Bečki kongres bio je skup predstavnika glavnih evropskih političkih sila, koji se održao u Beču od 1.
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
septembar">1. septembra 1814. do 9. juna 1815., pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha. Svrha kongresa bilo je uređenje novih granica na političkoj karti Evrope nakon vojnog poraza Napoléonove Francuske i Napoleonova izgona na otok Elbu.
Rasprava je bila u toku i u vrijeme Napoléonova povratka iz izgnanstva i njegova ponovnog preuzimanja vlasti u Francuskoj, u martu 1814. Konačni dokument kongresa potpisan je devet dana prije zadnjeg Napoléonova poraza u bitki kod Waterlooa.
Kongres se bavio oblikovanjem čitave Evrope nakon Napoléonskih ratova, izuzevši mirovne pregovore s Francuskom, koji su već bili odlučeni Pariskim mirovnim sporazumom, potpisanim 30. maja 1814.
Na kongresu je učestvovalo više predstavnika država. Habsburšku monarhiju zastupli su ministar vanjskih poslova Metternich, te njegov zamjenik baron Wessenberg. Prusiju su predstavljali kancelar Karl August von Herdenberg i diplomat Wilhelm von Humboldt. Aleksandar I car Rusije, uglavnom je osobno zastupao svoju zemlju, premda je kao vođu poslanstva imenovao grofa Neselrodea. Veliku Britaniju je isprva predstavljao ministar vanjskih poslova lord Castlereagh, potom, od februara 1815., vojvoda od Wellingtona, te na koncu i grof od Clancartyja. Francuskoga kralja Luja XVIII zastupao je njegov ministar vanjskih poslova Charles Maurice de Talleyrand-Perigord.
U početku su predstavnici pobjedničkih zemalja nastojali isključiti francusku delegaciju iz stvarnih pregovora, no Talleyrand se spretnim potezima uspio vratiti među učesnike već u prvom mjesecu razgovora. U nekim se pitanjima na učestvovanje pozvana i predstavnici Španije (markiz od Labradora), Portugala (grof od Palmele i dvojica njegovih pomoćnika), Švedske (Carl Löwenheim), a u pitanjima koja su se ticala Nijemaca predstavnici Hannovera, Bavarske i Württemberga.
Većina delegacija, međutim, nije stvarno i neprestano učestvovala u radu kongresa, jer je njegov domaćin, Franjo II, car Svetog Rimskog Carstva (od 1804. pod imenom Franjo I, car Austrije), priređivao zabave i balove, te je princ od Lignea izrekao svoj poznati komentar: „Kongres ne radi, on pleše“.
Najprijepornije pitanje kongresa bila je tzv. Poljsko-saksonska kriza. Rusija i Prusija predložile su dogovor prema kojem bi većina pruskih i austrijskih pokrajina u Poljskoj pripale Rusiji, koja bi pak utemeljila nezavisno poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s Rusijom i Aleksandrom kao kraljem. U zamjenu, Prusi bi dobili čitavu Saksoniju, čiji kralj se nije dovoljno rano suprotstavio Napoleonu. Austrijanci, Francuzi i Britanci nisu ododravali taj plan, te su na Talleyrandov nagovor, potpisali tajni ugovor 3. januara 1815. prema kojem će, ako je potrebno, i ratom spriječiti takav tok događaja.
Premda nijedna od ove tri zemlje nije bila spremna za rat, Rusija je popustila, te je došlo do sporazuma. Rusija je tako dobila najveći dio napoleonskog Varšavskog Vojvodstva, ali bez okruga Poznan, koji je prepušten Prusiji, te bez Krakova koji je postao slobodan grad. Prusiji je pripalo 40 posto Saksonije, dok je ostatak vraćen kralju Frederiku Augustu I.
Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde francuskog gubitka teritorije osvojene od 1795. do 1810, što je već bilo uređeno Pariskim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Pruske, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su, pak, uključene u Njemačku konfederaciju pod vodstvom Pruske i Austrije.
Kraljevstvo Pijemont-Sardinija povratilo je svoj kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, te će kasnije poslužiti kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije.
Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Irske dobilo je dijelove "Zapadnih Indija" na račun Holandije i Španije, te je zadržalo bivše holandske kolonije na Cejlonu i u južnoj Africi. Zadržalo je i Maltu i Helgoland u Sjevernom moru. Još je po Pariskom sporazumu Britaniji pripala država jonskih ostrva, te Sejšeli.
Bečkom kongresu upućivane su kritike već u 19. vijeku, a upućivali su ih i kasniji historičari, zbog ignoriranja nacionalnih i liberalnih pokreta koji su se već počeli pojavljivati. Taj kongres bio je sastavni dio onog što je kasnije nazvano konzervativnim poretkom u kojem su se mir i stabilnost postizali na račun sloboda i građanskih prava povezanih s Francuskom revolucijom i Američkim ratom za nezavisnost.
Drugi će ipak priznati da je ovim kongresom kroz sljedećih gotovo sto godina spriječeno izbijanje većeg rata na evropskim prostorima.
Commons ima datoteke na temu: Bečki kongres |
This article uses material from the Wikipedia Bosanski article Bečki kongres, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod licencom CC BY-SA 4.0 osim ako nije drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Bosanski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.