U matematici, Pitagorina teorema izražava vezu koja postoji između tri stranice pravouglog trougla u euklidskoj geometriji.
Ako su a i b katete, a c hipotenuza pravouglog trougla, važi jednakost
odnosno, iskazano rečima:
Površina kvadrata konstruisanog nad hipotenuzom pravouglog trougla jednak je zbiru površina kvadrata konstruisanih nad katetama tog trougla.
Teorema je dobila ime prema starogrčkom matematičaru Pitagori, za koga se, tradicionalno, smatra da ju je otkrio i dokazao, iako je danas izvesno da je bila poznata mnogo pre Pitagore.
Pitagorina teorema je jedna od osnovnih i najznačajnijih matematičkih teorema. Prepoznatljiva slika pravouglog trougla sa konstruisanim kvadratima nad sve tri stranice, korišćena za vizuelni prikaz samog tvrđenja, poslužila je kao osnova za generisanje fraktala koji se naziva Pitagorino drvo.
Istorijski posmatrano, otkriće i razumevanje Pitagorine teoreme je prošlo kroz nekoliko etapa:
Veza koja postoji između stranica trougla čije su dužine 3, 4 i 5 bila je poznata još Vaviloncima, 2000 godina pre Hrista, a može se naći i u čuvenoj kineskoj knjizi Devet knjiga o matematičkoj veštini za koju se pretpostavlja da je napisana oko 1100. godine p. n. e. Stari Egipćani su znali za četiri Pitagorine trojke, o čemu svedoči papirus datiran u vreme vladavine XII dinastije, oko 2000. godine p. n. e, u kome je, između ostalog, moguće naći i relaciju
Ona je ekvivalentna Pitagorinoj trojki (3, 4, 5) ako se izraz proširi da bi se oslobodio od razlomaka.
Pitagorine trojke mogu se naći i u Sulvasutrama, svetim pesmama Hindusa, iz perioda 5 — 4. vek p. n. e, koje govore o načinu dobijanja pravih uglova pomoću užeta sa 3-4-5, odnosno 12-16-20, 15-20-25, 5-12-13, 15-36-39, 8-15-17 i 12-35-37 čvorova vezanih na jednakim rastojanjima. Korišćenje konopca za određivanje pravog ugla imalo je u davna vremena svoju praktičnu primenu u npr. parcelisanju zemljišta, a ljudi koji su se time bavili nazivani su zatezačima konopca (grč. Λρπεδονάπται, harpedonaptai). Međutim, prema nekim autorima, malo je verovatno da su Egipćani zaista koristili uže sa 12 čvorova za određivanje pravog ugla, i nema očiglednih dokaza da su znali da je trougao sa stranicama (3, 4, 5) pravougli.
Tradicionalno, otkriće teoreme se pripisuje Pitagori, starogrčkom filozofu i naučniku, o kome se danas zna posredno, preko kasnijih izvora. Prema njima, Pitagora je rođen oko 570. godine p. n. e. na ostrvu Samos, verovatno je bio Talesov učenik, a jedan deo svog života proveo je putujući Egiptom i Persijom, da bi se, po povratku na rodni Samos, susreo sa tiranskom vladavinom Polikrata, što je, smatra se, bio razlog da se preseli u Kroton gde je osnovao čuvenu Pitagorejsku školu. Pitagorejci su tvrdili da je teoremu otkrio upravo Pitagora, i da je, u znak zahvalnosti, žrtvovao bogovima stotinu bikova. Problem sa preciznim utvrđivanjem prave istine je posledica činjenice da su Pitagorejci prenosili usmenim putem stečena znanja koja su smatrana svetim i strogo su čuvana. Pored toga, često su se nova otkrića pripisivala velikom učitelju, dok je pravi pronalazač ostajao nepoznat. U prilog tome stoji činjenica da se u iskazu teoreme koji se pojavljuje u Euklidovim Elementima nigde ne spominje Pitagorino ime. Danas postoji nekoliko hipoteza:
Prvo sačuvano delo u kome se Pitagora povezuje sa iskazom teoreme je Plutarhov Etički zbornik - Moralija, napisan krajem prvog ili početkom drugog veka n. e. U njemu se citiraju stihovi iz jednog nesačuvanog Apolodorovog dela iz drugog veka p. n. e. Prema Plutarhu,
kada je Pitagora otkrio taj čuveni stav,
zbog toga je ponudio sjajnu žrtvu volova.
