Bošnjaci: Južnoslavenska etnička grupa

Bošnjaci
Ukupna populacija
2,8–4,6 miliona (procjena)
Značajno stanovništvo u
Bosna i Hercegovina	1.769.592
Srbija	145.278
Njemačka	80.000 (2005)
Crna Gora	53.605
Hrvatska	24.131
Kosovo	27.533
Slovenija	21.542
Makedonija	17.018
Turska	2.000.000
Jezik
bosanski
Vjera
sunitski muslimani, ateisti
Vezane etničke grupe
Indoevropski Slaveni Južni Slaveni

U Bosni i Hercegovini je prema popisu stanovništva iz 2013. godine živjelo 1.769.592 Bošnjaka dok na prostoru bivše Jugoslavije danas živi preko 2 miliona pripadnika ovog naroda. Etničko čišćenje i genocid u Srebrenici provedeni nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini su uticali na to da se mnogi Bošnjaci rasele širom Evrope i svijeta tako da bošnjačke dijaspore postoje u Austriji, Njemačkoj, Australiji, Švedskoj, Turskoj, Kanadi i SAD.

Vode porijeklo od srednjovjekovnih Bosanaca ili Bošnjana, Slavena koji su nastanjivali tadašnju Bosnu. Srednjovjekovni Bosanci/Bošnjani bili su različitih vjera, a govorili su bosanskim jezikom. Danas Bošnjaci govore bosanskim jezikom, te se pretežno služe latinicom i ćirilicom. Većinu savremenih Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj agnostika i ateista. Kao nacija pripadaju kako evropskom, tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Za odrede konjanika-kopljanika, pogledajte Bošnjaci

Slavenska plemena koja su se naselila na području današnje Bosne i Hercegovine ime svoje domovine su preuzeli od starosjedilaca, Ilira, za razliku od hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).

Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Tvrtko II Kotromanić 1440. godine poslao je delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Jageloviću (Władysław III Warneńczyk) (1440-1444) za ugarskog vladara. O bosanskom poslanstvu biograf kralja Vladislava je zapisao: “Dođe i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa. Ovi su izpričavši porietlo svoga plemena izticali, da su Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednički jezik, koji govor.

Etnička diferencijacija u Bosni u vrijeme Osmanskog carstva se nije mnogo isticala. U osmanskim katastarskim popisima svo stanovništvo Bosne se dijelilo na osnovu konfesionalne pripadnosti, pored osnovne kategorizacije na vojničku klasu/asker i raju. Etnička oznaka nije bila mnogo važna, jer je za osmansku vlast važnije bilo izjašnjavanje kao podanika. Sve stanovnike Bosanskog ejaleta osmanska administracija je bilježila jednostavno kao Bosnali, bez obzira na religiju. S tim u vezi, pravoslavni i katolički Bosanci sebe nisu izjašnjavali kao Srbe ni kao Hrvate prije 19. stoljeća. Današnja multinacionalna Bosne i Hercegovine konfigurirana je na osnovu vjerske pripadnosti.

Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, pod uticajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje. Bošnjački narod je kroz 20. vijek prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani, Muslimani), da bi na koncu vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.

Bošnjaci se generalno definiraju kao južnoslavenski narod koji je autohton na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Bošnjaci se najčešće identificiraju s državom Bosnom i Hercegovinom koju smatraju svojom nacionalnom državom. Osim toga, lideri i intelektualci bošnjačke zajednice imaju i drugačije, različite percepcije o tome šta znači biti Bošnjak. Neki od njih Bošnjaštvo povezuju sa svojim islamskim naslijeđem, dok drugi naglašavaju čisto sekularni i nacionalni karakter bošnjačkog identiteta i njegovu čvrstu povezanost s bosanskohercegovačkom teritorijom i njenom historijom. Bošnjaci koji naseljavaju susjedne zemlje i autohtoni su narod na tom području njeguju vlastite interpretacije termina Bošnjak, uglavnom kroz historijsku pripadnost Bosni a što je najviše izraženo kod Bošnjaka Sandžaka. Pored toga, postoje i oni koji prepoznaju islamsku komponentu u bošnjačkom identitetu te smatraju da se to odnosi isključivo na slovenske muslimane u Bosni i i Hercegovini.

