Commonwealth Nacija: Političko udruženje koje čine većinom nekadašnje teritorije Britanskog Carstva

Glavne institucije organizacije su Sekretarijat Commonwealtha, koji se fokusira na međuvladine aspekte, i Fondacija Commonwealtha, koja se fokusira na nevladine odnose među državama članicama. Brojne organizacije su povezane i djeluju unutar Commonwealtha.

Commonwealth nacija
Zastava Logo
Države članice Commonwealtha
Glavno sjedište		Marlborough House, London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Broj zemalja članica		56 država Antigva i Barbuda Australija Bahami Bangladeš Barbados Beliz Bocvana Brunej Dominika Esvatini Fidži Gabon Gambija Gana Grenada Gvajana Indija Jamajka Južnoafrička Republika Kamerun Kanada Kenija Kipar Kiribati Lesoto Malavi Malezija Maldivi Malta Mauricijus Mozambik Namibija Nauru Novi Zeland Nigerija Pakistan Papua Nova Gvineja Ruanda Sveti Kristofor i Nevis Sveta Lucija Sveti Vincent i Grenadini Samoa Sejšeli Sijera Leone Singapur Solomonska Ostrva Šri Lanka Tanzanija Togo Tonga Trinidad i Tobago Tuvalu Uganda Ujedinjeno Kraljevstvo Vanuatu Zambija
Lideri
• Poglavar		Charles III
• Generalna sekretarka		Barunica Škotske od Asthala
• Predsjedavajući		Paul Kagame
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno		29.958.050 km2
Stanovništvo
• Ukupno (procjena iz 2016)		2.418.964.000
• Gustoća		75/km2
Veb-sajt		thecommonwealth.org

Naziv Commonwealth prvi je upotrijebio Oliver Cromwell 1649. godine.

Commonwealth datira iz prve polovine 20. vijeka sa dekolonizacijom Britanskog carstva kroz povećanu samoupravu na njegovim teritorijama. Prvobitno je stvoren kao British Commonwealth of Nations kroz Balfourovu deklaraciju na Imperijalnoj konferenciji 1926. godine, a formalizirano od strane Ujedinjenog Kraljevstva kroz Westminsterski statut 1931. Trenutni Commonwealth nacija je formalno konstituiran Londonskom deklaracijom u 1949., koji je modernizirao zajednicu i uspostavio države članice kao "slobodne i jednake".

Na čelu Commonwealtha je Charles III. On je kralj 15 država članica, poznatih kao kraljevstva Commonwealtha, dok su 36 ostalih članica republike, a pet drugih imaju različite monarhe.

Države članice nemaju nikakve pravne obaveze jedna prema drugoj, ali su povezane upotrebom engleskog jezika i historijskih veza. Povelja Commonwealtha definiše njihove zajedničke vrijednosti demokratije, ljudskih prava i vladavine prava, što promovišu igre Commonwealtha koje se održavaju svake četiri godine.

Porijeklo i nastanak pojma

Kraljica Elizabeta II, u svom obraćanju Kanadi na Dan Dominiona 1959. godine, istakla je da je Konfederacija Kanade 1. jula 1867. godine bila rođenje "prve nezavisne zemlje unutar Britanskog carstva". Ona je izjavila: "Dakle, to također označava početak tog slobodnog udruživanja nezavisnih država koje je sada poznato kao Commonwealth nacija." Još davne 1884. Lord Rosebery je, tokom posjete Australiji, opisao promjenjivu Britansku imperiju, kako su neke od njenih kolonija postale nezavisnije, kao "Commonwealth nacija". Konferencije britanskih i kolonijalnih premijera održavale su se periodično od prve 1887. godine, što je dovelo do stvaranja Carske konferencije 1911. godine.

Commonwealth se razvio iz Imperjalne konferencije. Konkretan prijedlog iznio je Jan Smuts 1917. godine kada je skovao termin "Britanski Commonwealth nacija" i zamislio "buduće ustavne odnose i prilagodbe u suštini" na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., kojoj su prisustvovali i delegati iz carstva kao i iz Ujedinjenog Kraljevstva. Termin je prvi put dobio imperijalno statutarno priznanje u Anglo-irskom ugovoru iz 1921. godine, kada je izraz British Commonwealth nacija zamijenio izraz Britansko carstvo u formulaciji zakletve koju su položili članovi parlamenta Irske slobodne države.