Iste stihove navodi i Atenaj iz Neukratisa, u svom delu Gozba učenih, početkom trećeg veka n. e.
Prvi pisani dokaz Pitagorine teoreme pojavljuje se tek 150 godina kasnije, u prvoj i šestoj knjizi Euklidovih Elemenata, pri čemu je, prema Proklu, dokaz iz šeste knjige jedini originalni Euklidov dokaz u Elementima, dok je dokaz iz prve knjige pripisan Eudoksu.
Oko 250. godine p. n. e. Arhimed aproksimira vrednost broja pi koristeći Pitagorinu teoremu i upisane i opisane poligone u krug. U 2. veku p. n. e, Klaudije Ptolemej u svom Almagestu dokazuje teoremu:
Odavde se, u specijalnom slučaju kada je tetivni četvorougao u stvari pravougaonik, dobija Pitagorina teorema.
Heron iz Aleksandrije je kasnije dokazao formulu kojom se može izračunati površina proizvoljnog trougla preko njegovih stranica korišćenjem proporcija. Danas se ta formula dokazuje korišćenjem Pitagorine teoreme.
U 3. veku n. e. Papos dokazuje proširenu verziju Pitagorine teoreme koja važi za proizvoljan trougao, a šest vekova kasnije, Al Harani daje dokaz još jedne generalizacije koja je primenjiva na proizvoljan trougao.
Prema teoremi:
U bilo kom pravouglom trouglu, površina kvadrata konstruisanog nad hipotenuzom (stranicom koja se nalazi nasuprot pravog ugla) je jednaka zbiru površina kvadrata konstruisanih nad katetama (stranicama koje se sustiču u pravom uglu trougla).
Ovaj iskaz se obično navodi u sledećem obliku:
Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbiru kvadrata nad katetama.
Ukoliko je sa c označena dužina hipotenuze, a sa a i b dužine preostale dve stranice, teorema se može zapisati pomoću sledeće jednakosti:
ili, ako se odatle izrazi c:
Ako je hipotenuza c poznata, a treba odrediti jednu od kateta, moguće je koristiti neku od sledeće dve jednakosti (koje se dobijaju iz polazne jednakosti, rešavanjem po odgovarajućoj nepoznatoj):
ili
Iz navedenih jednakosti može se primetiti da je veza između stranica pravouglog trougla takva da, u slučaju da je jedna od njih nepoznate dužine, može se odrediti pomoću preostale dve poznate stranice. Generalizacija ove teoreme, poznata kao kosinusna teorema, omogućava izračunavanje dužine treće stranice proizvoljnog trougla, ukoliko su poznate dužine preostale dve stranice i veličina ugla koje one zahvataju, što je jedna od postavki zadatka koji se naziva rešavanje trougla. Ukoliko poznate stranice određuju prav ugao, kosinusna teorema se svodi na Pitagorinu teoremu.
Za više informacija pogledajte članak Neeuklidske geometrije |
U sfernoj geometriji, na jediničnoj sferi, za pravougli sferni trougao ABC kome su dužine stranica redom a, b i c, Pitagorina teorema ima oblik
Ukoliko je poluprečnik sfere dužine , jednakost postaje
U hiperboličkoj ravni predstavljenoj Poenkareovim modelom diska, ukoliko je trougao ABC pravougli sa katetama a, b i hipotenuzom c, Pitagorina teorema ima oblik
pri čemu je hiperbolički kosinus definisan sa
Za više informacija pogledajte članak Hilbertov prostor |
Uobičajena norma na realnom euklidskom prostoru se uvodi pomoću skalarnog proizvoda. Vektorski prostor sa normom uvedenom pomoću skalarnog proizvoda se naziva pred-Hilbertovim prostorom. Ako je pred-Hilbertov prostor kompletan u odnosu na svoju metriku, naziva se Hilbertovim prostorom. Ovo je uvek slučaj u konačnodimenzionim prostorima kakav je , ali beskonačnodimenzioni pred-Hilbertovi prostori ne moraju biti Hilbertovi.