Gledajući kroz historiju Bošnjaci su se, uglavnom nakon sloma Osmanlijskog carstva, usljed različitih razloga a prvenstveno zbog jačanja susjednih nacionalističkih projekata našli u situaciju gubljenja nacionalnog identiteta. Za vrijeme austrougarskog perioda a kasnije i Kraljevina SHS i Jugoslavije kao i socijalističke Jugoslavije Bošnjacima je tokom vremena u tadašnjoj političkoj i društvenoj svakodnevnici skoro u potpunosti ukinut identitet te su uglavnom smatrani religijskom skupinom. Tek Ustavom iz 1974. godine priznat im je identitet koji je čak i tada sadržavao religijsku pripadnost. To je bio početak potpunog vraćanja nacionalnog identiteta o čemu je tadašnji bošnjački političar Pozderac izjavio:

"Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces."

Srednji vijek

Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena oko 1166. godine, zatim u velikom broju raznih dokumenata koji su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni.

U srednjovjekovnoj Bosni, njeni stanovnici su imenovani kao Bošnjani (Bossinensis, Bossnenses-Bossinensium, Bossignanus-Bosignanis, Bosignani, Bošnjani) o čemu ima više primjera u pisanim izvorima 14 i 15. vijeka: 1332,, 1353, 1366,, 1370, 1389, 1390, 1391, 1400, 1404, 1407, 1412, 1419, 1421, 1422, 1427, 1428, 1430, 1436, 1438, 1440, 1441, 1449, 1465, 1477.

Etnomin dobri Bošnjanin se odnosio na stanovnike čitave Bosne bez obzira ne religiju, a ne samo na uže jezgro oko izvora rijeke Bosne što se može vidjeti u raznim poveljama 14. i 15. vijeka za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića, bana Tvrtka I Kotromanića, kralja Stjepana Ostoje itd. U ovim poveljama bosanski vladari navode dobre Bošnjane kao svjedoke.

Jezik Bosanaca/Bošnjana je bosanski jezik. Trećega jula 1436. godine u dva ugovora spominje se izrijekom bosanski jezik (Dokumenti iz arhiva u Kotoru). U prvom ugovoru: vocatam lingua bosinensi Dieuena (bosanskim jezikom nazvanu Djevena) , u drugom ugovoru: vocatam lingua bosinensi Vladiça (bosanskim jezikom zvanu Vladika) .

Bosna, kao siromašna i teško pristupačna zemlja zbog svoga brdo-planinskog reljefa, nije privačila pažnju križarske vojske, željne pljačke i plijena u njihovim pohodima prema bizantskom i islamskom istoku. Do 12. stoljeća većina Bošnjana je vjerovatno bila pod utjecajem heretičke Crkve bosanske koji je karakteriziran široko rasprostranjenom nepismenošću i nedostatkom znanja latinskog jezika među bosanskim svećenstvom. U vrijeme vladavine Kulina bana (1180-1204) Bosna se politički osamostavljuje od Ugarske. Njegova je vladavina obilježila početak vjerskopolitičke kontroverze koja je uključivala domaću bosansku crkvu. Napori Ugarske da uspostave vjersku jurisdikciju nad Bosnom nisu uspjeli, što je potaknulo Mađare da ubijede rimskog papu da započne križarski rat, koji je trajao između 1235. i 1241. godine. Uprkos postepenim uspjesima, Mađari su se na kraju povukli oslabljeni napadom Mongola na svoju zemlju. U ovo vrijeme u Bosni dolazi do formiranje vlastite nezavisne crkve, poznate kao Crkva bosanska, koju su i Rimokatolička i Istočna pravoslavna crkva osudile kao heretičku iako su mnogi historičari tvrdili da je crkva dualističkog, neomanihejskog ili bogumilskog porijekla. Pristalice ove heretičke vjere su sebe nazivale raznim imenima; dobri Bošnjani ili Bošnjani, krstjani, dobri ljudi i boni homines (po uzoru na dualističku grupu u Italiji). Katolički izvori ih nazivaju patareni, dok su ih Srbi zvali babuni (po Babun planini), što je srpski naziv za bogumile. Osmanlije su ih nazivali kristianlar.

