Civilizacija Doline Inda

do 1300. pr. n. e, a u svom zrelom obliku od 2600. do 1900. pr. n. e. Uz stari Egipat i Mezopotamiju, bila je jedna od tri rane civilizacije Bliskog istoka i južne Azije, a od tri je bila najraširenija, sa svojim nalazištima koja su pokrivala područje od većeg dijela Pakistana do sjeveroistočnog Afganistana i sjeverozapadne Indije. Civilizacija je cvjetala na aluvijalnoj ravni rijeke Ind, koja teče cijelim Pakistanom.

Izraz Harappan ponekad se primjenjuje na civilizaciju Inda prema nalazištu Harappa, koje je prvi put iskopano početkom 20. stoljeća u tadašnjoj provinciji Punjab u Britanskoj Indiji, sadašnjem Punjabu u Pakistanu. Otkriće Harappe i ubrzo zatim Mohenjo-dara bilo je vrhunac rada koji je započeo nakon uspostave Arheološkog istraživanja Indije u Britanskoj Indiji 1861. Postojale su ranije i kasnije kulture nazvane Rana Harappa i Kasna Harappa na istom području. Rane harapske kulture naselile su se iz neolitskih kultura, od kojih je najstarija i najpoznatija Mehrgarh u Balučistanu, Pakistan.

Gradovi starog Inda bili su poznati po svom urbanističkom planiranju, kućama od pečene opeke, razrađenim sistemima odvodnje, vodoopskrbnim sistemima, grupama velikih nestambenih zgrada i tehnikama zanatstva i metalurgije. Mohenjo-daro i Harappa su vrlo vjerovatno imali između 30.000 i 60.000 ljudi, a civilizacija je mogla sadržavati između jednog i pet miliona ljudi tokom svog procvata. Postupno isušivanje regije tokom 3. milenija p. n. e. možda je bio početni poticaj za njegovu urbanizaciju. Na kraju je također smanjio opskrbu vodom dovoljno da izazove propast civilizacije i rasprši njezino stanovništvo na istok.

Iako je prijavljeno više od hiljadu nalazišta iz doba zrelog Harappa i gotovo stotinu iskopano, postoji pet glavnih urbanih središta: Mohenjo-daro u donjoj dolini Inda (proglašeno mjestom Svjetske baštine UNESCO-a 1980. kao "Arheološke ruševine u Moenjodaru"), Harappa na zapadu regije Punjab, Ganeriwala u pustinji Cholistan, Dholavira u zapadnom Gudžeratu (proglašeno mjestom Svjetske baštine UNESCO-a 2021. kao "Dholavira: grad Harappana") i Rakhigarhi u Haryani. Harapski jezik nije izravno potvrđen, a njegova pripadnost je nesigurna, budući da je indsko pismo ostalo nedešifrirano. Odnos s dravidskom ili elamo-dravidskom jezičkom porodicom favorizira dio znanstvenika.