Zen

Od Kine, Chán se proširio na jug do Vijetnama i postao vijetnamski Thiền, sjeveroistočno do Koreje da bi postao Seon budizam, i istočno do Japana, postajući japanski zen.^:159-169

Zen naglašava rigorozno samoograničavanje, praksu sjedeće meditacije (zazen) u postizanju prosvjetljenja. Naknadni uvid u prirodu uma i prirodu stvari (bez arogancije ili egoizma) i lični izraz ovog uvida u svakodnevnom životu, posebno za dobrobit drugih.^:41 Kao takav, on smanjuje naglasak na samo znanje o sutrama i doktrini,^:8 i favorizuje direktno razumijevanje kroz duhovnu praksu i interakciju sa ostvarenim učiteljem^:3 ili Učiteljem. Većina onih koji se bave zenom smatraju ga jednostavno načinom meditacije, a neki i religijom, filozofijom, načinom života ili umjetnošću. U drugoj polovini 20. vijeka Zen je postao svjetski fenomen s centrima u mnogim zemljama.

Zen učenje crpi iz brojnih izvora Sarvastivada meditacije i Mahayāna misli, posebno Yogachara, Tathāgatagarbha sutre, Laṅkāvatara Sūtra i Huayan škola, sa njihovim naglaskom na prirodu Bude, totalitet i Bodhisattva.^:48:52-53 Prajñāpāramitā literatura,^:41-45 kao i Madhyamaka misli, također su bili uticajni na oblikovanje apofatičke i ponekad ikonoklastičke prirode zen retorike.

Nadalje, Chan škola je također bila pod utjecajem taoističke filozofije, posebno neo-taoističke misli.^:79

Sanskritska riječ dhjana je nastala od indoevropskog korijena "dheia", što znači vidjeti. Pojam dhjana označava posebnu vrstu meditacije, pa je otuda ova škola prozvana školom meditacije. Iz sanskritskog dhjana izveden je kineski znak chan, da bi kasnije u japanskom postao zen. Iako je zen najpoznatiji naziv za ovu školu budizma na zapadu, također je poznata kao chan u Kini, seon u Koreji, tjen u Vijetnamu i dhjana u Indiji. Riječ zen, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih nastojanja, pa se tako često upotrebljava u značenju probuđenja, konačne istine ili prave prirode.

Meditacija

Praksa meditacije (dhyāna), posebno sjedeće meditacije je centralni dio zen budizma.^:149

Dok se meditacija u strogom smislu odnosi na četiri dhyāne, u kineskom budizmu, dhyāna se može odnositi na različite vrste tehnika meditacije i njihove pripremne prakse, koje su neophodne za praktikovanje dhyāne.^:103 Pet glavnih vrsta meditacije u Dhyāna sutrama su:

• ānāpānasmṛti (pažnja na disanje);
• paṭikūlamanasikāra meditacija (pažnja na nečistoću tijela);
• maitrī meditacija (ljubaznost);
• kontemplacija o dvanaest karika pratītyasamutpāde;
• kontemplacija o Budi. Prema modernom Chan majstoru Sheng Yenu, ove prakse se nazivaju "pet metoda za smirivanje ili smirivanje uma" i služe za fokusiranje i pročišćavanje uma, te podržavaju razvoj faza dhyane.^:27-28 Chan također dijeli praksu četiri temelja svjesnosti i Tri kapije oslobođenja (praznina ili śūnyatā, bezznačajnost ili animitta, i bezželja ili apraṇihita) sa ranim budizmom i klasičnom mahajanom.^:29-30

Ukazivanje na prirodu uma

Prema Charles Luku, u najranijim tradicijama Chana, nije postojao fiksiran metod ili formula za podučavanje meditacije, a sve upute su bile jednostavno heurističke metode, da ukažu na pravu prirodu uma, također poznatu kao Buda-priroda. Prema Luku, ovaj metod se naziva "Dharma uma", a ilustrovan je u priči (u Cvjetnoj propovijedi) o Śākyamuni Budi koji tiho drži cvijet, a Mahākāśyapa se smiješi kako je razumio. Tradicionalna formula ovoga je, "Chán upućuje direktno na ljudski um, kako bi omogućio ljudima da vide svoju pravu prirodu i postanu bude."

Posmatranje uma

Prema John McRaeu, "jedno od najvažnijih pitanja u razvoju rane Ch'an doktrine je odbacivanje tradicionalnih tehnika meditacije", odnosno postepeno samousavršavanje i prakse kontemplacije o tjelesnim nečistoćama i četiri temelja svjesnosti.^:115-116 On tvrdi da je "prva eksplicitna izjava o iznenadnom i direktnom pristupu koji je trebao postati zaštitni znak Chan religijske prakse" povezana sa školom East Mountain.^:143 To je metoda pod nazivom "Održavanje jednog bez kolebanja" (shou-i pu i, 守一不移),^:143 pri čemu je priroda uma izjednačena sa Buda-prirodom. Prema Robertu Sharfu, u ovoj praksi se skreće pažnja sa objekata iskustva, na prirodu uma, samog subjekta koji opaža, što je izjednačeno sa Buda-prirodom.^:939 Prema Johnu McRaeu, ova vrsta meditacije podsjeća na metode "praktično svih škola mahajanskog budizma", ali se razlikuje po tome što "nisu dati pripremni zahtjevi, nikakvi moralni preduslovi ili preliminarne vježbe" i "bez koraka ili stupnjevanja. Čovjek se koncentriše, bolje razumije samog sebe i prosvijetljen je, sve u jednoj nediferenciranoj praksi."^:143 Robert Sharf primjećuje da su pojam "Uma" kritizirali radikalni subitisti, te da je zamijenjen sa "nema uma", kako bi se izbjegla bilo kakva reifikacija.^:945-950