Bosanska država je značajno ojačana pod vlašću bana Stjepana II Kotromanića (oko 1318–1353) koji je poboljšao odnose Bosne sa Ugarskim kraljevstvom i proširio teritorij države na Zahumlje, Dalmaciju i Završje sa tri kraška polja: Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko. Tokom 1340-tih godina pokrenute su franjevačke misije protiv navodne "hereze" u Bosni; prije toga, u užoj Bosni gotovo čitav vijek nije bilo katolika – ili barem katoličkog svećenstva ili organizacije. Bosansko plemstvo je kasnije često davalo obećanja da će suzbiti "heretičke pokrete" – međutim, u stvarnosti, bosansku državu karakterizira vjerski pluralitet i tolerancija sve do osmanske invazije na Bosnu 1463. godine.

Nakon smrti Stjepana Tomaša 1461. godine, njegov sin Stjepan Tomašević je naslijedio prijestolje Bosne. Iste godine on sklapa savez sa Mađarima i traži pomoć od pape Pija II uslijed nadolazeće otomanske invazije. Godine 1463., nakon spora oko danka koje je Bosansko kraljevstvo svake godine plaćalo Osmanlijama, Tomašević je tražio pomoć Mlečana. Međutim, Bosni nikada nije stigla nikakva pomoć iz kršćanskog svijeta; Ugarski kralj Matija Korvin, albanski Skenderbeg i Dubrovčani nisu ispunili svoja obećanja.

Osmanlijsko doba

Uspon osmanske vlasti na Balkanu promijenio je vjersku sliku Bosne i Hercegovine jer su Osmanlije sa sobom donijele novu religiju, islam. Širenje islama na čitavom Balkanu je tekla sporadično, dok je Bosna, nasuprot tome, doživjela masovan prelazak lokalnog stanovništva na islam. Do početka 1600-ih otprilike dvije trećine stanovništva Bosne su bili muslimani. Slovenski putopisac Benedikt Kuripešič sastavio je prve izvještaje vjerskih zajednica 1530-ih godina. Prema podacima iz 1528. i 1529. godine, u sandžacima (osmanskim upravnim jedinicama) Bosne, Zvornika i Hercegovine bilo je ukupno 42.319 kršćanskih i 26.666 muslimanskih domaćinstava. U izvještaju Petera Masarechija iz 1624. Bosna (bez Hercegovine) je brojala 450.000 muslimana, 150.000 katolika i 75.000 pravoslavaca. Historičari se slažu da islamizacija bosanskog stanovništva nije bila nasilna, već je uglavnom bila mirna i dobrovoljna.

Austrougarsko doba

Nakon ustanka u Hercegovini (1875–78) broj muslimana i pravoslavaca u Bosni se smanjio. Populacija pravoslavaca (1870. godine je iznosio 534.000.) smanjena je za 7 posto, dok je broj muslimanskog stanovništva smanjeno za trećinu. Austrijski popis stanovništva iz 1879. godine zabilježio je u Bosni i Hercegovini ukupno 449.000 muslimana, 496.485 pravoslavaca i 209.391 katolika.

