, Salustiana Pintosa te Eduardoa Díaza Yepesa. A od modernijih umjetnika izdvajaju se Antonio Frasconi (poznat po drvoreznim djelima), Washington Barcala te José Gamarra.

Filmska umjetnost

 

Urugvaj ima vrlo malu, ali brzorastuću filmsku industriju. Početci urugvajskog filma vežu od samog početka filma, od urugvajskih premijernih prikazivanja filmova Braće Lumière 18. srpnja 1898. U prvim godinama urugvajska kinematografija vezala se za nacionalnu povijest i političke teme, pa je prvi snimljeni film nosio naslov Mir iz 1904., dokumentarni film o društveno-političkim zbivanjima u Argentini. Prvi nijemi film, koji je usput bio i igrani, nosio je naslov Duše na obali. Režiaro ga je Juan Antonio Borges 1927. Do velike depresije 1929. snimani su i dokumentarni fimovi i igrane drame s temama iz svakodnevnog života, nakon čega, zbog krize, filmografija upada u sedmogodišnje razdoblje bez ijednog snimljenog filma.

Razdoblje od kraja Drugog svjetskog rata pa do početka 1960-ih naziva se »zlatnim dobom urugvajskog filma«. Najpoznatiji film iz tog razdoblja je Detektiv ide krivim putem iz 1949. u kojem su glumili tada najpoznatija urugvajska filmska imena. Prvi puta se film koristi i u svrhe oglašavanja i propagande; Narodna stranka snimila je nekoliko kraćih filmova na temu urugvajske povijesti. 1970-ih dolazi do blage stagnacije i promjene popularnosti žanrova; sve se više snimaju tzv. špageti vesterni, a prikazuju se i oni na talijanskom jeziku.

Završetkom višegodišnje diktature, urugvajski film doživljava novi procvat. Temama se sve više približava Hollywoodu, ali neki autori i dalje nastavljaju snimati na temu urugvajske povijesti, kulture, književnosti i igrane filmove o gaučima, kao vlastiti žanr vesterna. Od novijih autora ističu se Juan Pablo Rebella i njegov međunarodno hvaljeni film Whisky (2003.), koji je bio nagrađen na Fimskom festivalu u Cannesu i redateljica baskijskih korijena Ana Díez, koja je stvarala filmove na temu državnog udara 1973.

Glazba

- La Camparista Pomoć

Urugvaj ima glazbeni stil sličan glazbi gaučâ, a s Argentinom dijeli ljubav prema tangu od kojih je najpoznatiji "La Lumparsita" kojeg je skladao urugvajski skladatelj Gerardo Matos Rodríguez. Osim tanga, popularan je ples candomba kojeg su donijeli Afrikanci te se ukorijenio u urugvajsku kulturu, a najčešće se pleše za vrijeme karnevala. Gitara je omiljeni glazbeni instrument, a na popularnom tradicionalnom natjecanju pod nazivom payada, dva pjevača, svaki s gitarom, naizmjenično improviziraju stihove na istu melodiju.

Narodna glazba (ili canto popular) označava osobe koje su ujedno gitaristi i pjevači poput Alfreda Zitarrosa, Joséa Carbajala (zvanog "El Sabalero"), Daniela Vigliettija, Los Olimareñosi ili Héctora Numu Moraesa.

U urugvajskoj glazbi može se pronaći i dodiri s karipskim ritmovima (pogotovo u rock 'n' rollu) tzv. tropskoj glazbi (música tropical). Klasična je glazba došla zajedno sa Španjolcima i Portugalcima tijekom kolonizacije, a samostalni izričaj je došao tijekom 20. stoljeća kada djeluju Eduardo Fabini, Vicente Ascone te Héctor Tosar koji su iskoristili latinoamričke glazbene stilove te tako donijeli specifičnosti klasične glazbe.

Od izvođača tanga treba spomenuti o pjevača Julija Sosa, koji djeluje 1930-ih i 1940-ih, a tu je i pjevač Carlos Gardel Franzuc koji je za vrijeme Prvog svjetskoga rata promijenio državljanstvo kako ga francuske vlasti ne bi mogle regrutirati. U blizini Buenos Airesa nalazi se njegova kuća u kojoj je sada muzej posvećen njemu.

