Opsada Bihaća: Opsada grada tokom rata u BiH

Opsada je trajala tri godine, od juna 1992. do 4–5. augusta 1995, kada je završila Operacija "Oluja", nakon što je Hrvatska vojska (HV) potisnula Srbe iz Hrvatske i sjeverozapada opkoljenog Bihaća.

Opsada Bihaća
Rat u Bosni i Hercegovini
Datum	12. juni 1992 – 4. august 1995.
Lokacija	Bihaćki okrug Bosna i Hercegovina
Ishod	Pobjeda snaga ARBiH i HV i oslobađanje Bihaćkog okruga
Sukobljene strane
1992–95: Armija Republike Bosne i Hercegovine 1992–95: Vojska Republike Srpske Republika srpska krajina 1995: Hrvatska 1993–95: AP Zapadna Bosna
Komandanti
Mirsad Sedić Hajro Osmanagić Atif Dudaković Tomislav Dretar Izet Nanić Irfan Ljubijankić Zvonimir Červenko Radovan Karadžić Ratko Mladić Milan Martić Fikret Abdić
Vojne jedinice
10.000-20.000 vojnika 10.000 vojnika 10.000 vojnika 3.000-5.000 vojnika 4.000-5.000 vojnika
Žrtve
4.856 vojnika i civila je ubijeno i nestalo

Sarajevski centar za istragu i dokumentaciju objavio je da je tokom opsade Bihaća, Bosanske Krupe, Bužima, Cazina i Velike Kladuše ubijeno ili nestalo 4.856 lica u periodu 1991–1995.

1992.

Nakon što je na secesionistički način 1991. godine u Hrvatskoj proglašena Republika srpska krajina na zapadu, stanovnicima Bihaća bilo je zabranjeno da prelaze u novoosnovanu teritoriju. Naknadno proglašenje Republike Srpske od strane bosanskih Srba 1992. na istoku, dovelo je Bihać, Bosansku Krupu, Cazin i Veliku Kladušu u veoma težak položaj, s obzirom na to da se zajednica ovih gradova našla okružena s obje strane.  Gradovi su bili blokirani i bombardirani, počevši od 12. juna 1992. Posljedica ovih događanja primorala je Bišćane da bježe u zaklone i traže skloništa, bez struje i vode, a primali su samo minimalne namirnice. U gradu se pojavila glad. Bihaćki okrug je proglasio vanredno stanje i formirao vlastitu odbrambenu armiju, Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Iako nije imao nikakvu vojnu obuku, Tomislav Dretar, Hrvat po nacionalnosti, organizovao je odbranu Hrvata u Bihaćkom okrugu, postao je predsjednik Hrvatske Demokratske Zajednice (HDZ BiH) Bihaća, uspostavio je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) grada Bihaća i Bihaćkog okruga, 28. jula 1992. u selu Šmrekovac u općini Velika Kladuša. Dretar je postao prvi predsjednik i vojni komandant koji je imao čin pukovnika. HVO je u početku brojao ukupno 1.200 vojnika koji su bili organizovani u manjim formacijama unutar Petog bihaćkog korpusa, kao autonomnog hrvatskog vojnog tijela. HVO je bio komponenta pod nadležnosti Armije Republike Bosne i Hercegovine.

 

Granata koja je ispaljena od strane srpske armije sa okolnog vrha, eksplodirala je u centru grada 11. augusta 1992. odmah pored zgrade, koja je bila sklonište žena i djece. Granata je ubila pet osoba, uključujući troje djece i ranila je njih 24. Osam osoba je hitno trebalo amputaciju. Direktor gradske bolnice je rekao:  "...svi su bili žrtve velike operacije." Građani Bihaća, naoružani malim i starim vatrenim oružjem nisu imali namjeru da se osvete, nego su umjesto osvete, svakog dana počevši od 12. juna, nakon bombardovanja od strane Armije Republike Srpske nosili svoje poginule sugrađane i ranjenike na sigurno. Sekretarijat je rekao: "Bili su potrebni sati da se krv očisti s ulice." Skoro svakog dana, Srbi su širili vatru, ispaljujući nekoliko rafala, nekada u samo jutro, a nekada popodne. Neke su ispaljivali i tokom noći. Jednoga dana pucanje sa srpske strane je trajalo od 18:40 h do kasno iza ponoći.

Regija je imala većinsko bošnjačko stanovništvo, koje je od početka izbijanja vatrenog sukoba bilo primorano da se useli u ovaj okrug nakon bježanja ispred neprijatelja. U Bihaćki okrug se doselilo oko 35.000 bošnjačkih osoba iz Banja Luke i Sanskog Mosta u ljeto 1992. U suprotnom, u istom periodu je oko 12.000 Srba napustilo Bihać i migriralo u Banja Luku.

1993.