Tokom 20. stoljeća Bošnjaci su osnovali nekoliko kulturnih i socijalnih udruženja kako bi isticali i očuvali svoj kulturni identitet. Najistaknutija udruženja bila su Gajret, Merhamet, Narodna uzdanica i kasnije Preporod. Bošnjački intelektualci su u časopisu Bosna tokom 1860-ih godina promovirali ideju jedinstvene bošnjačke nacije. Ova bošnjačka grupa je djelovala nekoliko decenija. Od 1891. do 1910. godine izdavali su časopis na latiničnom pismu Bošnjak, koji je promovirao koncept bošnjaštva i otvorenost prema evropskoj kulturi. Od tog vremena Bošnjaci usvajaju evropsku kulturu pod širim uticajem Austrougarske. Istovremeno su zadržali posebne karakteristike svog bosanskog islamskog načina život.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrijska uprava Benjamina Kallaya službeno je prihvatila "bošnjaštvo" kao osnovu multikonfesionalne bosanske nacije koja bi uključivala kršćane i muslimane. Politika je pokušala da izoluje Bosnu i Hercegovinu od njenih susjeda (Srbije i Hrvatske, ali i Osmanskog carstva) i negirala je koncepte srpske i hrvatske nacionalnosti koja se već počela širiti među pravoslavcima i katolicima u zemlji. Pojam bosanske nacionalnosti bio je, međutim, u tom periodu uglavnom prisutan među bosanskim muslimanima, dok su mu se žestoko suprotstavljali srpski i hrvatski nacionalisti koji su umjesto toga nastojali da bosanske muslimane smatraju svojima, što je većina njih odbacila.

Nakon Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika je polako krenula ka prihvatanju multinacionalne Bosne i Hercegovine. Naposljetku, neuspjeh austrougarskih ambicija da njeguju bošnjački identitet među katoličkim i pravoslavnim doveo je do toga da su se njemu pridržavali gotovo isključivo bosanski muslimani.

U novembru 1881. godine, nakon uvođenja Bosansko-hercegovačkog pješadijskog regimenta, austrougarska vlada je donijela Vojni zakon (Wehrgesetz) kojim se svim bosanskim muslimanima naređuje obavezno služenje u Carskoj vojsci, što je dovelo do širokih nemira u decembru 1881. i tokom 1882. godine. Austrijanci su se obratili sarajevskom muftiji Mustafi Hilmi Hadžiomeroviću i on je ubrzo izdao fetvu kojom poziva Bošnjake na služenje vojnog roka.

Jugoslavensko doba i Drugi svjetski rat

 

 

Nakon Prvog svetskog rata, 1918. godine formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). U sastavu nove države bosanski muslimani, uz Makedonce i Crnogorce, nisu bili priznati kao posebna etnička grupa. Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na četiri banovine u kojoj su muslimani bili manjina. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček 13 pokrajina Bosne i Hercegovine uključeno je u Banovinu Hrvatsku, a 38 pokrajina u drugi dio Jugoslavije. Ovo je navelo bosanske muslimane na stvaranje Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine. Priključenjem Bosne i Hercegovine u Kraljevinu SHS se smatra jednim od najtežih razdoblja u njenoj historiji. Odmah poslije Prvog svjetskog rata, vlasti su objavile potpuno ukidanje kmetskih odnosa i oduzimanje begovskih zemljišnih posjeda koji će se razdijeliti njihovim kmetovima. Prije nego što je agrarna reforma dobila zakonsku formu započela je otimačina, prijetenje, pljačkanje, paljenje, rušenje čardaka i kula, progoni i ubijanje dotadašnjih muslimanskih vlasnika. To nisu činili samo njihovi dojučerašnji kmetovi, nego šire mase, često sa znanjem i potpomognuti od strane zvaničnih vlasti.

Prema Enveru Imamoviću: “Do jula 1919. godine, od 4.281 bošnjačkog zemljoposjednika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara zemlje njihove vlastite zemlje. To se često vršilo uz prijetnje, ubistva i protjerivanje, uz povike otimača: “Osvetimo Kosovo”, “Istrijebimo Turke”, “Ubij, premlati” itd. “ Od ukupno dva miliona hektara zemlje koja je u Jugoslaviji bila predviđena za agrarnu reformu, na Bosnu i Hercegovinu odnosilo 1.286.227 hektara, što iznosi 66,9%. Oštećenim Bošnjacima, međutim, nije nikada ni to u cijelosti isplaćeno. Iznos koje su vlasti trebale isplatiti za oduzetu zemlju iznosio je 255.000.000 dinara, s tim da se polovica isplati u gotovini, a ostatak u obveznicama sa 6% kamate na nominalni iznos u roku od 40 godina.”

