Makroekonomija je grana ekonomske znanosti koja se, za razliku od mikroekonomije, bavi cjelokupnim gospodarstvom nekog područja, proučavajući međusobne odnose ukupne (agregatne) proizvodnje, prihoda, zaposlenosti, cijena i drugih varijabli.
Obično se smatra da je makroekonomija nastala 1936. godine pojavom djela J. M. Keynesa "Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca". Naime, do pojave Keynesove knjige ekonomija se pretežno bavila mikroekonomskim problemima pa je njegovo djelo izvršilo prevrat u ekonomskoj teoriji, te se često govori i o "Keynesijanskoj revoluciji". Ova je revolucija bila inspirirana najtežom gospodarskom krizom koja je pogodila svjetskog gospodarstvo (1929. – 1933.) nazvanom Velika kriza ili Velika depresija.
Četiri glavna makroekonomska cilja ("zlatni četverokut"):
Opći ciljevi makroekonomske politike su:
Sredstva makroekonomske politike su:
Fiskalna se politika sastoji od porezna politike i politike javnih rashoda. U razdoblju prekomjerne ekspanzije kada prijeti inflacija primijenit će se kontrakcijska (restriktivna) fiskalna politika, a u razdoblju depresije ekspanzivna. Prva će se sastojati u povećanju poreza i smanjenju javnih rashoda, dok će se druga satojati u smanjenju poreza i porastu javnih rashoda.
Monetarna politika sastoji se od kontrole novčane ponude od strane središnje banke, ovisno o fazi privrednog ciklusa. U inflacijskim uvjetima primjenjuje se politika ograničenja novčane ponude, dok se u razdoblju recesije, depresije vodi politika povećanja agregatne ponude novca.
Politika dohodaka se sastoji od kontrole najamnina i cijena u širokom rasponu od neobvezujućih smjernica i preporuka do potpune regulacije. Ovaj je instrument manje rigidan i jeftiniji od prethodna dva.
Egzogene varijable zajedno s instrumentima ekonomske politike određuju inducirane varijable koje utječu na agregatnu ponudu (AS prema engleskom aggregate supply) i agregatnu potražnju (AD prema aggregate demand)
Agregatna ponuda jednaka je ukupnoj količini dobara i usluga koje je narodna privreda voljna proizvesti i ponuditi pri danoj razini cijena u određenom razdoblju. Ona ovisi o općoj razini cijena i veličini potencijalnog proizvoda.
Agregatna potražnja određena je ukupnom potrošnjom pojedinaca i kućanstava (C), potrošnjom poduzeća - investicijama (I), potrošnjom države (G) i potrošnjom stranaca - neto izvozom (X).
Makroekonomska ravnoteža se ostvaruje u sjecištu krivulja AD i AS.
Potrošnja je završni i krajnji cilj proizvodnje. Njen osnovni cilj je zadovoljavanje ljudskih potreba za određenim dobrima. Potrošnja je onaj dio GDP-a koji je namijenjen zadovoljenju osobnih potreba.
Funkcija potrošnje je odnos između razine potrošnje (C) i raspoloživog dohotka (DI).
Funkcija štednje pokazuje odnos između štednje (S) i raspoloživog dohotka (DI), ona je zrcalna slika funkcije potrošnje.
Granična sklonost potrošnji (MPC) = promjena C / promjena DI
Granična sklonost štednji (MPS) = promjena S / promjena DI
MPC+MPS=1
Prosječna sklonost potrošnji (APC) = C/DI
Prosječna sklonost štednji (APS) = S/DI
Pruski statističar Ernst Engel je u 19. stoljeću uočio kako su struktura i visina potrošnje usko korelirane s visinom dohotka. Ovu korelaciju je formulirao u obliku tzv. Engelovih zakona: Na nižim razinama dohotka dohodak se pretežno ili sav troši na osnovne životne potrepštine kao što su hrana i stanovanje. Povećanjem dohotka izdaci na hranu rastu (jer se kupuje kvalitetnija hrana) ali se u relativnom izrazu oni smanjuju. Daljnjim povećanjem dohotka povećavaju se i izdaci na luksuz, odjeću i rekreaciju.
