Lužički Srbi

Lužički Srbi
Zastava Lužičkih Srba Tradicionalna ženska narodna nošnja
Ukupna populacija
60.000–80.000 (procjena) • 45–60.000 Gornjolužičkih Srba • 15–20.000 Donjolužičkih Srba
Značajno stanovništvo u
Njemačka	60.000–80.000
Češka	2.000
Poljska	<1.000
Jezik
lužičkosrpski (gornjolužičkosrpski, donjolužičkosrpski) njemački
Vjera
rimokatoličanstvo, luteranizam
Vezane etničke grupe
Zapadni Slaveni (većinom Česi, Šlesi i Poljaci)

Govore dva slična jezika: gornjolužičkosrpski (utjecaj češkog jezika) i donjolužičkosrpski (utjecaj poljskoga jezika). Oba jezika spadaju u slavensku grupu indoevropskih jezika. Lužičkih Srba ukupno ima oko 60.000 do 80.000, a po vjeri su većinom rimokatolici.

Lužički Srbi sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbowka, Serbstwo, dok Srbe u Jugoistočnoj Europi nazivaju Južni Srbi. Donjolužički Srbi koriste i naziv Wendojo kako bi na taj način naglasili različitost jezika, kulture i historije.

Lužički Srbi govore dva slična jezika: donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski. Oba jezika spadaju u lužičkosrpsku podgrupu zapadnoslavenskih jezika. Do Drugoga svjetskog rata Lužički Srbi su pisali goticom i latinicom, a danas pišu samo latinicom.

Lužički Srbi naseljavaju područje jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena. Područje naseljeno Lužičkim Srbima se dijeli na dva geografska područja, koja su u svom historijskom životu bila najvećim dijelom razdvojena, a samim tim su živjele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uvjetima. To su Gornja Lužica (Hornja Łužica/Oberlausitz) i Donja Lužica (Dolna Łužyca/Niederlausitz), od kojih je prva bila u sastavu Saksonije i u nešto boljim društveno-političkim uvjetima nego Donja Lužica, koja se nalazila u sastavu Pruske.

Kulturno središte Gornje Lužice je Budišin (Bautzen), a Donje Lužice Chóśebuz (Cottbus). U administrativnom smislu, Gornja Lužica je danas dio njemačke pokrajine Saksonije, dok je Donja Lužica dio pokrajine Brandenburga.

S njihovih prvobitnih naseljavanja Lužički Srbi su nasilno protjerani u prostor između Labe i Berlinad, između Budišina i/ili Kotbusa, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim radom većim dijelom pretvorili u urban kraj.

Ukupan broj Lužički Srba po godinama:

 

Lužički Srbi su podijeljeni u dvije etnografske grupe:

• Gornjolužički Srbi, koji pričaju gornjolužičkosrpski jezik (45.000–60.000).
• Donjolužički Srbi, koji pričaju donjolužičkosrpski jezik (15.000–20.000).

Lužičkosrpsko stanovništvo je izmiješano sa Nijemcima. Bez obzira na viševjekovnu germanizaciju Lužički Srbi su u duhovnoj i materijalnoj kulturi sačuvali brojne slavenske elemente. Zanimljive su trodjelne kuće, ušorena i raštrkana sela, ženska narodna nošnja, što se sve bitno razlikuje od susjednog i s njima pomiješanog njemačkog stanovništva. Razlikuje se od njemačkog stanovništva i po svadbama. Narodno usmeno stvaralaštvo bogato je izrekama, poslovicama, pjesmama i pričama. Očuvani su i stari muzički instrumenti.

 

Muzika

Socijalno i nacionalno ugnjetavanje kojem je Lužica bila izložena tokom svoje stoljetne historije, u velikoj mjeri utjecalo je na njezinu duhovnu sferu. Ono je posebno ostavilo traga u narodnoj pjesmi i instrumentalnoj narodnoj muzici sve do formiranja samobitne Lužičke muzičke kulture. Razvoj muzičkog folklora bio je u Lužičkim selima strogo hijerarhijski ograničen. Interpretatori i nositelji muzičke tradicije svirali su po imanjima u najraznovrsnijim prilikama. U 17. vijeku pojavile su se samostalne muzičke skupine Lužičana-violinista, koji su bili prinuđeni da preživljavati u uvjetima konkurencije s "njemačkim gradskim zviždačima". Pritom su muzičari sastavljali repertoar od svjetovnih pjesama i duhovnih dijela, i priređivali njihovo originalno muzičko izvođenje. Takva praksa bila je svojstvena i drugim muzičkim grupacijama. Bez obzira na šarenilo srednjeevropskog muzičkog folklora, koji je bez sumnje utjecao na tradiciju Lužičke pjesme, moguće je odrediti neke njene posebitosti. Ona se prije svega bazira na specifičnim crtama koje su svojstvene usmenom narodnom stvaralaštvu, sadrži originalna sredstva izražavanja iz davnih vremena, koja se uspješno spajaju

Pozorište

Kazalište u Lužici pojavilo se u završnoj etapi nacionalnog preporoda kod Lužičana. Dana 2. oktobra 1862. u Budišinu, prikazana je prva amaterska predstava na lužičkosrpskom jeziku koju su pripremili studenti Praške Lužičke seminarije. U njoj je aktivno sudjelovao i osnivač Matice serbske (Maśica Serbska) Jan Arnošt Smoler.

Odmah poslije Drugoga svjetskog rata, u maju 1945, Sovjetska okupacijska vlast dozvolila je djelatnost "Domovine". Središnja pozorišna trupa, koju je ona osnovala 1946, postavila je temelje za pojavu lužičkog narodnog kazališta 13. oktobra 1948. to je bilo prvo i do današnjeg dana jedinog profesionalno kazališta u historiji suvremene Lužičke kulture. Do tada je u saksonskoj i pruskoj Gornjoj Lužici postojalo oko 30 lužičkih kazališnih amaterskih skupina koje su se pojavile još u vrijeme nacista. Istina, njihov broj se znatno smanjio nakon otvaranja budišinske profesionalne scene.

Mediji

 

Od tiskovina koje izlaze na lužičkosrpskim jezicima izdvajaju se dnevni list Serbske Nowiny, potom sedmične Nowy casnik, kulturni mjesečnik Rozhlad, dječji časopis Płomjo (Plamen), katoličke novine Katolski Posoł i protestantske novine Pomhaj Bóh.

• Zapadni Slaveni
• Lužičkosrpski jezici
  • Gornjolužičkosrpski jezik
  • Donjolužičkosrpski jezik
• Lužičkosrpska abeceda
• Srbi