Anarhizam je politička filozofija i pokret usmjeren na odbacivanje bilo kakva oblika ustrojstva (hijerarhije) i vlasti.
Anarhisti obično pozivaju na ukidanje države koju smatraju nasilnom, nepotrebnom i štetnom po definiciji. Zbog svojega naglaska na sustavnoj kritici ekonomije i društva, anarhistička je misao povezana sa socijalizmom i antikapitalizmom.
Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području Stare Grčke još u 3. st. pr. Kr. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno s razvojem socijalizma. Krajem 19. i početkom 20. st. anarhizam postaje utjecajan u raznim djelovima svijeta i povezan s borbom za radnička prava i demokraciju. Anarhisti su predvodili nekoliko revolucija, od kojih je najpoznatija ona u Španjolskome građanskom ratu. Neuspjehom totalitarnih režima poput Sovjetskoga saveza, Narodne republike Kine i drugih u uspostavljanju socijalizma, u anarhizmu u 21. stoljeću dolazi do pojave novih struja (poput eko- tj. zelenog anarhizma).
Termin anarhizam je izveden iz grčke riječi αναρχία ("bez vladara"). Stoga je anarhizam, u svom najširem značenju, vjerovanje da su svi oblici vladavine (i prisilnog rada) nepoželjni i da bi trebali biti ukinuti (uključujući državni represivni aparat: vojsku, sudstvo, policija, tajne službe, itd.) te predstavlja izvanparlamentarni, protustranački i anacionalni pokret.
Prvi politički filozof koji se nazivao anarhistom bio je Pierre-Joseph Proudhon (1809. – 1865.), čime se formalni nastanak modernog anarhizma svrstava u prvoj polovici 19. st. Od 1890.-ih pa nadalje često se kao sinonim za anarhizam koristi termin libertarijanizam ili slobodarstvo. Neki anarhisti koriste termin libertarijanski socijalizam kako bi izbjegli negativne asocijacije anarhizma i naglasili njegovu povezanost sa socijalizmom. Matthew S. Adams i Carl Levy pišu kako termin anarhizam "opisuje anti-autoritarno krilo socijalističkog pokreta". Noam Chomsky opisuje anarhizam, uz libertarijanski marksizam, kao "slobodarsko krilo socijalizma". Daniel Guérin piše:
Anarhizam se time često opisuje kao skup političkih filozofija koji se protivi nametnutim i prisilnim hijerarhijama (pa time i kapitalizmu, nacionalizmu, državi i sličnim autoritarnim institucijama) u društveno-ekonomskom djelovanju s ciljem zajednice osnovane na decentralizaciji, temeljnim slobodama i samoupravljanju.
Struje Vjerski socijalizam Ključni problemi Ljudi i organizacije Povezane teme |
---|
Uz različite "dodatke" riječ anarhizam opisuje pojedine struje unutar anarhističkog pokreta, npr. anarho-sindikalizam, anarho-primitivizam, anarho-individualizam, eko-anarhizam, anarho-feminizam, anarho-komunizam i druge.
Kolektivistički anarhizam je oblik anarhizma koji se preklapa s mnogim socijalističkim teorijama i spoznajama, a često je povezan s Mihailom Bakunjinom. Kolektivistički anarhisti zagovaraju kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ako potrebno kroz revoluciju, i nadoknađivanje radnikova rada na osnovi broja sata provedenih radeći.
Anarho-komunizam je grana komunizma koja zagovara komunističko društvo sa zajedničkim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju, direktnu demokraciju, samoupravljanje i horizontalno uređenu mrežu slobodnih asocijacija, radničkih vijeća i kooperativa, s proizvodnjom i raspodjelom na osnovi "Od svakoga po sposobnosti, za svakoga po potrebi". Anarho-komunizam se razvio iz radikalnih socijalističkih struja nakon Francuske revolucije, i biva na kraju okupljen radom Petra Kropotkina, čije se teorije uvelike podudaraju s onima Karla Marxa. Anarho-sindikalizam je grana anarhizma koja vidi sindikate kao potencijalno revolucionarnu silu koja bi zamijenila kapitalizam s novim društvom samoupravnih radnika. Osnovi anarho-sindikalizma su direktna akcija, klasna solidarnost i radničko samoupravljanje.
Samo anarhističko objašnjenje tih naziva se očituje kroz definiranje anarhizma kao političke ideje i filozofije, odnosno metode kojom će se doći do cilja - anarhije (ili komunizma ovisno o struji). Kako je anarhisti vide, anarhija predstavlja društvo u kojem centraliziranu vlast i monopol nad nasiljem i moći zamjenjuje samoorganizacija, samoupravljanje, ravnopravna i pravedna distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih. Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim decentraliziranim, ali povezanim, zajednicama. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije i efikasnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja vezano za odluke koje se njih dotiču.