Ukoliko je u realnom prostoru sa skalarnim proizvodom (pred-Hilbertovom prostoru) uvedena norma vektora sa
uz odgovarajuće osobine, onda za ortogonalne vektore i Pitagorina teorema dobija oblik
Pitagorina teorema je vekovima služila kao inspiracija za nove matematičke dokaze, koje su pronalazili i ljudi koji nisu bili profesionalni matematičari. U knjizi Pitagorino tvrđenje (engl. The Pythagorean Proposition) Iliše Skota Lumisa (engl. Elisha Scott Loomis), izvorno objavljenoj 1927. godine, koja je dopunjena novim dokazima 1940. godine, moguće je naći sve poznate dokaze do njenog objavljivanja, ukupno njih 371. Između ostalih tu su navedeni Pitagorin i Euklidov dokaz, zatim najkraći i najduži dokaz koji se pripisuju Ležandru, Ptolemejev, Leonardov, Hajgensov i Lajbnicov dokaz kao i dokaz Džejmsa Garfilda, iz vremena pre nego što je postao predsednik SAD.
Iako postoje materijalni dokazi da je veza između kateta i hipotenuze pravouglog trougla bila poznata još drevnim civilizacijama, ono što je odlučilo da teorema ponese Pitagorino ime je činjenica da ju je on prvi dokazao. Međutim, kako u njegovo vreme nije bilo adekvatnog materijala za zapisivanje, stečena znanja su se kod pitagorejaca prenosila usmenim putem, te ne postoji pouzdan izvor na osnovu koga bi sa sigurnošću moglo da se tvrdi kako je izgledao originalni Pitagorin dokaz. Euklid je u svojim Elementima dao dva dokaza teoreme, najpre u prvoj knjizi, dokaz koji se u potpunosti zasniva na odnosima površina, a zatim i u šestoj knjizi, dokaz koji koristi sličnost i znatno je jednostavniji. S obzirom da geometrija u vreme Pitagore nije bila dovoljno razvijena, malo je verovatno da je on koristio prvi dokaz, a ako je koristio drugi, onda on nije bio kompletan, pošto je potpunu teoriju srazmernosti dao tek Eudoks, koji je živeo dva veka posle Pitagore. Sa druge strane, vrlo je verovatno da je Pitagora najpre dokazao teoremu u slučaju jednakokrakog pravouglog trougla, pošto je taj dokaz bio poznat još Hindusima, te ga je mogao čuti na svojim putovanjima po Mediteranu. Da li je dokazao i opšti slučaj nije poznato, ali se pretpostavlja da ga je razmatrao. Tradicionalno mu se pripisuje dokaz opšteg slučaja koji je bio poznat još u drevnoj Kini.
U svojim Elementima Euklid dokazuje Pitagorinu teoremu na dva mesta, najpre u prvoj, a zatim i u šestoj knjizi. Prvi dokaz je prilično zahtevan za praćenje, i prema Proklu, pripada Euklidovom prethodniku Eudoksu, kao i teorija proporcionalnosti izložena u petoj knjizi Elemenata. Postoje različita tumačenja zašto je Euklid izabrao da u prvoj knjizi teoremu dokaže na teži način, iako su u njegovo vreme bili poznati jednostavniji dokazi. Sa jedne strane, većina tih dokaza je podrazumevala podelu pravouglog trougla na manje, slične trouglove i korišćenje osobina proporcionalnosti za izvođenje odgovarajuće jednakosti, ali one su izložene tek u petoj knjizi, dok je sličnost obuhvaćena šestom knjigom. Sa druge strane, kako su stari Grci sve aritmetičke operacije interpretirali kroz geometriju, vrlo je verovatno da se Euklidu prvi dokaz prirodno nametnuo – jer je posmatrao Pitagorinu teoremu kao odnos između površina. Prema Proklu, drugi dokaz je u potpunosti Euklidov, štaviše, to je jedini originalni Euklidov dokaz u Elementima.
Suština prvog dokaza je da, ako su sa A, B i C označena temena pravouglog trougla sa pravim uglom kod temena A, i ako se iz tog temena spusti visina na hipotenuzu koja se produži do naspramne stranice kvadrata nad hipotenuzom, ona će podeliti taj kvadrat na dva pravougaonika, čije će površine biti jednake površinama kvadrata nad bližom katetom.