Poveća li se štednja bez odgovarajućeg porasta investicija dolazi do tzv. paradoksa štednje jer porast štednje smanjuje potrošnju, dohodak i zaposlenost. Paradoks štednje se obično javlja kada je privreda u recesiji, dok se u vrijeme ekspanzije štednja najvećim dijelom pretvara u investicije.
U jednostavnijem smislu - to znači da će povećanje štednje (koja je prozašla iz dohotka = S = Y - C ) tretirati kao smanjenje investicija. I to zato što su investicije uvijek u pravilu jednake štednji S = I, pa tako ako svi u gospoarstvu štede bez ulaganja (investiranja) to će smanjiti investicije što će automatski i smanjiti gospodarsku djelatnost.
Paradoks štednje predstavlja Keynesijanski pristup situaciji deflacijskog jaza u kojem oni upozoravaju da povećanje štednje u navedenim okolnostima vodi k padu razine štednje. Kako?
↑S => ↓C => ↓AD => ↓Yr => ↓S
Investicije su druga sastavnica agregatne potražnje. One u kratkom roku utječu na proizvodnju preko agregatne potražnje, a u dugom roku utječu na agregatnu ponudu.
Odrednice investicija
Ponašanje investicija
Pri danom prihodu od investicija potražnja za investicijama bit će tim veća što je kamatna stopa niža i obrnuto.
Pri danoj kamatnoj stopi potražnja za investicijama bit će tim veća što je prihod od investicija veći i obrnuto.
Troškovi investiranja porast će ne samo povećanjem kamatne stope već i povećanjem poreza što će negativno djelovati na investicije
Prema ovom principu potražnja za investicijama ovisi i o promjenama GDP-a. Nagli porast GDP-a izaziva i porast investicijske potražnje, lagani porast rel. GDP-a izaziva smanjenje potražnje za investicijama.
Podjela ekonomije:
Primjeri financijskih institucija su:poslovne banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi...
Sredstva poslovnih banaka: obvezne rezerve (namijenjene očuvanju likvidnosti banaka), višak rezervi (namijenjen poslovanju banke i kreditiranju komitenata)
Financije su sve ono što je u svezi s državnim prihodima i rashodima. Financije su svi odnosi u društvu koji nastaju kod prikupljanja i raspodjele novčanih sredstava. Osnovni zadatak financija je prikupljanje sredstava za podmirenje određenih potreba.
Umnažanje kredita je moguće u uvjetima postojanja bankarskog sustava: zato što građani u platnom prometu koriste novac iz banaka, komitenti banke prihvaćaju bankovne kredite, a bankarski novac se vraća u bankovni sustav, odnosno zbog postojanja ulančanosti gospodarskih subjekata u novčarskom sustavu.
Monetarni množitelj: m = 1/r (stopa obveznih pričuva)
Kreditni množitelj: k = 1/r - 1
Novčanom tržištu je zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem, kako bi im se osigurala likvidnost, tekuća plaćanja njihovih komitenata. Na ovom tržištu trguje se bankovnim likvidnim rezervama i kratoričnim vrijednosnicama.
Ovo tržište nema fiksnu lokaciju, institucionalnu strukturu, ono je skup različitih tržišta, ono je kompetitivno i veleprodajno, trguje se na "riječ", suvremenim telekomunikacijskim sredstvima.
Centralna banka na ovome tržištu intervenira utjecajem na kamatne stope, odobravajući kredite za likvidnost banaka.
Novčana ponuda (Ms) i novčana potražnja (Md) određuju kamatnu stopu koja predstavlja cijenu novca.
Monetarni agregati (novčana ponuda Ms)
Monetarni agregati predstavljaju količinu agregatne ponude novca u nekoj zemlji. Oni se razlikuju ovisno o likvidnosti raznih vrsta novca kojeg sadrže.
Osnovna mjera agregatne ponude novca je transakcijski novac ili novac u užem smislu, tj. onaj koji služi za robno-novčane transakcije ili kupoprodaje roba i usluga (M1- novčana masa, kovani, papirni i depozitni novac).
