Katari

i 14. stoljeća. Katarska vjerovanja varirala su između zajednica, jer katarizam je u početku poučavali asketski svećenici koji su postavili nekoliko smjernica. Katolička crkva osudila je takvu praksu, uključujući i konsolamentni ritual, kojim su kršteni podizani na status katarskih 'prefekta'.

Katarizam je imao svoje korijene u pavlicianizmu – pokretu u Armeniji i istočnoj bizantijskoj Anadoliji i bogumilstvu Prvog bugarskog carstva, koji su bili pod uticajem paulikijana koje je Bizantija preselila u Trakiju (Filipopolis).

Iako se pojam "Katar" (izvorno: Catar) stoljećima koristi za identifikaciju pokreta, bez obzira da li se sam pokret identificirao sa ovim imenom, pitanje njihovog imenovanja još uvijek je diskutabilno. U katarskim tekstovima, termini "Good men" (Bons hommes) ili "dobri kršćani" su opća samoidentifikacija, asocirajući i na srednjovjekovni naziv „Dobri Bošnjanini“.

Ideja o dva Boga ili principa, od kojih je jedan dobar, a drugi zao, bila je u središtu katarskih uvjerenja. Dobri Bog je Bog Novog zavjeta i tvorac duhovnog carstva, u suprotnosti sa zlom Starog zavjeta gdje je katarski Bog-tvorac fizičkog svijeta, a posebno njihovi progonitelji, identifikovani kao Sotona. Sva vidljiva materija, uključujući i ljudsko tijelo, su zlo koje je Bog stvorio; stvar je stoga uprljana sa grijehom. Ovo je bila antiteza monoteističke Katoličke crkve, čiji je osnovni princip da postoji samo jedan Bog, koji je stvorio sve stvari vidljive i nevidljive. Katari su kroz ljudske duhove bili bespolni duhovi anđela, zarobljeni u fizičkom stvaranju Boga zla, prokleta da bude reinkarnacija dok katarski vjernici postižu spasenje u ritualu zvanom Konzolament.

Od samog početka svoje vladavine, papa Inocentije III pokušavao je da okonča katarizam slanjem misionara i uvjeravanjem lokalnih vlasti da djeluju protiv njih. Godine 1208, papin izaslanik Pierre de Castelnau je ubijen, vraćajući se u Rim nakon ekskomunikacije grofa Raymond VI Toulouskog, koja je, po njegovom mišljenju, bila previše blaga sa Katare. Papa Inocentije III tada napušta opciju slanja misionara i pravnika, izjavio je Pierre de Castelnau, kršćanski mučenik i pokrenuo Katarski krstaški rat koja je okončala katarizam.

Vjerovanja Katari su počivala na aksiomu da u svakom čovjeku postoji biće božanske svjetlosti. Ta svjetlost je, po njima, bila duh, koji je zarobljen u ovozemaljsku iskvarenost, koja je utjelovljena u materijalnom svijetu. Taj iskvareni svijet je stvorilo niža božanstva, ali taj svijet, sam po sebi, nije “pravi Bog”, iako se (u tom svijetu) predstavlja kao “jedan i jedini”. Katari to niže božanstvo poistovječuju sa Satanom. U suštini, onog Boga koga slavi rimska crkva, Katari su smatrali lažnim i da je takva crkva propala u materijalnu iskvarenost. Cilj katarskog učenja bio je oslobađenje ograničenosti duhovnih dometa i iskvarenosti materijalne egzistencije. Put oslobođenja je najprije podrazumijevao buđenje iz srednjevekovne “društvene stvarnosti” sa njenim crkvenim dogmama, i hijerarhijskim strukturama. Svoje mrtve, Katari nisu sahranjivali na crkvenim grobljima, nego u prirodnom okruženju. Postoje pisani podaci da se Katari

"ne brinu o ukopu mrtvih u crkvu ili groblje, izuzevši slučajeve kada se prikriju, govoreći da je bolje pokopavati se na drugim mjestima...Tako oni često i urede, da budu pokopani u polju ili voćnjaku".

U regenburškom Kodu X5 iz 15. stoljeća, za Valdeneze, navodi se:

"Oni ne priznaju crkveni pokop, nego govore i vjeruju, da se jednako može pokopavati posvuda. Oni također ne vjeruju da je groblje više sveto nego njiva ili koje drugo mjesto, voćnjak ili koja mu draga zemlja".

