Apokrifi (grč.
Nakon sinode u Jamniji, 90. godine određen je židovski kanon iz kojeg su isključene određene knjige, jer nisu pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom. Poimenice, radi se o Tobiji, Juditi, dodacima Estera, Prvoj i Drugoj knjizi Makabejaca, Mudrosti, Sirahu, Baruhu, te dijelovima Estere i Daniela. No, kršćanska je Crkva ih je i dalje smatrala dijelom Starog zavjeta, jer su ih sadržavale sve najstarije sačuvane Biblije (iz 4. stoljeća). Te knjige katolička Crkva smatra nadahnutima i naziva ih deuterokanonskima. No, neki teolozi poput Atanazija i Jeronima, smatrali su da te knjige ne bi trebale pripadati kanonu, jer ne pripadaju ni hebrejskom kanonu, a ne citiraju se ni u Septuaginti, grčkom prijevodu Staroga zavjeta, kojim se Crkva služila. Ipak su krajem 4. stoljeća, nakon nekoliko održanih koncila na kojima su definirani kanoni, apokrifi ostali dijelom Biblije.
U vrijeme Reformacije, Martin Luther izbacio je apokrife iz protestantskih biblija kao one knjige koje nisu uvrštene u židovski kanon, smatrajući prigovore ranijih kršćanskih teologa opravdanima. Za razliku od toga, novootkrivena gnostička evanđelja, kao i neka od ranije poznata, koje katolička Crkva nije uvrstila u svoj kanon, smatraju se apokrifima od strane te Crkve.
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Apokrifi, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.