Usvajanje i formalizacija Commonwealtha

U Balfurskoj deklaraciji na Imperijalnoj konferenciji 1926., Ujedinjeno Kraljevstvo i njeni dominioni su se složili da su „jednaki po statusu, ni na koji način nisu podređeni jedni drugima u bilo kom aspektu svojih unutrašnjih ili vanjskih poslova, iako su ujedinjeni zajedničkom odanošću Kruni, i slobodno se pridružuju kao članovi Britanskog Commonwealtha nacija". Termin "Commonwealth" je službeno usvojen da opiše zajednicu.

Ovi aspekti odnosa su formalizirani Westminsterskim statutom iz 1931. godine, koji se primjenjivao na Kanadu bez potrebe za ratifikacijom, ali su Australija, Novi Zeland i Newfoundland morali ratificirati Statut da bi on stupio na snagu. Newfoundland to nikada nije uradio zbog ekonomskih poteškoća i potrebe za finansijskom pomoći Londona, Newfoundland je dobrovoljno prihvatio suspenziju samouprave 1934. i upravljanje se vratilo direktnoj kontroli iz Londona. Newfoundland se kasnije pridružio Kanadi kao njena deseta provincija 1949. godine. Australija i Novi Zeland ratificirali su Statut 1942. i 1947. godine.

Iako Unija Južne Afrike nije bila među dominionima koji su morali da usvoje Westminsterski statut da bi on stupio na snagu, usvojena su dva zakona — Zakon o statusu Unije iz 1934. i Zakon o kraljevskim izvršnim funkcijama i pečatima iz 1934. da potvrdi status Južne Afrike kao suverene države.

Dekolonizacija i samouprava

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Britansko carstvo se postepeno raspadalo. Većina njegovih komponenti su postale nezavisne zemlje, bilo da su kraljevine ili republike Commonwealtha, i članice Commonwealtha. Ostaje 14 uglavnom samoupravnih britanskih prekomorskih teritorija koje zadržavaju određenu političku povezanost sa Ujedinjenim Kraljevstvom. U aprilu 1949., nakon Londonske deklaracije, riječ "britanski" je izbačena iz naslova Commonwealtha kako bi se odrazila njegova promjena.

Burma (Mjanmar od 1989.) i Aden (danas dio Republike Jemen) jedine su države koje su bile britanske kolonije u vrijeme rata koje se nakon nezavisnosti nisu pridružile Commonwealthu. Bivši britanski protektorati i mandati koji nisu postali članovi Commonwealtha su Egipat (nezavisan 1922), Irak (1932), Transjordan (1946), Palestina (čiji je dio postao država Izrael 1948), Sudan (1956), Britanski Somaliland (koji se 1960. ujedinio sa bivšim italijanskim Somalilandom i formirao Somalsku Republiku), Kuvajt (1961), Bahrein (1971), Oman (1971), Katar (1971.) i Ujedinjeni Arapski Emirati (1971.).

Poslijeratnom Commonwealthu je kraljica Elizabeta II dala novu misiju u svojoj emisiji za Božić 1953. godine, u kojoj je zamislila Commonwealth kao „potpuno novu koncepciju – izgrađenu na najvišim kvalitetama Duha čovjeka: prijateljstvu, odanosti i želji za slobodu i mir". Očekivani uspjeh pojačan je dostignućima kao što su penjanje na Mount Everest 1953., probijanje četiri minute milje 1954. i solo obilazak svijeta 1966. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata, britanska riznica je bila toliko slaba da nije mogla djelovati nezavisno od Sjedinjenih Država. Gubitak odbrambene i finansijske uloge, potkopao je viziju Josepha Chamberlaina iz ranog 20. vijeka o svjetskom carstvu koje bi moglo kombinovati imperijalne preferencije, međusobnu odbranu i društveni rast. Osim toga, kosmopolitska uloga Ujedinjenog Kraljevstva u svjetskim poslovima postala je sve ograničenija, posebno s gubicima Indije i Singapura. Dok su se britanski političari u početku nadali da će Commonwealth očuvati i projicirati britanski utjecaj, postepeno su izgubili svoj entuzijazam, tvrdi Krishnan Srinivasan. Rani entuzijazam je splasnuo jer se britanska politika našla na udaru kritika na sastancima Commonwealtha. Javno mnijenje postalo je uznemireno kako je imigracija iz nebijelačkih članica postala velika.

