Visoko U Sastavu Austro-Ugarske

okupirala većinu tadašnje Bosne i Hercegovine. Otpor austrijskoj vojsci je bio kratkotrajan, i trajao nekih 6 sati pod vodstvom Muhameda ef. Hadžijamakovića, a pridružili su im se i pravoslavni Visočani. Konačan otpor je slomljen poslije podne 17. augusta 1878. kada se grupa povlači prema Sarajevu.

U prvim godinama Austrougarske vladavine Visoko nije bitno mijenjalo izgled te je zadržalo karakteristike orijentalnog tipa. Iako se veći broj muslimana tada iselio u Tursku, i dalje je Visoko ostalo pretežno muslimansko mjesto jer je od 4715 stanovnika, njih 3677 su bili muslimani. U podacima iz 1882. godine stoji da je Visoko organizirana naseobina sa razvijenom trgovinom, uredima i drugim institucijama, te da ima 752 kuće. Grad se širi obalom rijeke Fojnice niz glavnu saobračajnicu prema Jaliji, ušću i mostu preko rijeke Bosne.Gradska uprava je 1901. sagradila vodovod, a voda je uzeta iz izvora Perutac i Kraljevac.

Odmah poslije okupacije, ruždija je zatvorena, a otvorena komunalna osnovna škola 1886. i franjevačka gimnazija 1900. Nastavljajući bogatu tradiciju iz osmanlijskog perioda i dalje se razvijao tabački zanat, tako je izvoz kože rastao. Godišnje se prerađivalo 20.000 goveđih i 60.000 ovčjih i kozijih koža, a opančari su izrađivali milion pari opanaka.

Kasnije su slijedile zgrade Kotarskog ureda i suda (sada zgrada općine Visoko, 1895.), zgrada Franjevačke gimnazije sa crkvom (1899. - 1900.), zgrada tadašnje gradske općine (sada Zavičajni muzej), zgrada osnovne škole na Kraljevcu (današnja osnovna škola "Kulin Ban", izgrađena 1889. godine)i tako dalje. Zgrade su se većinom gradile u neomaurskom stilu i ublaženim varijantama neoklasicizma.

Komunalna djelatnost se proširila dolaskom Austrije gdje se u 1882. godini spominje Visoko kao organizovana naseobina sa trgovinom, uredima i drugim institucijama.. Visoko je tada imalo 752 kuće, 467 je bilo na sprat. 1887. godine u Visokom je otvorena apoteka. U istom periodu razvija se i organizovana uprava, te je 1897. godine usvojen Statut gradskog poglavarstva, a na temelju njega donosi se Pravilnik o pijačnom redu.

Nastavljajući bogatu tradiciju iz osmanlijskog perioda i dalje se razvijao tabački zanat, tako je izvoz kože rastao. Godišnje se prerađivalo 20.000 goveđih i 60.000 ovčjih i kozijih koža, a opančari su izrađivali milion pari opanaka. Car Franjo Josip I. je 30. maja 1910. prilikom svoje posjete Bosni i Hercegovini obavio kratki posjet Visokom.

Daljni razvoj je zaustavio katastrofalni požar koji je izbio 11. novembra 1911. godine. Tom prilikom je izgorjelo preko 450 kuća, dućana i ostalih objekata. Potpuno su izgorjeli Gornja čaršija i mahale uz nju i kuće uz glavnu saobraćajnicu, uz Belediju, Šadrvansku džamiju i medresu. Uzrok je bilo napušteno vatrište u kući u Donjoj mahali. Vatru je prvi primijetio kotarski stražermeštar Uroš Prica koji je signalizirao uzbunu. Gusti dim, noć i opći metež u gradu je još više pridonio ubrzanom širenju požara sa krova na krov koji su bili napravljeni od šepera, pokriveni šindrom.

Gašenje požara je dodatno otežao nestanak vode u vodovodu, a visočki vatrogasci tada nisu imali odgovarajuću opremu za crpljenje vode iz rijeke Fojnice. U jutarnjim satima, oko 5.30 sati je stigla prva vatrogasna pomoć iz Zgošće i Zenice, a kasnije i iz Sarajeva sa posebnim vozom. Vatra je ugašena tek oko 7 sati ujutro.

U proljeće 1912. godine se pristupilo obnovi. Prije toga u Visoko je pristizala pomoć iz svih dijelova tadašnje Bosne i Hercegovine gdje je prikupljeno 32.158 kruna, a pomoć je stizala iz Beograda, Cazina, Nevesinja, Rogatice, Sarajeva i Tuzle, ali i pojedinaca kao što su direktor vakufa efendija Arnautovič i kralj Austro-ugarske monarhije. Zemaljska vlada je naredila da kuće budu zidane od cigle i pokrivene crijepom ali u duhu tradicionalnog bosanskog graditeljstva. Visoko je poslije požara i obnove dobilo konture urbane sredine sa mješavinom orijentalnog i zapadnog stila. U sada staroj jezgri grada još uvijek stoji dio istih kuća koje su ostale netaknute, ali neke kuće su također porušene da bi se napravile nove i modernije koje nemaju tradicionalni bosanski stil graditeljstva.