Za formalan dokaz, najpre je potrebno pokazati da važe sledeće elementarne leme:
Intuitivna ideja dokaza je da se kvadrati nad katetama transformišu u paralelograme iste površine, koji se zatim novom transformacijom uklapaju u pravougaonike na koje je podeljen kvadrat nad hipotenuzom.
Moguće je da je Euklid bio svestan težine ovog dokaza, i da je zbog toga u šestoj knjizi dokazao malo opštiji slučaj Pitagorine teoreme koristeći sličnost. Prema tom tvrđenju, kod pravouglog trougla, geometrijski lik (bez ograničenja da to mora biti kvadrat) konstruisan nad hipotenuzom jednak je po površini zbiru površina sličnih i slično konstruisanih geometrijskih likova nad katetama.
Pored navedenih tvrđenja, Euklid je u prvoj knjizi Elemenata dokazao i tvrđenje u suprotnom smeru od Pitagorine teoreme, prema kome je pravougli trougao jedini trougao kod koga važi jednakost a2+b2=c2.
Još jedan posebno značajan geometrijski dokaz, u kome se ne koriste kvadrati nad stranicama, otkrio je negde oko 1876. godine Džejms Garfild, koji je kasnije postao dvadeseti predsednik SAD. Prema Iliši Lumisu, dokaz je bio posledica jedne Garfildove matematičke rasprave sa ostalim članovima Kongresa.
Ideja dokaza je da se na polazni trougao nadoveže još jedan njemu podudaran, tako da se kraća kateta prvog i duža kateta drugog nalaze na jednoj pravoj i da polaze iz istog temena. Zatim se spajanjem preostala dva temena trouglova koja pripadaju hipotenuzama dobija pravougli trapez čije su osnovice dužine a i b, a visina dužine a+b. Sa jedne strane, njegova površina se može dobiti kao proizvod poluzbira osnovica i visine, a sa druge kao zbir površina tri trougla na koje je podeljen, pa važi:
Sledeći dokaz se pripisuje čuvenom italijanskom umetniku i naučniku Leonardu da Vinčiju, a oslanja se na simetriju i rotaciju.
Engleski matematičar i astronom, Džordž Bidel Ejri, svoj dokaz je formulisao u stihu koji je bio ispisan na pratećoj slici, i u originalu glasi:
I am, as you can see,
a² + b² - ab
When two triangles on me stand,
Square of hypothenuse is plann'd
But if I stand on them instead
The squares of both sides are read.
što bi se moglo prevesti na srpski jezik sa:
Ideja dokaza je da se uoči beli petougao koji je zajednički element za obe strane jednakosti. Na priloženoj slici on je dobijen tako što su kvadrat stranice a i kvadrat stranice b postavljeni na istu pravu i naslonjeni jedan na drugi, a zatim su im oduzeta dva plava pravougla trougla čije su katete dužina a i b. Površina tog petougla je upravo a² + b² - ab. Ukoliko se na njega nadovežu dva crvena trougla podudarna sa plavim trouglovima, površina tog drugog lika će biti c² čime je teorema dokazana.
Za više informacija pogledajte članak Kosinusna teorema |
Jedna od značajnih generalizacija Pitagorine teoreme je kosinusna teorema, koja, pored pravouglih, važi i za oštrougle i tupougle trouglove, odnosno, može se primeniti na proizvoljan trougao. Ako su temena, stranice i uglovi trougla označeni kao na slici, važe jednakosti:
Sabirak viška se može interpretirati kao dvostruki skalarni proizvod vektora određenih odgovarajućim stranicama. Kada je prav ugao, biće , pa se tada poslednja jednakost svodi na Pitagorinu teoremu.
Jedan prostorni analogon Pitagorine teoreme je specijalan slučaj kosinusne teoreme za tetraedar, prema kojoj, za površine strana tetraedra ABCO označene sa , , i , koje su naspramne odgovarajućim temenima u svom indeksu, i za diedarske uglove pri ivicama OA (diedarski ugao α), OB (β) i OC (γ), važi jednakost:
Ako su uglovi , i pravi, tako da je triedar pri temenu O pravougli, prethodna jednakost se svodi na:
što se može smatrati jednim uopštenjem Pitagorine teoreme u prostoru . Ovu teoremu je francuski matematičar Žan-Pol de Gija de Malves prezentovao pariskoj Akademiji nauka 1783. godine, zbog čega nosi njegovo ime, iako je bila poznata još Dekartu.
