Animizam

Doživljava organsku i neorgansku prirodu – životinje, biljke, stijene, rijeke, meteorološke pojave, ljudske rukotvorine i riječi – kao oživljene i žive. Upotrebljava se u antropologiji religije kao pojam za sistem vjerovanja mnogih autohtonih naroda i uglavnom je u suprotnosti s relativno novijim razvojem organiziranih religija. Animizam je usmjeren na metafizički svijet s posebnim fokusom na zamisao nematerijalne duše.

Uprkos tome što svaka kultura ima zasebnu mitologiju i rituale, smatra se da animizam opisuje najčešću, temeljnu nit „duhovnih” i „natprirodnih” gledišta autohtonih naroda. Animistički svetonazor toliko je rasprostranjen među autohtonim narodima da oni često nemaju čak ni riječ na svojim jezicima koja odgovara tom pojmu (ili pojmu „religija”); pojam je antropološki konstrukt.

Zbog takvih etnolingvističkih i kulturoloških neslaganja razlikuju se mišljenja o tome da li se animizam odnosi na predački način doživljavanja koji je zajednički autohtonim narodima širom svijeta ili na punopravnu osamostaljenu religiju. Aktualnu definiciju animizma koja je općeprihvaćena razvio je 1871. Edward Tylor. To je „jedan od najranijih koncepata antropologije, ako ne i prvi”.

Animizam obuhvata vjerovanje da sve materijalne pojave imaju djelovanje, da ne postoji kategorička razlika između duhovnog i fizičkog svijeta te da duša i osjećајnost postoje ne samo kod ljudi, nego i kod drugih životinja, biljaka, stijena i geografskih karakteristika, kao što su planine, rijeke i drugi entiteti prirodnog okruženja. Primjeri uključuju božanstva vode, vegetacije i drveća. Osim toga, animizam može pripisati životvornost apstraktnim konceptima poput riječi, pravih imena i mitoloških metafora. Pojedini pripadnici vanplemenskog svijeta također sebe smatraju animistima, kao što su autor Daniel Quinn, kipar Lawson Oyekan i mnogi savremeni pagani.

Pojam animizam se odnosi na različite filozofske sisteme.^{[nedostaje referenca]} Koristi se za opisivanje Aristotelovog stava prema odnosu duše i tijela.^{[nedostaje referenca]} Osim toga, Leibnizovo djelo Monadologija se također smatra animističkim.^{[nedostaje referenca]} Pojam se najčešće veže za vitalizam, stav povezan sa Georg Ernest Stahlom i F. Bouillier, koji smatraju da je život, ili život i mišljenje, osnovni princip razvoja čovjeka i društva, i da u osnovi svega nisu samo mehanički procesi nego i sila koja utiče na pravac ali ne i na veličinu energije. Jedan potpuno drugačiji sistem ideja također nazvan animizam, kojeg su zastupali Platon, Šeling i ostali, je vjerovanje u dušu svijeta.^{[nedostaje referenca]}

Danas se značajan broj Animista može naći u zemljama poput Zambije, Bangladeša, Indije, Indonezije, Japana, Perua, Filipina, Kanade, Rusije, Švedske, Tajlanda, SAD.^{[nedostaje referenca]}

Moderni Neopagani ponekad sami sebe nazivaju animistima želeći tako istaknuti da poštuju raznolikost živih bića i duhova s kojima ljudi dijele svijet i svemir.^{[nedostaje referenca]} Mnogi od njih vjeruju da priroda i mjesta imaju svoj duh koji ponekad može biti veoma snažan. Pored toga, neki Wiccanci upotrjebljavaju pojam animista da označe da se Majka Božica i Svemogući Bog zapravo sastoje od svega što postoji. Međutim ovaj vid Panteizma se razlikuje od animizma jer poštuje ljude i objekte samo zato što u sebi nose božansko. Animisti poštuju bića zbog samih sebe – zbog toga što su ljudi ili što imaju dušu.^{[nedostaje referenca]}

Psihoanalitičari smatraju da se ovaj način mišljenja javlja kod djeteta koje ne razlikuje subjektivno od objektivnog. To je sklonost djece da neživim stvarima i objektivnim pojavama pridaju osobine živih stvorova i subjektivne doživljaje.