Republike

18. aprila 1949. Irska je formalno postala republika u skladu sa Zakonom o Republici Irskoj iz 1948. godine; pritom je i formalno napustila Commonwealth. Dok Irska nije aktivno učestvovala u Commonwealthu od ranih 1930-ih, drugi dominioni su željeli da postanu republike bez gubitka veza sa Commonwealthom. Pitanje je došlo do izražaja u aprilu 1949. na sastanku premijera Commonwealtha u Londonu. Prema Londonskoj deklaraciji, Indija se složila da će, kada postane republika u januaru 1950., ostati u Commonwealthu i prihvatiti britanskog suverena kao „simbol slobodnog udruživanja svojih nezavisnih država članica i kao takav šefa Commonwealtha ". Čuvši ovo, kralj George VI je rekao indijskom političaru Krishni Menonu: "Dakle, postao sam 'kao takav'". Neke druge zemlje Commonwealtha koje su od tada postale republike odlučile su da odu, dok su druge, kao što su Gvajana, Mauricijus i Dominika, ostale članice.

Londonska deklaracija se često doživljava kao označavanje početka modernog Commonwealtha. Prateći indijski presedan, druge nacije su postale republike ili ustavne monarhije sa svojim vladarima. Dok su neke zemlje zadržale istog monarha kao Ujedinjeno Kraljevstvo, njihove monarhije su se drugačije razvijale i ubrzo su postale suštinski nezavisne od Britanske monarhije. Monarh se smatra zasebnim pravnim licem u svakoj oblasti, iako je ista osoba monarh svakog carstva.

Novi Commonwealth

Planeri u međuratnom periodu, poput lorda Daviesa, koji je također uzeo "istaknutu ulogu u izgradnji Unije Lige naroda" u Ujedinjenom Kraljevstvu, 1932. osnovali su Društvo Novog Komonvelta, za čiji britanski dio je Winston Churchill postao predsjednik. Ovo novo društvo imalo je za cilj stvaranje međunarodnih zračnih snaga koje će biti ogranak Lige naroda, kako bi se omogućilo nacijama da se razoružaju i čuvaju mir.

Termin 'Novi Commonwealth' dobio je upotrebu u Velikoj Britaniji (posebno 1960-ih i 1970-ih) za označavanje nedavno dekoloniziranih zemalja, pretežno nebijelaca i zemalja u razvoju. Često se koristio u debatama o imigraciji iz ovih zemalja. Ujedinjeno Kraljevstvo i dominioni prije 1945. postali su neformalno poznati kao 'Old Commonwealth', ili još naglašenije kao 'bijeli Commonwealth', u odnosu na ono što je bilo poznato kao 'Bijeli Dominion'.

Plan G i poziv Evrope da se pridruži

U vrijeme kada su Njemačka i Francuska, zajedno s Belgijom, Italijom, Luksemburgom i Holandijom, planirale ono što je kasnije postalo Evropska unija, a nove nezavisne afričke zemlje pristupale Commonwealthu, pojavile su se nove ideje kako bi se spriječilo da Ujedinjeno Kraljevstvo postane izolovano u ekonomskim poslovima. Britanska trgovina sa Commonwealthom bila je četiri puta veća od trgovine sa Evropom. Godine 1956. i 1957. britanska vlada pod premijerom Anthonyjem Edenom razmatrala je "Plan G" za stvaranje evropske zone slobodne trgovine, istovremeno štiteći favorizirani status Commonwealtha. Ujedinjeno Kraljevstvo je također razmatralo da pozove skandinavske i druge evropske zemlje da se pridruže Commonwealthu, kako bi ono postalo veliko ekonomsko zajedničko tržište.

U vrijeme Suetske krize 1956. godine, suočen s kolonijalnim nemirima i međunarodnim tenzijama, francuski premijer Guy Mollet predložio je britanskom premijeru Anthonyju Edenu da se njihove dvije zemlje spoje u "uniju". Kada je taj prijedlog odbijen, Mollet je predložio da se Francuska pridruži Commonwealthu, vjerovatno sa "zajedničkim dogovorom o državljanstvu na irskoj osnovi". Ove ideje su nestale sa okončanjem Suetske krize.

• Zastava Commonwealtha