Tokom Drugog svjetskog rata, između septembra i decembra 1941. godine, bosansko-muslimanska elita i uglednici izdavali su rezolucije ili memorandume u raznim gradovima u kojima su javno osuđivali ustaške zločine nad Srbima: Prijedor (23. septembar), Sarajevo (Rezolucija sarajevskih muslimana od 12. oktobra), Mostar (21. oktobar), Banja Luka (12. novembar), Bijeljina (2. decembar) i Tuzla (11. decembar). Rezolucije su osuđivale ustaški režim i zbog zlostavljanja muslimana i pokušaja da se muslimani i Srbi okrenu jedne protiv drugih.

Procjenjuje se da je u ratu poginulo 75.000 muslimana, a prema drugim procjenama 86.000 ili 6,8% njihovog prijeratnog stanovništva. Određeni broj muslimana pridružio se jugoslovenskim partizanskim snagama. U toku rata, 23% jugoslovenskih partizana u Bosni i Hercegovini su bili muslimani. Uprkos tome, jugoslovenski partizani često bi napadali muslimanska sela i ubijajući intelektualce bosanskih muslimana i druge potencijalne protivnike. U februaru 1943. Nijemci su odobrili formiranje SS Handžar divizije i započeli regrutaciju.

Tokom socijalističkog jugoslovenskog perioda, muslimani su i dalje bili tretirani kao vjerska grupa umjesto kao etnička grupa. Na popisu stanovništva iz 1948. godine, muslimani Bosne i Hercegovine imali su tri opcije u popisu: "Srbin-musliman", "Hrvat-musliman" i "Etnički neopredijeljeni musliman". Na popisu iz 1953. godine uvedena je opcija "Jugosloveni, etnički neopredijeljeni", a većina onih koji su se tako izjašnjavali bili su muslimani. Bosanski muslimani su 1961. godine priznati kao etnička grupa, ali ne i kao nacionalnost, a 1964. godine bosanski muslimani su dobili pravo na samoopredjeljenje. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. Bošnjaci postali konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani.

Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. vijeka, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje se koristilo u Osmanskoj i Austro-Ugarskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tokom Monarhije poveo je Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalayem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile uticaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni. Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Čišić, je glasao protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste baklje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ.

Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).

Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši rečenicu:

"Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces."

1990. godine se osnivaju bošnjačke partije  Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a potom i Muslimanska bošnjačka organizacija koju predvodi Adil-beg Zulfikarpašić. Septembra 1993. Izetbegović daje podršku Drugom bošnjačkom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, i donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.

Tokom postojanja pojma Musliman u SFRJ, određeni broj muslimana koji nisu etnički Bošnjaci izjašnjavaju se Muslimanima. Nakon vraćanja imena Bošnjak, jedan dio nastavlja da se i dalje izjašnjava kao Musliman (u Srbiji i Hrvatskoj), a veći dio se identificira sa bošnjaštvom,dok se u Bosni i Hercegovini u gotovo stoprocentnom omjeru bošnjački narod izjašnjava pod novim-starim historijskim imenom.^{[potreban citat]}

Rat u Bosni i Hercegovini

Jedan od ciljeva rata u Bosni i Hercegovini je bio podjela BiH između susjednih država, Srbije i Hrvatske. Armija RBiH, MUP RBiH, HOS i neke paravojne snage pod komandom Predsjedništva RBiH koje su se borile za multietničku državu su spriječile podjelu BiH i istrebljenje Bošnjaka sa teritorije BiH.

Bošnjaci nakon rata

U današnjoj Bosni i Hercegovini Bošnjaci su uz Srbe i Hrvate konstitutivan narod na teritoriji cijele BiH. Većinu čine u Federaciji BiH i u Unsko-sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Sarajevskom i Goraždanskom kantonu.

 

U Bosni i Hercegovini Bošnjaci čine većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Bošnjaci čine 50,11% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine prema popisu iz 2013. godine. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori na području Sandžaka. Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo.

Još 31.479 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 21.452 živi u Sloveniji. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.018 Bošnjaka.