Proglašenje Srebrenice kao zaštićene zone 6. maja 1993. uključivalo je i pet drugih bosanskih gradova: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde i Bihać. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, odbacio je koncept. Rekao je da će raj postati smrtonosna zamka za izbjeglice, koje će misliti da su na sigurnom, a umjesto toga postat će lahka meta za snage Vojske Republike Srpske.

Bihać je imao nekoliko konvoja hrane tokom cijele tri godine i sa povremenim zračnim prijevozom izbjeglica. Ostaci oronulih zgrada, kao i brojni leševi, ležali su na ulicama, kao posljedica srpskog bombardovanja. Vreće pijeska su slagane jedna na drugu i štitile su se kuće; isto tako širom ulica su podizani bunkeri. Gotovo polovina stanovništva je regrutovano u Armiju RBiH da bi odbranili područje. Automobili su gotovo nestali s ulica. Nije se imalo gdje otići i još uz to došlo je do nedostatka goriva. Zgrada pošte je ograđena visoko vrećama pijeska. Od 1991. skoro svaka telefonska žica bila je presječena. Trupe UN-a u gradu nisu bile od pomoći: srpske snage unutar UN-ove zaštićene zone u Hrvatskoj otele su konvoj s hranom koji je trebao doći do Bihaća u aprilu 1993. Zvaničnici UN-a su bespomoćno stajali i nisu reagovali na činjenicu da su Srbi uzeli 19 tona hrane, uglavnom brzo-pripremljene hrane, te je proslijedili srpskom narodu. Marcus Tanner cinično je komentarisao kako Srbi u "UN-ovoj zaštićenoj" Krajini granatiraju Bihać, "UN-ovu zaštićenu teritoriju".

Bihaćki okrug, u kome je živjelo 170.000 ljudi, negirao je UN-ovu pomoć u vidu konvoja od maja 1993. Do 1993. enklava je bila mjesto izbjeglištva za 61.000 raseljenih i izbjeglica iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, što je bilo oko 27% ukupne tadašnje populacije ove države. Cijeli okrug je imao samo jednu bolnicu koja je imala siromašne zalihe hrane, lijekova i medicinskih sredstava do decembra 1994, tako da je hranjenje bolesnika i ranjenika, njih 900 preživljavalo samo na jednom obroku denvno. Pravi medicinski tretman se koristio samo u ekstremnim slučajevima, a operacije su se vršile pod lokalnom anestezijom. U ovakvoj situaciji, bez potrebne hrane i lijekova, zarazne bolesti su se širile: tuberkuloza, bolesti probavnog sistema, hepatitis. Bolnica nije više bila u mogućnosti da pomaže stanovnicima ovog područja.

Enklava je oslabila nakon što su se pobunjeničke bošnjačke snage vođene Fikretom Abdićem pridružile Srbima u borbenim sukobima, te formirali Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu na sjeveru.

1994.

 

Teritoriju Zapadne Bosne nakratko su 1994. g. preuzele trupe ARBiH, ali su ubrzo protjerani te godine uz značajnu pomoć Srba, te je Autonomna pokrajina Zapadna Bosna ponovo uspostavljena.

Do 27. novembra 1994, već napredne srpske snage zauzele su trećinu Bihaćkog okruga. Borba je sve više uzimala maha, da je došla nekih 450 m nadomak bihaćke bolnice i približila se sjedištu Petog korpusa. Međutim, Vijeće Ujedinjenih nacija nije uspjelo postići dogovor o nacrtu izjave kojom bi se Srbima zabranio ulazak u grad i bombardiranje Bihaća, niti je UN uputio ikakav poziv za njihovo povlačenje. Američki plan da oslobodi grad je odbijen od strane Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Snage Bosanskih Srba su uspostavile tzv. mrtvu zonu u 19 h, 26. novembra za cijeli grad i tražili su da se Bošnjaci predaju, a kasnije su svoju ponudu preformulisali, nudeći bosanskim muslimanskim trupama da se predaju snagama Fikreta Abdića. Ali je gradonačelnik Bihaća, Hamdija Kabiljagić odbio predaju, rekavši: "To je signal za masovni pokolj od strane Srba." Bišćani su potom blokirali ulice drvećem i spaljivali su vozila.

Michael Williams, portparol mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, rekao je kako je selo Vedro Polje, koje je locirano zapadno od Bihaća, palo u ruke jedinice hrvatskih Srba; pred kraj novembra 1994. Williams je dodao i činjenicu da su tenkovi i artiljerija hrvatskih Srba granatirali Veliku Kladušu, na sjeveru Bihaćke enklave. Osim toga, zapadni vojni analitičari kažu da je skup raketnih sistema, kao i rakete zemlja-zrak koje su posjedovali hrvatski Srbi, bio impresivan. Iako su tim raketama bombardovali Bihaćki okrug sa hrvatske teritorije, uvidjela se modernizacija tog oružja, tzv. SAM-2 sistem, čiji je stepen prefinjenosti ukazivao na to da su se sva ratna oprema i oružje ranije donijeli iz Beograda.