 

Katarska vjerovanja izvorno potiču od bogumila sa Balkana, a na zapad su se, preko Dalmacije, proširila prema Sjevernoj Italiji i Francuskoj. Zabilježeno je da su mnogi slavenski apokrifi prevođeni na latinski i širili se su među Katarima. Takođe je postojala i određena idejna sličnost sa ranim pavlićanima sa Bliskog Istoka i Trakije

Prvi zabilježeni katar se pojavio u Limuzenu između 1012. i 1020. Nekoliko ih je otkriveno i ubijeno u Touluseu 1022. Sinod u Beču (1028.) i Touluseu (1056.) osudio je rastuće učenje, a propovijednici su ubrzo poslani na teren da suzbiju katarsku doktrinu. Unatoč svemu, katarstvo je ipak nastavilo da se širi, zahvaljujući putujućim trubadurima, a na današnjem jugu Francuske su stekli čvrsto uporište pod zaštitom Viljema, vojvode od Akvitanije (Aquitaine), brojnih grofova iz Tuluza i značajnih krugova tamošnjeg plemstva. Jedno od uporišta nalazilo se u Karkasonu, kojim su upravljali čuveni Trenkaveli. U to vrijeme, oblast Langdok (u kojoj se govorio oksitanski jezik) bila je čuvena po visokoj kulturi, toleranciji i slobodoumlju. Smatra se da su katari doprinijeli emancipaciji umjetnosti, jer su u južnoj Francuskoj trubaduri stvorili širok spektar književnih pravaca, dok je na sjeveru, gdje je katarstvo bilo slabo prihvaćeno, poezija trubadura uglavnom bila šablonska, najčešće posvećena slavnim bitkama aristokratije.

Katari su odbijali plaćanje poreza rimskoj crkvi i uporno se bunili protiv njene iskvarenosti. Inače, pokret nije imao centar i poznato je da ih je bilo još i u oblastima koje su danas dijelovi Italije, Njemačke, Francuske, Španije, pa i Engleske.

Sabor u Sen Feliksu

Značajna godina u katarskoj historiji je 1167, kada je održan sabor u Sen Feliksu (Saint-Félix-Lauragais), na kojem se odlučivalo o teritorijalnom razgraničenju katarskih crkvi. Saboru, koji predstavlja značajnu tačku u razvoju evropskog dualističkog kršćanstva, prisustvovali su brojni predstavnici katarskih zajednica Langdoka, Lombardije, Francuske i Katalonije, a predsjedavao je Otac Nikita, bogumilski poglavar Konstantinopolja.

Godine 1179. održan je Treći lateranski koncil katoličke crkve, na kojem su heretici izopćeni i stavljeni u nadležnost svjetovnih vlasti koje su ih dužne progoniti.

Katarski krstaški rat

 

Početkom 13. stoljeća, protiv katara, crkva preduzima ofanzivu. Crkva je 1209. godine osnovala red svetog Franje koji ističu evanđeosko siromaštvo i nastoji onemogućiti katarsku propagandu protiv bogatsva crkve. Također potvrđuje red svetog Domenika, koji je usmjeren na preobraćanje „bezbožnika“ putem ubjeđivanja, inkvizicijom i lomačom. Godine 1215. Četvrti lateranski koncil legalizirao je nove redove i inkviziciju.

Papa Inoćentije III pokreće tzv. krstaški rat protiv Katara u Langdoku (danas južna Francuska) koji pustoši zemlju u periodu od 1209. do 1229. godine. Nasilje prema Katarima je bio veoma grubo, čak i prema srednjovjekovnim mjerilima. Na početku rata krstaši su pogubili cijeli jedan grad – Bezijer sa 10.000 stanovnika. Dana 15. augusta 1209. godine krstaši su osvojili Karkason, a stanovništvu su oteli svu imovinu i protjerali gole ljude iz grada. Nakon tog progona, mnogi katari bježe u Bosnu. Papin legat, kardinal Konrad, 1223. godine piše da na Balkanu živi njihov starješina, kojeg albižani smatraju svojim papom i kojem dolaze po savjete. U to vrijeme je na čelu Starobosanske crkve bio djed Rastudije.

Nakon dvadesetogodišnjih borbi, katare je savladao Simon de Monfort, koji je prije toga (1202. godine) sudjelovao i u pokolju Zadrana. U ovom ratu, teritorija Francuske se gotovo udvostručava, uključujući područja koja su kulturno i jezički bila bliža Kataloniji nego Francuskoj.

• Antonin Gadal
• Manisola
• Bogumili