Sunitski Islam

Sunitski muslimani (arapski: أهل السنة والجماعة‎, fonetski: ʾAhlu-s-Sunnati wa-l-Jamāʿah), su "vjernici koji slijede sunnet poslanika Muhammeda i čine većinu ummeta." Kraće, najčešće se zovu sunitskim muslimanima, sunitima ili sunijama.

Sunitski islam se ponekad navodi kao ortodoksni oblik islama iako neki naučnici smatraju ovaj prijevod neprikladnim. Riječ sunit vodi porijeklo od riječi sunnet (arapski: سنة‎) koje označava sve ono što je govorio i radio poslanik Muhammed, a što je potvrđeno u hadisima.

Suniti metodologiju crpe iz Svete Knjige Kur'ana i hadisa sadržanih u Al-Kutub al-Sittahu. Zakoni se također donose prema ova dva osnovna izvora s dodatkom metoda pravnog obrazloženja (kijasa) i koncenzusa učenjaka (idžma). Postoji više mišljenja učenjaka po pitanju svih segmenata izučavanja vjere te su ona vremenom svrstana u jedan od četiri glavna mezheba ili se odgovori na pitanja traže u Islamskom Zakonu (idžtihad). Suniti vjeruju da su učenja sve četiri škole ispravna i da se ne razlikuju u temeljnim uvjerenjima i praktikovanju islama, već u različitim shvatanjima fikha od strane imama, osnivača mezheba, te njihovih učenika.

Razlike između sunitskih i šiitskih muslimana proizašle su iz neslaganja oko sukcesije Muhammeda i kasnije su dobile širi politički značaj, kao i teološku i pravnu dimenziju. Prema sunitskoj tradiciji, Muhammed nije ostavio nasljednika i učesnici događaja Saqifah imenovali su Ebu-Bekra kao sljedećeg na redu (prvog halifu). Ovo je u suprotnosti sa šijitskim stavom, koji smatra da je Muhammed imenovao svog zeta i rođaka Alija ibn Ebu-Taliba za svog nasljednika.

Kur'an, zajedno s hadisima (posebno onima prikupljenim u Kutub al-Sittah) i obavezujućim pravnim konsenzusom, čine osnovu cijele tradicionalne jurisprudencije unutar sunitskog islama. Šerijatske presude su izvedene iz ovih osnovnih izvora, u kombinaciji sa analognim obrazloženjem, razmatranjem javnog blagostanja i pravnom diskrecijom, koristeći principe jurisprudencije koje su razvile tradicionalne pravne škole. Što se tiče vjere, sunitska tradicija podržava šest stubova imana (vjere) i uključuje škole Ash'ari i Maturidi Kalama (teologije), kao i tekstualističku školu poznatu kao tradicionalistička teologija.

Nakon smrti poslanika Muhammeda, muslimani prihvataju Ebu-Bekra za svog prvog halifu (vođu). Tek kasnije pojavom šiizma oni muslimani koji su smatrali Ebu-Bekra svojim prvim vođom postaju suniti.

Suniti vrijeme vladavine prve četvorice halifa zovu vladavinom pravednih halifa. Prvi je bio Ebu-Bekr Siddik, poslije kojeg su vladali Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan i Alija ibn Ebu-Talib, svi sa titulom pravedni.

Kasnije islamskim hilafetom su vladale dinastije Emevija, Abasida i Osmanlija ali su i u kratkim razdobljima prava na halifat polagale i rivalske dinastije iz Španije, Sjeverne Afrike i Egipta. Mustafa Kemal Ataturk je 1924. godine službeno ukinuo islamski halifat i osnovao Republiku Tursku, sa sekularnim unutarnjim uređenjem. Osmansko carstvo se smatra posljednim velikim islamskim halifatom.

Suniti vjeruju da su ashabi bili najbolja generacija muslimana. Svoje tvrdnje temelje na osnovu hadisa poslanika Muhammeda poput onoga kojeg prenosi Abdullah ibn Mas’ud: "Najbolji od mog ummeta su ashabi, zatim generacije poslije njih pa onda generacije poslije ovih". Potvrda ovoga stoji u Kur'anu u suri At-Tawbah, 100. ajet: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh."

Iz redova ashaba su bili i četvorica pravednih halifa. Poslanik Muhammed je zadatak sastavljanja objave u Kur'an dodijelio ashabima koji su s koljena na koljeno prenijeli veliki broj hadisa koji su kasnije zapisani u velike zbirke.