Od operacije "Uskraćeni let" u Bosni i Hercegovini nije bilo dozvoljeno korištenje borbenih aviona. Međutim, Vojska Republike Srpske je prekršila zabranu i napala je zračnim putem Vojsku srpske krajine, pri čemu su bombardovali bivši vojni aerodrom Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Udbinoj, južno od Bihaća, koji se nalazi u granicama Hrvatske i koji je u tom periodu bio kontrolisan od strane Republike srpske krajine. Srpske zračne snage su izbacile nekoliko kasetnih bombi. NATO je istovremeno tražio način da odgovori na sve ovo, ali NATO snagama nije bilo dozvoljeno da izvršava bilo kakve operacije pod hrvatskom kontrolom, a Bihać se nalazio na samoj granici, tako da su srpske zračne snage napadale Bosnu, a zatim se brzo vraćale u Hrvatsku. Zato nije postojala mogućnost da se u zraku presretnu. Kao takav, NATO je bio nemoćan da zaustavi srpske upade. Zbog cjelokupne situacije, Vijeće sigurnosti je usvojilo Rezoluciju 958, koja je NATO zračnim snagama dozvolila da vrše operacije u Hrvatskoj. UNHCR, kao agencija za izbjeglice, obavijestila je da je agencija izbjeglica uspjela da probije blokadu u decembru 1994. godine i da dobije 100 tona hrane. Pomoć je dostavljena u Cazin iz kojeg se pomoć slala u cijeli Bihaćki okrug.

Rezolucija 959 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija izrazila je zabrinutost zbog eskalacije i bombardiranja Bihaćkog okruga, kao i zbog protoka izbjeglica i raseljenih osoba. Ovim je UN osudio kršenje granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, te je tražio da sve strane poštuju granicu, a naročito snage Srpske krajine. UN je pozvao i da se ne vrše nikakvi napadi niti neprijateljski poduhvati preko granice između ove dvije države.

1995.

Enklava se ponovo našla na udaru tenkova i minobacačkih bombi 23. jula 1995, što je UN zvanično opisao kao "najozbiljniji napadi u Bosni i proteklih nekoliko mjeseci." Hiljade pobunjeničkih trupa, praćenih sa 100 tenkova, napale su snage bosanskih muslimana.

Nakon pada Srebrenice i Žepe, istočno-bosanskih enklava u julu 1995, Hrvatska je počela okupljati svoje snage pored srpskih pozicija van Bihaćke enklave. Cilj ovog poteza je bio da se spriječi pad Bihaćkog okruga. Hrvatska je izvršila ovaj čin, kao dogovor kojeg je potpisalo hrvatsko i bosansko rukovodstvo. To je bio odbrambeni ugovor, poznat kao Splitska deklaracija. Opsada je završila operacijom "Olujom", 4. i 5. augusta 1995. kojoj su se priključile bosanske snage pod vodstvom generala Atifa Dudakovića. Dudaković je izjavio: "Bila nam je potrebna Oluja kao i Hrvatskoj". Nakon završetka opsade, tj. nakon oslobođenja Bihaća i drugih gradova Okruga, počela je pristizati hrana, higijenska sredstva i lijekovi, koji su normalizirali živote ljudi na ovim prostorima.

Međunarodni tribunal

ICTY (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) je optužio Slobodana Miloševića za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu. Temelji njegove krivice bili su: "da je planirao, poticao, naredio, počinio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona nesrba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje istrebljenja, ubistva i hotimično lišavanje života nesrba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata ", pod optužnicom se pored drugih dijelova Bosne i Hercegovine, smatrao i Bihaćki okrug.

General Ratko Mladić je također optužen po sljedećim tačkama optužnice: "da je planirao, poticao, naredio, počinio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona nesrba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje istrebljenja, ubistva nesrba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata", u optužnici se navodi i teritorija Bihać-Ripač.

Državno suđenje

Tužilaštvo državnog suda Bosne i Hercegovine je optužilo Fikreta Abdića za smrt 121 civila, tri zatvorenika i ranjavanje 400 civila Bihaćkog okruga. Nakon što je odslužio 10 godina zatvora od njegove ukupne petnaestogodišnje kazne, Abdić je 9. marta 2012. dobio pomilovanje i napustio zatvor. Njegov izlaz iz zatvora je pozdravljen od strane 3.000 njegovih pristalica.

Godine 2012. je Kantonalni sud Unsko-sanskog kantona osudio pet bivših vojnika VRS-a na ukupno 56,5 godina zatvora zbog ubistva 25 civila bošnjačke nacionalnosti u selima Duljci i Orašac u septembru 1992.

• Opsada Sarajeva