Zelena Revolucija

Inicijativu je vodio Norman Borlaug, "otac zelene revolucije", kojemu mnogu pripisuju da je time spasio milijardu ljudi od izgladnjivanja, te je za svoje zasluge dobio Nobelovu nagradu za mir 1970. Borlaug je razvio varijante izdašnih žitarica, ekspanziju infrastrukture navodnjavanja, modernizaciju tehnika rukovođenja, distribuciju hibridnih sjemenki, sintetičkih gnojiva i pesticida za farmere. Komisija je ovako objasnila dodjelu Nobelove nagrade Borlaugu:

Ovaj program, zajednički poduhvat meksičke vlade i fondacije Rockefeller, je uključivao naučna istraživanja u genetici, uzgoj biljaka, patologiju, entomologiju, agronomiju i tehnologiju žitarica kao i nauku o tlu. Za dvadest godina, bio je spektakularno uspješan u pronalaženja pšenice koja je izdašna, ima kratku slamku te je otporna na bolesti. Njegov naučni cilj je ubrzo poprimio praktičnu i humanitarnu dimenziju: odlukom da se nove žitarice rasprostranjeno uzgajaju uspio je nahraniti gladne ljude diljem svijeta - te je time dobio, kako sam navodi, "privremeni uspjeh u ljudskom ratu protiv gladi i nestašice".

Pojam "zelena revolucija" prvi je put upotrijebio William Gaud, ravnatelj USAID-a, koji je primjetio široko usvajanje ovih novih tehnologija.

Svjetsko stanovništvo je do 2016. poraslo za četiri milijarde ljudi od početka zelene revolucije te mnogi smatraju da bi, bez te revolucije, vladali puno teži uvjeti gladi i pothranjenosti u svijetu. Indija je, primjerice, usvajanjem ove tehnike povećala proizvodnju pšenice sa 10 milijuna tona 1960-ih na 73 milijuna tona 2006. Prosječna moderna osoba konzumira 25% više kalorije dnevno od osoba prije zelene revolucije. Između 1950. i 1984., zelena revolucija je povećala svjetsku proizvodnju žitarica za 160%.

Kritičari naglašavaju da je zelena revolucija imala i nedostataka u vidu smanjivanja prehrambene sigurnosti za velik dio stanovništva zbog upotrebe pesticida i preusmjeravanje polja za proizvodnju žitarica za prehranu životinja.