Za više informacija pogledajte članak Parsevalova jednakost |
Uopštenje Pitagorine teoreme na beskonačnodimenzionim separabilnim pred-Hilbertovim prostorima je poznato kao Parsevalova jednakost. Ako je jedan takav prostor prostor, a jedna njegova ortonormalna baza, tada za svaki vektor važi:
Za više informacija pogledajte članak Pitagorina trojka |
Pitagorina trojka je uređena trojka prirodnih brojeva x, y i z za koje važi jednakost x2+y2=z2, odnosno, Pitagorinu trojku čine celobrojne dužine stranica pravouglog trougla. Vavilonske glinene tablice (engl. YBC 7289, Plimpton 322) koje su datirane u period 1800-1600. godine p. n. e. pokazuju da su takve trojke bile poznate mnogo pre Pitagore. Danas nije najjasnije kakvu su upotrebnu vrednost imala ta znanja. Prema nekim izvorima, čini se da je u pitanju spisak gotovih rešenja jednog problema koji je omogućavao drevnom predavaču matematike da bez dodatnih izračunavanja odmah proveri tačnost učeničkih radova.
Svaka Pitagorina trojka je oblika (ka, kb, kc), gde je k prirodan broj i (a, b, c) primitivna Pitagorina trojka (odnosno čine je uzajamno prosti brojevi). Različitih primitivnih Pitagorinih trojki ima beskonačno mnogo i poznata je njihova eksplicitna parametrizacija.
Otkriće iracionalnih brojeva se pripisuje Pitagorejcima, ali nije precizno poznato da li su do njih došli proučavanjem geometrijske sredine ili razmatranjem dužine dijagonale kvadrata. Pored toga što su ustanovili da postoje nesamerljivi brojevi, pokazali su da se oni mogu konstruisati što je ozbiljno ugrozilo njihovo verovanje da je u osnovi svega ono što se danas naziva racionalnim brojem, pa je otkriće strogo čuvano. Postoji legenda da je jedan od članova bratstva, koji se drznuo da javno govori o tome, za kaznu utopljen u moru.
Iako se ne mogu izraziti u obliku količnika dva cela broja, neki iracionalni brojevi se mogu konstruisati pomoću lenjira i šestara. Tako se √2, koji se ponekad naziva i Pitagorinom konstantom, može dobiti kao hipotenuza pravouglog trougla kome su obe katete jedinične dužine. Ukoliko su katete dužina 1 i √2, hipotenuza će biti dužine √3 i slično za kvadratni koren proizvoljnog prirodnog broja.
Ne mogu se svi pozitivni iracionalni brojevi konstruisati pomoću lenjira i šestara: takvi, konstruktibilni brojevi čine poseban podskup skupa algebarskih brojeva i stoga ih ima prebrojivo mnogo, dok je ostalih, nekonstruktibilnih realnih brojeva neprebrojivo mnogo; nekonsktruktibilni su, na primer, brojevi , cos 20°, e (Ermit 1871), π (Lindeman 1882), i mnogi drugi.
Za više informacija pogledajte članak Bazelski problem |
Italijanski matematičar Pjetro Mengoli je 1644. godine postavio pitanje određivanja zbira recipročnih vrednosti kvadrata svih prirodnih brojeva. Iako je postavka problema relativno jednostavna, na rešenje se čekalo skoro čitav vek, jer je tek Ojler 1735. godine objavio rezultat, za koji je 1741. godine i dokazao da je zaista traženi zbir. Korišćenjem matematičke notacije, Bazelski problem se može zapisati na sledeći način:
a zbir datog reda se može geometrijski aproksimirati korišćenjem Pitagorine teoreme. Konstrukcijom pravouglog trougla sa katetama dužine 1 i 1/2 dobija se hipotenuza čija je dužina kvadratni koren zbira prva dva člana datog reda. Ukoliko se zatim nad tom hipotenuzom kao katetom konstruiše novi pravougli trougao kome je druga kateta dužine 1/3, njegova hipotenuza će imati dužinu jednaku kvadratnom korenu iz zbira prva tri člana istog reda. Produžavanjem postupka u beskonačnost dužina hipotenuze svakog sledećeg trougla je sve bliža vrednosti .