Bošnjačka dijaspora

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu.

Sjedinjene Američke Države

Prvi val useljavanja Bošnjaka u SAD bio je krajem 19. i početkom 20. vijeka, okupacijom a potom i aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Zbog nastale situacije, Bošnjaci se masovno iseljavaju iz BiH, a dio njih dolazi i u SAD. Prvo organizovano okupljanje Bošnjaka u ovoj zemlji bilo je oko organizacije Džemijjetu-l-hajrijjeh koju Bošnjaci osnivaju 1906. godine u gradu Chicagu. U ovom periodu Bošnjaci nisu bili dovoljno organizirani niti postoji dovoljno dokumenata o njihovom životu i djelovanju unutar američkog društva. Nakon završetka Drugog svjetskog rata dolazi do masovnijeg doseljavanja Bošnjaka u Ameriku i u historiji Bošnjaka SAD-a ovaj period se označava kao drugi val emigracije. Prvenstveno je potaknut političkom situacijom u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje se jedan broj Bošnjaka nije mogao poistovjetiti sa aktuelnom državnom ideologijom idržavnim aparatom i situacijom koja je dodatno otežana egzistencijalnim problemima koji se javljaju nakon ratnih pustošenja. Najveći broj Bošnjaka se naseljava u Chicagu koji postaje centar Bošnjaka tog doba i gdje se 1954. godine otvara prva džamija sa imamom Ćamilom ef. Avdićem Jačanjem u organizacionom smislu, dolazi do osnivanja raznih udruženja i organizacija Bošnjaka SAD-a a prva bošnjačka organizacija u ovom dijelu svijeta Džemijjetu-l-hajrijjeh 1968. godine mijenja naziv u "Bosansko-američka kulturna aocijacija". Ista organizacija će već sljedećih godina biti ključni nosilac projekta organiziranja prikupljanja novčanih sredstava za kupovinu zemljišta u čikaškom Northbrooku, gdje se nedugo potom gradi veća džamija zajedno sa Islamskim kulturnim centrom. Ovaj centar zajedno sa džamijom postaje važan centar za okupljanje Bošnjaka tog dijela SAD.

Treći val useljavanja Bošnjaka se dešava početkom 90-tih godina 20. vijeka i početka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Trend iseljavanja, se nastavio i nakon završetka rata i traje i danas.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Saint Louis i Chicago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Utice u saveznoj državi New York ili Hamtramcka u Michiganu.

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

• jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom tri vijeka uoči Osmanlijskog osvojenja
• uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik - na različite načine u različitim vremenima
• relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od srpsko-hrvatske jezične matrice.
• budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitog identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
• međutim za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifugalne tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

 

Bošnjaci su većinom i običajno muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski uticaj na ovim prostorima. Međutim, zbog savremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva).

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. vijeku. Širenje islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.

Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne utjecaje. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. vijeka i Austro-Ugarske okupacije.

U 16. vijeku postojao je posebni bošnjački pravac islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski islam sastojao od mješovitih islamskih i kršćanskih uticaja.

Vođa Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Husein Kavazović. Bivši Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "bosanski" islam ali podržava "evropski" islam u Bosni i širom Evrope.

 

 

 

 

Tradicionalne bošnjačke boje su zelena, bijela, žuta i plava. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i ljiljan (lat. Lillium Bosniacum). Bošnjaci svoje simbole prvenstveno vežu za državu Bosnu.

Prva pojava ovih simbola potjece iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz osmanlijske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. vijeku i pokreta Husein Kapetana Gradaščevića za autonomiju bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na starom grbu bosanske dinastije Kotromanića, plavom grbu sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bošnjačkih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

• Spisak Bošnjaka
• Bošnjaci Kosova
• Bošnjaci Sandžaka
• Bošnjaci u Makedoniji
• Bosanskohercegovački pješadijski regiment
• Bušnak
• Antibošnjaštvo
• Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti

Portal Bosna i Hercegovina

Portal Crna Gora

• Bošnjački institut Arhivirano 3. 6. 2017. na Wayback Machine