Tijekom 1960-ih Beatlesi odlaze na turneju po Južnoj Americi te tako nastupaju i u Urugvaju. Tih se godina u urugvaju razvijaju mnogi rock sastavi poput: Los Shakersa ili Los Mockersa koji su pjevali na engleskom jeziku, a utjecali su i na sastave u Argentini. Od novijih izvođača posebno treba naglasiti Jorgea Drexlera koji je napisao glazbu za film Dnevnik s motocikla te dobio Oscara za pjesmu Al otro lado del río.

Književnost

José Enrique Rodó, modernistički esejist i najveći južnoamerički filozof svih vremena, ostavio je neizbrisiv trag u urugvajskoj književnosti zbog čega se smatra najvećim urugvajskim književnikom u povijesti. Osim što je utjecajni predstavnik modernizma težio je obnovi klasicizma i antičkih životnih vrijednosti. Urugvajska književnost vrlo je popularna u Brazilu, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje postoji značajno zanimanje među povjesničarima i književnim kritičarima.

Među dramatičarima koji su mijenjali latinoameričku kazališnu scenu ističe se Florencio Sánchez, čiji su poznati i cijenjeni radovi zasjenila samo njegova anarhistička uvjerenja.

Najveći procvat u urugvajskoj književnosti dogodio se tijekom romantizma, čiji su značaniji predstavnici pjesnik Juan Zorrilla de San Martín, inače poznati pisac poema o urugvajskoj povijesti, književnice Juana de Ibarbourou, Delmira Agustini i Idea Vilariño (članice Genracije '45) i pisci kratkih priča Horacio Quiroga i Juan José Morosoli (priznati dječji pisac).

Najraširenija književna vrsta među urugvajskim književnicima je esej, bilo politički, povijesni, znanstveni ili kritički. Djela urugvajskih autora uglavnom se prevode na engleski (za američko tržište), portugalski (za brazilsko tržište), francuski i talijanski (zbog brojne talijanske manjine u Urugvaju).

Međunarodno najpriznatiji urgvajski književnik 20. stoljeća jest Eduardo Galeano, koji je pisao o utjecajima ratova i diktatura na društvo, urugvajskoj povijesti, a djela su mu prodana u višemilijunskim nakladama i brojnim ponovljenim izdanjima. Naziva se i "književnim divom južnoameričke ljevice".

Šport

Nogomet je uvjerljivo najpopularniji i najigraniji šport u Urugvaju. Upravo je prva međunarodna utakmica izvan okvira Ujedinjenog Kraljevstva odigrana u srpnju 1902. između nogometnih reprezentacija Argentine i Urugvaja. Urugvajska nogometna momčad osvojila je olimpijski zlata na igrama 1924 u Parizu i 1928. u Amsterdamu.

Urugvaj je bio domaćin prvog svjetskog prvenstva u nogometu te postao i njegov prvi pobjednik. Drugi naslov prvaka svijeta osvojio je na prvenstvu 1950. u Brazilu, gdje je u završnici porazio domaćina pred vlastitim gledateljstvom. Time je Urugvaj postao, površnom i brojem stanovnika, najmanja država na svijetu koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu. Također, Urugvaj je zemlja s najviše osvojenih Copa America. Više od 40 godina nakon osvajanja posljednjeg svjetskog prvenstva, na svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi, momčad se plasirala u poluzavršnicu natjecanja pobijedivši momčad Gane na jedanaesterce i prekinuvši time niz vrlo loših ostvarenja.

Tijekom 2000-ih Urugvaj je u zemlje Južne Amerike (uglavnom Argentina i Brazil) "prodao" 1.414 svojih nogometaša, te se taj trend nastavio i u sljedećem desetljeću. Parlament Urugvaja je 2010. donio izmejene zakona kojima je ograničen izvoz športaša, posebice nogometaša, koji mogu otići igrati za klub u stranoj zemlji samo ako ispune uvjete koje je zadao Urugvajski nogometni savez. Najuspješniji nogometni klubovi su C.A. Peñarol i Club Nacional de Football, između kojih se igra tzv. "urugvajski derbi".

Donosioci nogometu u Urugvaj su britanski mornari i radnici na željeznici, koji su imali i svoj vlastiti klub – Central Uruguay Railway Cricket Club (C.U.R.C.C.) u Montevideu. Britanci su donijeli i kriket i ragbi, vrlo popularan šport s vlastitim ligaškim natjecanjem. Urugvaj ima i svoje rukometno i košarkašku reprezentaciju te reprezentaciju u hokeju na travi.