Udio gotovine u strukturi M1 veoma je važan podatak, ali različit u različitim zemljama i razdobljima. Kreće se obično od 1/3 do 2/3 novčane mase. Smanjenje tog udjela povoljan je pokazatelj, a povećanje loša vijest za monetarnu vlast jer se povećavaju troškovi tiskanja novca, nepovjerenje u depozitni novac i monetarni sustav. M2 je šira mjera ukupne ponude novca jer obuhvaća novac u širem smislu tj. i onaj novac koji obavlja funkciju čuvanja dijela ukupne imovine u novčanom obliku. Slijede još M3 i M4.
Ms = M1 + M2 + M3 + M4
M1: gotovina (papirni i kovani novac izvan banaka) + depoziti po viđenju (vrsta novčanih uloga u banku koji se na zahtjev ulagača / štediše vraća istome) = transakcijski novac
M2: M1 + oročeni depoziti do godinu dana
M3: M2 + oročeni depoziti preko godinu dana
M4: M3 + manje likvidna sredstva
Definicije novčane mase mijenjaju se zbog pojave novih vrsta instrumenata plaćanja.
Monetarna potražnja Md
Agregatna potražnja za novcem je zbroj individualnih potražnji novca koje iskazuju građani i poduzeća. Novac se traži i drži zbog mogućnosti da se njime kupuju i plaćaju druge robe, a ne zbog njegove unutrašnje vrijednosti. Zadržavanje jednog dijela imovine u novčanom obliku obično je ograničeno zbog oportunitetnog troška koji je jednak veličini kamata koje možemo dobiti ako novac držimo u banci.
U monetarnu potražnju spadaju: transakcijska, špekulacijska, sigurnosna i imovinska potražnja.
Transakcijska se potražnja javlja zbog potrebe ljudi da razmjenjuju i plaćaju robe i usluge i čini najveći dio agregatne potržnje novca. Špekulacijska nastaje zbog neizvjesnosti kretanja na financijskom tržištu i pokušaja ljudi da ostvare neku zaradu u brzoj razmjeni raznih vrsta novca, u zamjeni za vrijednosne papire koristeći oscilacije kamatnih stopa, dividendi, tečajeva u svoju korist. Sigurnosna potražnja nastaje zbog potrebe ljudi da 1 dio novca drže u gotovini i da imaju financ. sigurnost u pribavljanju roba i usluga i u teškim, nepredviđenim situacijama. Obično se pribraja poslovnoj (transakcijskoj). Imovinska nastaje iz potrebe ljudi da 1 dio svoje imovine (aktive) drže u obliku novca izbjegavajući grešku stavljanja "svih jaja u jednu košaru" tj. kako bi se diverzificirao njihov portfolio. O tome govori teorija portfelja.
Primarno – tržište na kojem se trguje samo s novoemitiranim vrijednosnicama
Sekundarno – na kojem se trguje s ranije izdanim vrijednosnicama i na kojima ne sudjeluju poslovni subjekti koji su iste emitirali
Glavne institucije hrvatskog tržišta kapitala su poslovne banke, burze, OTC tržišta, investicijski fondovi i brokerske kuće
Vidi i Dionica.
Vidi također:
Vidi Protekcionizam
Načelo komparativne prednosti
1817. načelo je formulirao Ricardo. Prema njegovom načelu svaka zemlja uživa korist ako se specijalizira za proizvodnju i izvoz onih dobara koje može proizvesti uz relativno niže troškove.
Vidi Državni proračun.
Fiskalna politika je proces oporezivanja i javnih rashoda kojima je cilj ublažavanje poslovnih ciklusa i osiguranje privrednog rasta bez inflacije.
Bilanca međunarodnih plaćanja (platna bilanca) je izvještaj koji prikazuje sve transakcije neke države s ostalim svijetom u nekom vremenskom periodu. Izvještaj uključuje kupnju i prodaju dobara i usluga, vladine transakcije i kretanja kapitala.
Devizni tečaj izražava cijenu strane valute u domaćem novcu, te pokazuje koliko je domaćeg novca potrebno dati za jednu ili 100 jedinica stranog novca.
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Makroekonomija, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.