Za više informacija pogledajte članak Analitička geometrija |
Formula za rastojanje između dve tačke u Dekartovom pravouglom koordinatnom sistemu je izvedena pomoću Pitagorine teoreme. Ako su i dve tačke u ravni, onda je njihovo euklidsko rastojanje:
U opštem slučaju, u višedimenzionom euklidskom prostoru, rastojanje između tačaka i se određuje formulom:
Za više informacija pogledajte članak Poslednja Fermaova teorema |
Poslednja Fermaova teorema je tvrđenje koje je Pjer Ferma zapisao bez dokaza na margini Diofantove druge knjige Aritmetike, a tiče se pitanja da li postoje prirodni brojevi koji bi zadovoljavali uopštenje jednačine kojom se definišu Pitagorine trojke. Tvrđenje do koga je došao otprilike 1637. godine, da ne postoje prirodni brojevi a, b i c za koje važi jednakost
kad god je n prirodan broj veći od 2, bilo je vekovima pretpostavka, a dokazao ga je tek Endru Vajls 1995. godine.
Takozvana Obrnuta Pitagorina teorema glasi: Ako za dužine stranica trougla a ≤ b < c važi da je a2 + b2 = c2, tada je dati trougao pravougli.
U knjizi Autobiografija Branislav Nušić navodi formulaciju teoreme u stihu:
Kvadrat od hipotenuze,
To zna svako dete,
Ravan je kvadratima
Od obe katete.
Nemački pesnik i botaničar, Adelbert fon Šamiso, posvetio je jednu svoju pesmu otkriću Pitagorine teoreme.
Na jednoj od sedam slika francuskog slikara Lorana de la Era (fr. Laurent de La Hyre) koje predstavljaju sedam slobodnih veština, drevni trivijum i kvadrivijum, pod nazivom Alegorija Geometrije prikazana je žena koja u desnoj ruci drži pergament sa nekoliko geometrijskih slika. Prva u nizu je upravo slika koju je Euklid dao u svom dokazu Pitagorine teoreme u prvoj knjizi Elemenata.
U filmu Viktora Fleminga „Čarobnjak iz Oza“, snimljenom prema istoimenoj knjizi L. Frenka Bauma, postoji scena u kojoj jedan od glavnih junaka, Strašilo, u trenutku kada dobija na poklon od Čarobnjaka diplomu, demonstrira svoje znanje eksplicitno navodeći netačan iskaz teoreme u sledećem obliku:
Zbir kvadratnih korena bilo koje dve stranice jednakokrakog trougla je jednak kvadratnom korenu treće stranice.
Strašilovu formulaciju citira Homer Simpson u desetoj epizodi petog serijala serije „Simpsonovi“, nakon što upotrebi naočari Henrija Kisindžera nađene u toaletu springfildske nuklearke. Za razliku od Strašilovog iskaza koji ostaje netačan, u crtanoj seriji se iz pozadine čuje glas koji delimično ispravlja Homera („U pitanju je pravougli trougao, idiote.“).
U Grčkoj, Japanu, San Marinu, Makedoniji i Surinamu su izdate poštanske marke sa karakterističnim vizuelnim prikazom Pitagorine teoreme.
U Ugandi je 2000. godine pušten u opticaj novčić u obliku pravouglog trougla, na čijoj je zadnjoj strani lik Pitagore i algebarski zapis teoreme, uz tekst „Pitagorin milenijum“.
Karakteristična slika koja simboliše Pitagorinu teoremu se može videti i na grbu švedskog inženjera Kristofera Polhema (švedski: Christopher Polhem).
U sedamnaestoj i trideset četvrtoj knjizi engleskog izdanja stripa Asteriks pojavljuje se lik mladog rimskog arhitekte Kvadratnadhioptenuzisa (engl. Squareonthehypothenus), čije je ime inspirisano teoremom.
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Pitagorina teorema, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.