Prognoza

Prognoza se pravi na osnovu normalnog toka dijagnosticirane bolesti, fizičkog i psihičkog stanja pojedinca, dostupnih tretmana i dodatnih faktora. Potpuna prognoza uključuje očekivano trajanje, funkciju, i opis toka bolesti, kao što je progresivni pad, povremena kriza ili iznenadna, nepredvidiva kriza.

Kada se primjenjuju na velike statističke populacije, prognostičke procjene mogu biti vrlo tačne: naprimjer, izjava "45% pacijenata sa teškim sepsnim šokom će umrijeti u roku od 28 dana" može se dati s određenim povjerenjem, jer prethodna istraživanja su pokazala da je ovaj udio pacijenata umro. Ove statističke informacije ne odnose se na prognozu za svakog pojedinačnog pacijenta, jer faktori specifični za pacijenta mogu bitno promijeniti očekivani tok bolesti: potrebne su dodatne informacije da bi se utvrdilo da li pacijent pripada 45% koji će umrijeti ili 55% onih koji prežive.

Bolest i prognostički indikatori

Prognostičko bodovanje se također koristi za predviđanje ishoda raka. Manchester score je pokazatelj prognoze za male ćelije raka pluća. Za ne-Hodgkin 'limfom, liječnici su razvili Međunarodni prognostički indeks za predviđanje ishoda pacijenata.

Ostala medicinska područja u kojima se koriste prognostički indikatori su ozljeda jetre uzrokovana lijekovima (DILI) (Hyjev zakon) i korištenje test stresa pri vježbanju kao prognostički indikator nakon infarkta miokarda, također koristite za indikator stope preživljavanja multiplog mijeloma.

Kraj života

Studije su otkrile da je većina ljekara previše optimistična kada daju prognoze; oni imaju tendenciju precijeniti koliko dugo pacijent može živjeti. Za pacijente koji su kritično bolesni, posebno za one u jedinici intenzivne njege, postoje numerički prognostički sistemi koji su precizniji. Najpoznatija od njih je skala APACHE II, koja je najpreciznija kada se primjenjuje sedam dana prije predviđene smrti pacijenta.

Poznavanje prognoze pomaže u određivanju da li ima smisla pokušati određene tretmane ili ih uskratiti, te stoga igra važnu ulogu u odlukama na kraju života i napredno planiranje nege.

Estimatori koji se obično koriste za opisivanje prognoza uključuju:

• Preživljavanje bez progresije – dužina vremena tokom i nakon uzimanja lijekova ili liječenja tokom kojeg se bolest koja se liječi (obično rak) ne pogoršava.
• Stopa preživljavanja – označava postotak ljudi u studijskoj ili terapijskoj grupi koji su živi u određenom vremenskom periodu nakon dijagnoze.
• Vrijeme preživljavanja – preostalo trajanje života. Ako nije drugačije naznačeno, obično počinje od trenutka postavljanja dijagnoze.

Jedno od najranijih pisanih medicinskih djela je Hipokratova, Knjiga prognostike napisana oko 400. godine p. n. e. Ovo djelo počinje sljedećom izjavom: „Čini mi se najizvrsnijom stvari za ljekara da gaji prognozu, jer predviđanjem i proricanjem, u prisustvu bolesnika, sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, i objašnjavanjem propuste za koje su pacijenti bili krivi, on će se lakše vjerovati da će biti upoznat sa okolnostima bolesnika; tako će ljudi imati povjerenja da se povjere takvom ljekaru."

Za ljekare iz 19. stoljeća, posebno za one koji su slijedili francusku medicinsku školu, glavni cilj medicine nije bio liječenje bolesti, već prije davanje medicinske dijagnoze i postizanje zadovoljavajuće "prognoze" pacijentovih šansi. Samo nekoliko decenija kasnije fokus napora zapadne medicine prebačen je na lečenje bolesti.