Bibliografija

• (engl.) Rex A. Hudson i Sandra W. Meditz (urednici), Urugvaj: Zemljopisna studija, Washington, GPO za knjižnicu američkog Kongresa, 1990.

Na engleskom jeziku

• Andrew, G. R., Blackness in the White Nation: A History of Afro-Uruguay, The University of North Carolina Press, 2010.
• Behnke, A., Uruguay in Pictures, Twenty First Century Books, 2009.
• Box, B., Footprint Focus: Uruguay, Footprint Travel Guides, 2011.
• Burford, T., Bradt Travel Guide: Uruguay, Bradt Travel Guides, 2010.
• Canel, E., Barrio Democracy in Latin America: Participatory Decentralization and Community Activism in Montevideo, The Pennsylvania State University Press, 2010.
• Clark, G., Custom Guide: Uruguay, Lonely Planet, 2008.
• Jawad, H., Four Weeks in Montevideo: The Story of World Cup 1930, Seventeen Media, 2009.
• Lessa, F. and Druliolle, V. (ur.), The Memory of State Terrorism in the Southern Cone: Argentina, Chile, and Uruguay, Palgrave Macmillan, 2011.
• Mool, M, Budget Guide: Buenos Aires and Montevideo, Cybertours-X Verlag, 2009.

Na njemačkom jeziku

• Thimmel, Stefan (ur.), Uruguay: ein Land in Bewegung, Berlin i Hamburg: Assoz. A, 2010., ISBN 978-3-935936-74-3
• Hesse-Wartegg, Ernst von: Zwischen Anden und Amazonas: Reisen in Brasilien, Argentinien, Paraguay und Uruguay, Paderborn: Salzwasser Verlag, 2011., ISBN 978-3-86195-986-1
• Thomas Fischer, Die Tupamaros in Uruguay. Das Modell der Stadtguerilla, Wolfgang Kraushaar (ur.): Die RAF und der linke Terrorismus, 2. svezak, Hamburger Edition, Hamburg, 2006., ISBN 978-3-936096-65-1, str. 736-750
• Günther Wessel, Uruguay. Reiseführer mit Landeskunde, Mai, Dreieich, 1996., 5. svezak, ISBN 3-87936-229-7
• Ulrich Brand, Marlis Gensler, Stefan Thimmel, Argentinien und Uruguay. Länderkunde und Reisehandbuch für Kultur- und Naturreisende, Peter Meyer Verlag, Frankfurt na Majni, 1999., ISBN 3-922057-69-1
• Alfred von Metzen, Deutsche Siedlungen in Norden Uruguays, Elwert, Marburg, 1983., ISBN 3-7708-0755-3
• Christoph Wagner, Politik in Uruguay 1984–1990. Probleme der demokratischen Konsolidierung, LIT, Münster und Hamburg, 1991., ISBN 3-89473-099-4
• Christoph Wagner, Das politische System Uruguays; Klaus Stüwe, Stefan Rinke (ur.), Die politischen Systeme in Nord- und Lateinamerika, VS, Wiesbaden, 2008., ISBN 978-3-531-14252-4

Na španjolskom jeziku

• Jorge Bossi, Recursos minerales del Uruguay, Ediciones Daniel Aljanati, Montevideo, 1978.

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Urugvaj

• Portal urugvajske vlade  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. kolovoza 2011. (Wayback Machine)
• Matica iseljenika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. siječnja 2012. (Wayback Machine) Španjolska Croatica u Argentini, Venezueli, Peruu i Urugvaju
• Matica iseljenika^{[neaktivna poveznica]} Španjolska Croatica u Urugvaju
• Matica iseljenika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. ožujka 2007. (Wayback Machine) Održana tribina i predstavljena knjiga "Hrvatska i Hrvati u Urugvaju"
• Urugvaj – Hrvatska enciklopedija LZMK
• Urugvaj – Proleksis enciklopedija
• Infoplease.com – Povijest, gospodarstvo i zemljopis Urugvaja (engl.)
• Lonley Planet – zbirka slika prirode i građevina u Urugvaju (engl.)
• Urugvaj na stranicama Svjetske banke (engl.)
• Hrvatsko iseljeništvo u Urugvaju na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. svibnja 2016. (Wayback Machine)