U anarhističkom društvu takve zajednice bi se mogle udruživati, surađivati, međusobno koordinirati, zajednički odlučivati na ravnopravnoj razini i po principu mreže, naspram piramide kao što je to slučaj kod državne organizacije društva u kojem postoji hijerahija autoriteta i otuđenje vlasti kroz predstavnike. Zajednice ljudi bi se organizirale prema osobnim afinitetima i prema lokalnim potrebama, vezano uz proizvodnju, stanovanje, prijevoz, ili bilo koji drugi dio života. Njihovu povezanost uvjetovale bi potrebe, a obavljanje poslova unutar njih olakšalo bi mogućnosti pojedinca i zajednice da rješava njima važna pitanja i probleme.
Anarhizam se protivi današnjoj društvenoj strukturi i organizaciji koja uvjetuje postojanje države, te smatra da institucija države svoje postojanje bazira na toj strukturi i organizaciji, koja je autoritarna, hijerarhijska, patrijarhalna i strogo kontrolirana. Anarhistička kritika često ističe da čak i tzv. "liberalna" država prakticira visoku razinu kontrole i to na više načina; s jedne strane, država mora voditi računa o tome da se autoritet ne dovodi u pitanje (npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl.), dok s druge strane, pazi na to da se održi privid individualne moći svake osobe u procesu odlučivanja, pa se tako svake četiri godine održavaju izbori, koji se također događaju u strogo kontroliranim uvjetima. Anarhisti smatraju da je uvijek riječ o istoj klasi ljudi, političkoj i ekonomskoj eliti, kojoj njihov položaj u društvu dozvoljava sudjelovanje u utrci do pozicija moći.
Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posjedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu. Anarhizam se ne protivi organizaciji, već predstavlja jedan oblik horizontalne organizacije, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije kakav poznajemo danas.
Iako se svi anarhisti slažu u osnovnim vrijednostima anarhizma, razilaze se u pitanjima kao što su npr. upotreba nasilja, odnosno nenasilja u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva, što možemo vidjeti u razlikama između ideje o propagandi djelom tj. političkih atentata na razne političare koje je anarhistički pokret naposljetku odbacio, te ideji anarho-pacifizma i nenasilnog otpora kakvog je propagirao kršćanski anarhist Lav Tolstoj. Uz ovo i dan danas aktualno pitanje, anarhiste razjedinjuju različitost ideje organizacije života, kao npr. ona što zagovaraju anarhosindikalisti nasuprot onoj o povratku primitivnim zajednicama koju zagovaraju anarho-primitivisti. Pitanje seksizma u anarhističkom pokretu aktualizira anarho-feminizam.
Anarhizam povlači svoje korjene još nastankom prvih civilizacija, pa time i prvih država. Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području grčke još u 3. st. prije nove ere. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno s razvojem socijalizma.
Iako je u ljudskoj povijesti bilo brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, Pariška komuna iz 1871. je bila vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih mislilaca anarhije, a služila je i kao inspiracija za Karla Marxa koji ju opisuje kao prvi primjer diktature proletarijata. Još jedan od konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bio je Španjolski građanski rat, za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je Confederación Nacional del Trabajo (CNT: Konfederacija nacionalnog rada) i Federación Anarquista Ibérica (FAI: Federacija anarhista Iberije) u Kataloniji i Aragoniji, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika. U nekim je slučajevima čak bilo ukinuto privatno vlasništvo i novac. Anarhističke mjere su, međutim, bile nasilno prekinute zbog ratnog poraza; naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca.
Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Mahnovščine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Mahna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bili slomili i izbrisali boljševici i njihova Crvena armija kojom je zapovijedao general Lav Trocki.
Vidi članak: Anarhizam u Hrvatskoj
Anarhističke struje se u Hrvatskoj javljaju početkom 20. st., i sudjeluju u brojnim štrajkovima i skupovima. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjeluju u Narodnooslobodilačkom otporu okupaciji Hrvatske.
U poslijeratnoj Jugoslaviji anarhisti bivaju, kao i druge političke struje skeptične novog režima, progonjeni i utišani. Osamdesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu nastaje, najprije bezimena, grupa anarhističkih tendencija koja kasnije mijenja nekoliko imena - Train Toilet Band, Svarun i na kraju Autonomija. Aktivnosti te grupe su se ograničavale na performanse i male demonstracije, primjerice tzv. "Prazne demonstracije" na kojima su članovi grupe ismijavali politiku održavajući "prazne govore" (govornik nije ništa izgovarao) i dijeleći prazne letke. Grupa se raspada početkom devedesetih.
Teorija i praksa anarhizma bila je kontroverzna otkada se proširila u 19-om stoljeću. Neke kritike došle su od skupina kojima se anarhizam suprotstavlja, kao što su vlade. Ostale kritike dolazile su od nekih anarhista ili političkih pokreta koji dijele slične ciljeve s anarhističkim, kao što je marksizam. Mnogi su ispitivali idealističku prirodu anarhizma, sumnjajući u njegovu praktičnu primjenu u stvarnome svijetu. Isti naglašavaju da nije moguće uspostaviti održivu anarhističku anti-državu. Neki sociolozi smatraju da se hijerarhija pojavila istovremeno s ljudskom civilizacijom, iako drugi tvrde da su mnoga domorodačka društva velikim dijelom bila egalitaristička.
Hrvatski:
Engleski:
Oblici i stilovi vodstva
|
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Anarhizam, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.