Pokret Nesvrstanih

Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Zemlje članice su predstavljale 55 % siromašnog stanovništva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda.

Važniji članovi su bili SFR Jugoslavija, Indija, Egipat i Južnoafrička Republika. Brazil nije bio stalni član Pokreta, ali je kao država dijelila mnogo ciljeva s pokretom i često je slala promatrače na konferencije pokreta. Iako je namjeravano da organizacija bude blizak savez kao NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njezinih članica su bile u savezu s jednom ili drugom velikom silom. Primjerice, službeno nesvrstana Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tijekom čitavog hladnog rata, kao i Indija, koja je mnogo godina bila zajedno sa Sovjetima u borbi protiv Kine. Pokret se slomio kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. godine. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice Pokreta su se protivile napadu.

Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja hladnog rata. Zemlje sljednice SFR Jugoslavije pokazale su malo zanimanja za Pokret nakon raspada te zemlje. Malta i Cipar prestali su biti članice Pokreta 2004. godine, ulaskom u Europsku uniju.

Jedina preostala država članica Pokreta u Europi je Bjelorusija. Novije su članice Turkmenistan, Bjelorusija i Dominikanska Republika, Bosna i Hercegovina i Kostarika su 1995. i 1998. odbijene u svojim zahtjevima za članstvo. Najnovije su članice Azerbajdžan i Fidži, koje su postale članicama u svibnju 2011.

 

Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tijekom svog govora 1954. u Colombu, Šri Lanka. Nehru je u tom govoru opisao pet osnovnih zakona koji su korišteni kao vodilje u kinesko - indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Zhou Enlai. Nazvani »pet principa miroljubive koegzistencije« ili panča-šila, ovi će principi poslije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

• uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta,
• uzajamno nenapadanje,
• uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove,
• jednakost i uzajamna korist, te
• miroljubiva koegzistencija.

Podrijetlo Pokreta nesvrstanih se može pratiti do konferencije održane u Bandungu, Indonezija, 1955. Svjetski nesvrstani narodi su izrazili svoju želju da ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u hladnom ratu. Bandung je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije. Već sljedeće godine, potpisivanjem Brijunske izjave, Pokret nesvrstanih je službeno postao svjetska organizacija.

No, tek 6 godina kasnije, u rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah.

Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.

1.   Argentina (država promatračica 1964., 1970.; članica od 1976. – 1992.; promatračica od 2009.)
2.   Burma (1970. – 1971.) i   Mijanmar (1979. – 1992.)
3.   Cipar
4.   Malta
5.   Arapska Republika Jemen
6.   Demokratska Narodna Republika Jemen
7.   Jugozapadna afrička narodna organizacija (SWAPO)
8.   Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, suspendirana 1992. Od 1995. ne pojavljuje se u popisu suspendiranih članica.

 

Obično se konferencije Pokreta nesvrstanih odvijaju svako tri godine. Države koje su bile domaćini konferencija su SFRJ, Egipat, Zambija, Alžir, Šri Lanka, Kuba, Indija, Zimbabve, Indonezija, Kolumbija, Južnoafrička Republika i Malezija.

Prva konferencija je održana u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja, 11 iz Azije i Afrike zajedno s Jugoslavijom, Kubom i Ciprom.

Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. godine. Na njega su došli predstavnici 46 država, dok su većina novih članova bile afričke zemlje koje su tek stekle neovisnost. Glavne teme konferencije su bile Arapsko - izraelski i Indijsko-pakistanski sukob.

Sastanak iz 1970. u Lusaki, na kojemu su sudjelovale 54 države, bio je jedan od najvažnijih pošto je pokret formirao stalnu organizaciju da bi razvijao ekonomske i političke veze. Zambijski predsjednik Kenneth Kaunda je igrao odlučujuću ulogu u ovim događajima.

Na sastanku 1973. u Algeru je uviđeno kako se pokret nosi s novim ekonomskim realnostima. Svjetski naftni šok 1973. je doveo do toga da neke članice budu značajno bogatije od drugih. Kraj povezanosti američke valute za zlato i naknadna devalvacija dolara je uklonilo jednu od najvećih pritužbi grupe.

Na sastanku iz 1979. u Havani je raspravljano o prednosti "prirodne alijanse" koju su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu antiimperijalističke alijanske sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće:

• Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.

Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.

Mjesta i datumi sastanaka na vrhu (samita)

Redni broj	Grad održavanja	Država	Vrijeme održavanja	Broj sudionika
1.	Beograd	SFR Jugoslavija	1. – 6. rujna 1961.	25 čl., 3 promat.
2.	Kairo	Egipat	5. – 10. listopada 1964.	47 čl. i 10 promat.
3.	Lusaka	Zambija	8. – 10. rujna 1970.	55 čl. i 9 promat.
4.	Alger	Alžir	5. – 10. rujna 1973.	75 čl., 9 promat. i 3 gostiju
5.	Colombo	Šri Lanka	16. – 19. kolovoza 1976.	86 čl., 9 promat., 12 osloboditeljskih pokreta ili međunarodnih organizacija i 7 gostiju
6.	Havana	Kuba	3. – 9. rujna 1979.	98 čl., Belize u posebnom statusu, 11 promat., 11 gostiju i drugi
7.	New Delhi	Indija	7. – 12. ožujka 1983.	99 čl., 10 promat., 10 gostiju i drugi
8.	Harare	Zimbabve	1. – 6. rujna 1986.	100 čl., 10 promat., 13 gostiju i drugi
9.	Beograd	SFR Jugoslavija	4. – 7. rujna 1989.
10.	Jakarta	Indonezija	1. – 7. rujna 1992.
11.	Cartagena de Indias	Kolumbija	18. – 20. listopada 1995.	105 čl., 10 promat., 4 međun. organiz., 1 osloboditeljski pokret i gosti
12.	Durban	Južnoafrička Republika	2. – 9. rujna 1998.
13.	Kuala Lumpur	Malezija	20. – 25. veljače 2003.	116 čl.
14.	Havana	Kuba	11. – 16. rujna 2006.
15.	Sharm al-Shaykh	Egipat	17. – 18. rujna 2009.	118 čl., 17 promat., 9 org. i oslob. pokreta, te ostali gosti
–	Bali	Indonezija	23. – 27. svibnja 2011.	ministarska konferencija
–	Beograd	Srbija	5. i 6. rujna 2011.	obljetnička konferencija u razini ministarske
16.	Teheran	Iran	26. – 31. kolovoza 2012.
17.	Porlamar	Venezuela	17. i 18. rujna 2016.