Hrvatska Akademija Znanosti I Umjetnosti: 5u

HAZU; 1866–1941. i 1947–91. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, skrać. JAZU), najviša kulturna i znanstvena institucija u Hrvatskoj.

Osnovana je u Zagrebu godine 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (lat. Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium). Glavne zasluge za njezino osnivanje ima biskup i dobrotvor Josip Juraj Strossmayer, vodeći zagovornik visokog obrazovanja u ono doba. On je 10. prosinca 1860. prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog od 50.000 forinti nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo su slijedili i drugi. Strossmayerov prijedlog o osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti jednoglasno je prihvaćen u Hrvatskom saboru 1861. godine. Odmah je izabran odbor za izrađivanje statuta i sve je u obliku zakonskog prijedloga poslano kralju u Beč da odobri. Odobrenje je stiglo tek 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja u pravilniku Akademije. Sabor je promjene izvršio 1865., a kralj u Beču je poslao odobrenje 1866. godine. Odmah zatim potvrdio je i prvih 14 pravih članova Akademije. Pravilnik Akademije ostao je nepromijenjen do osnutka Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Tada je i njezin naziv Jugoslavenska promijenjen u Hrvatska. Nakon završetka Drugog svjetskog rata naziv Jugoslavenska je vraćen i zadržan sve do 1991. godine, kada je ponovno zamijenjen sadašnjim nazivom.

• HAZU nailazi na ozbiljnu kritiku u hrvatskoj javnosti. Jedan dio kritike 2010. i 2014. godine odnosi se na Akademijino neodgovorno i čak protuzakonito poslovanje državnim novcem koji obilno prima iz proračuna.
• Drugi dio kritike upućen je znanstvenoj razini aktivnosti HAZU. Npr. u razdoblju od 2005. do 2007. godine Razred za filološke znanosti HAZU sastavio je nekoliko izjava za javnost o jeziku i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj koje je prihvatilo čitavo predsjedništvo HAZU, da bi potom bile objavljene u medijima. Te izjave su naišle na veliku kritiku. Zamjereno im je da

akademici iznose neznanstvene tvrdnje o jeziku, povijesti, naciji i kulturi. Iako je najmanje pola stoljeća dobro poznato da takve tvrdnje nisu točne, i njihova osporenost je odavno ugrađena u visokoškolsko obrazovanje zapadnoevropskih zemalja, hrvatski akademici čine sve kako bi domaću sredinu izolirali od zapadnoevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskratili pristup znanju. Sprečavaju dotok informacija, nastoje da se čuje samo njihova riječ, režu svaku mogućnost drukčijeg pristupa temi jezika, povijesti i nacije. Traže da njihovi tekstovi, koji služe ujednačavanju mišljenja, bespogovorno dobiju status pjesmice koju će napamet naučiti i ponavljati svi članovi nacije.

– Snježana Kordić o izjavama HAZU

Nadalje, o izjavi ʻPoložaj hrvatskoga u europskim integracijama’ utvrđeno je da „čitav tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.“ O drugoj izjavi objavljenoj pod naslovom ʻIzjava o položaju hrvatskog jezika’ analiza je pokazala da „izjava sadrži brojne netočne tvrdnje i neosnovano zastrašivanje“, te da „iz izjave HAZU vidi se da ta institucija ne zastupa znanost i da ne primjenjuje kriterije znanosti o jeziku. Ona zastupa politiku, i to najgori oblik nacionalističke politike - šovinizam. Pritom se ne može reći da joj takvu politiku netko nameće, nego HAZU predstavlja njezin izvor“. Da je HAZU kontinuirano desetljećima zastupnik ekstremnog nacionalizma u hrvatskom društvu vidi se i iz teksta HAZU iz 2022. "Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju".

I izjave kojima se HAZU 2014. izjašnjava o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj su svojom nestručnošću i laičkim pristupom problemu navele niz javnih osoba da se upitaju za svrhu postojanja HAZU i da traže ukidanje financiranja HAZU iz državnog proračuna.

• Treći tip kritike koji se upućuje HAZU je da se kod primanja novih članova i kod vlastitih aktivnosti rukovodi političkim preferencama, a ne znanstvenim ili umjetničkim kriterijima. Npr. u medijima je posebno odjeknulo što 2006. HAZU nije primila za člana biologa Miroslava Radmana, koji je član Francuske akademije znanosti. Odluka HAZU ocjenjivana je kao zadržavanje politički motiviranog diktata prosjeka. Jednak slučaj je kada 2010. godine Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik koji radi na Goetheovom Sveučilištu u Frankfurtu i član je Njemačke akademije znanosti Leopoldina, nije primljen u HAZU premda je više citiran u svijetu nego cijeli medicinski razred HAZU od 18 članova.

Predsjednici JAZU od 1866. do 1941.

• Franjo Rački (1866–1886)
• Pavao Muhić (1887–1890)
• Josip Torbar (1890–1900)
• Tadija Smičiklas (1900–1914)
• Tomislav Maretić (1915–1918)
• Vladimir Mažuranić (1918–1921)
• Gustav Janaček (1921–1924)
• Gavro Manojlović (1924–1933)
• Albert Bazala (1933–1941)

Predsjednik HAZU od 1942. do 1946.

• Tomo Matić (1942–1945) (de jure 1946)

Predsjednici JAZU od 1947. do 1991.

• Andrija Štampar (1947–1958)
• Grga Novak (1958–1978)
• Jakov Sirotković (1978–1991)

Predsjednici HAZU od 1991.

• Ivan Supek (1991–1997)
• Ivo Padovan (1997–2004)
• Milan Moguš (2004–2010)
• Zvonko Kusić (od 2011)