Mucanje

Termin mucanje povezuje se najčešće s nevoljnim ponavljanjem zvukova, ali uključuje i neuobičajeno oklijevanje ili pauzu prije govora, koje ljudi koji mucaju nazivaju blokovi, i produžavanje određenih zvukova, obično samoglasnika ili poluglasova. Prema Watkinsu i drugima, mucanje je poremećaj "izbora, pokretanja i izvođenja motorinih sekvenci neophodnih za tečnu proizvodnju govora". Za mnoge ljude koji mucaju, ponavljanje je glavna briga. Izraz "mucanje" pokriva širok raspon ozbiljnosti, od jedva primjetnih prepreka koje su uglavnom kozmetičke prirode do teških simptoma koje efikasno sprječavaju oralnu komunikaciju. Skoro 70 miliona ljudi širom sveta muca, što je oko 1% svjetske populacije.

Utjecaj mucanja na funkcionisanje i emocijsko stanje osobe može biti ozbiljan. Ovo može uključivati strah od izgovaranja određenih samoglasnika ili suglasnika, strah od toga da će biti uhvaćeni kako mucaju u društvenim situacijama, samonametnutu izolaciju, anksioznost, stres, sram, nisko samopoštovanje, moguća meta maltretiranja (posebno kod djece), korištenje zamjene riječi i preuređivanje riječi u rečenici kako bi se sakrilo mucanje ili osjećaj "gubljenja kontrole" tokom govora. Mucanje se ponekad popularno doživljava kao simptom anksioznosti, ali ne postoji direktna korelacija u tom smjeru.

Mucanje općenito nije problem s fizičkom proizvodnjom govornih zvukova ili prenošenjem misli u riječi. Smatra se da akutna nervoza i stres ne uzrokuju mucanje, ali mogu izazvati mucanje kod ljudi koji imaju poremećaj govora, a život sa stigmatiziranim invaliditetom može rezultirati anksioznošću i visoko alostatsko stresnim opterećenjem (hronična nervoza i stres) koji smanjuju količinu akutnog stresa potrebnog da izazove mucanje kod bilo koje osobe koja muca, pogoršavajući situaciju na način pozitivne povratne informacije sistema; za ovo stanje je predložen naziv "sindrom mucajućeg govora". Neither acute nor chronic stress, however, itself creates any predisposition to stuttering.

Poremećaj je također "promjenjiv", što znači da u određenim situacijama, kao što je telefonski razgovor ili u velikoj grupi, mucanje može biti teže ili manje, ovisno o tome da li je osoba koja muca, samostalna ili ne, svesna svog mucanja. Ljudi koji mucaju često otkriju da njihovo mucanje varira i da imaju "dobre" i "loše" dane i dane "bez mucanja". Vremena u kojima njihovo mucanje fluktuira mogu biti nasumična. Iako su tačna etiologija ili uzroci mucanja nepoznati, smatra se da doprinose i gentičke i neurofiziološke predispozicije. Dostupni su mnogi tretmani i logoterapijske tehnike koje mogu pomoći u smanjenju govorne disfluentnosti kod nekih ljudi koji mucaju do tačke u kojoj neuvježbano uho ne može prepoznati problem; međutim, još u suštini ne postoji lijek za ovaj poremećaj. Ozbiljnost mucanja osobe bi odgovarala količini govorne terapije koja je potrebna za smanjenje disfluentnosti. Za ozbiljno mucanje potrebna je dugotrajna terapija i naporan rad kako bi se smanjila disfluentnost.

Uobičajena ponašanja mucanja su vidljivi znaci govornih disfluencija, na primjer: ponavljanje zvukova, slogova, riječi ili fraza, tihi blokovi i produžavanje zvukova. Razlikuju se od normalnih poremećaja koji se nalaze kod svih zvučnika po tome što mucanje može trajati duže, javlja se češće i proizvodi se uz više napora i naprezanja. Nedostaci zbog mucanja razlikuju se također i po kvalitetu: uobičajene disfluencije obično su ponavljani pokreti, fiksni položaji ili suvišno ponašanje. Svaka od ove tri kategorije sastavljena je od podgrupa mucanja i disfluentnosti.

• Ponovljeni pokreti
  • Ponavljanje sloga—ponavlja se riječ sa jednim slogom (na primjer: na—na—na stolici) ili dio riječi koji je još uvijek pun slog, kao što su "is—is—ispod..." i "o—o—otvoreno".
  • Nepotpuno ponavljanje sloga—ponavlja se nepotpun slog, kao što je suglasnik bez samoglasnika, na primjer, "h—h—h—hladno".
  • Višesložno ponavljanje—više od jednog sloga, kao što je cijela riječ, ili se ponavlja više od jedne riječi, kao što je "znam—znam—znam puno informacija
• Fiksni položaji
  • Sa zvučnim protokom vazduha—dolazi do produženja zvuka kao što je sa "mmmmmmmmmnom".
  • Bez zvučnog protoka vazduha—kao što je blokada govora ili napeta pauza u kojoj se ništa ne kaže uprkos naporima.
• Suvišna ponašanja
  • Verbalno—ovo uključuje ubacivanje kao što je nepotrebno "uh" ili "um", kao i izmjene, kao što je vraćanje unazad i ispravljanje nečijih početnih izjava kao što je "mo—moja djevojka...", gdje "m" je ispravljeno u riječ "moj".
  • Neverbalno—to su vidljiva ili čujna ponašanja govora, kao što su šmrakanje usanama, pročišćavanje grla, guranje glave, itd., koji obično predstavljaju pokušaj probijanja ili zaobilaženja bloka ili petlje zamuckivanja.

Neke karakteristike mucavog govora slušatelji ne mogu tako lahko otkriti. Kao posljedica toga, dijagnosticiranje mucanja zahtijeva vještine certificiranog logopeda (SLP). Dijagnoza mucanja koristi informacije iz direktnog posmatranja osoba i informacije o njegovom porijeklu, kroz povijest bolesti. SLP može prikupiti historiju slučaja pogođenog u detaljnom intervjuu ili razgovoru sa roditeljima (ako je klijent dijete). Oni također mogu promatrati interakcije roditelja i djece i promatrati obrasce govora djetetovih roditelja. Opći cilj procjene za SLP će biti (1) da se utvrdi da li postoji poremećaj govora i (2) procijeni da li njegova ozbiljnost opravdava zabrinutost za dalji tretman.

Tokom direktnog posmatranja klijenta, SLP će posmatrati različite aspekte govornog ponašanja pojedinca. Konkretno, terapeut može testirati faktore uključujući tipove prisutnih disfluentnosti, koristeći test kao što je Indeks tipa disfluencije (DTI), njihovu učestalost i trajanje (broj ponavljanja, postotak zamućenih slogova: %SS) i brzina govora (slogova u minuti (SPM), riječi u minuti (WPM)). Oni takođe mogu testirati prirodnost i tečnost govora (skala za ocjenjivanje prirodnosti (NAT), test mucanja u djetinjstvu: TOCS) i fizičke prateće posljedice tokom govora (Rileyjev instrument za ozbiljnost mucanja, četvrto izdanje (SSI-4)). Oni također mogu koristiti test za procjenu ozbiljnosti mucanja i predviđanja njegovog toka. Jedan od takvih testova uključuje instrument za predviđanje mucanja za malu djecu (SPI), koji analizira djetetovu povijest bolesti, ponavljanja i produženja djelomičnih riječi, te učestalost mucanja kako bi se odredila ozbiljnost disfluentnosti i prognoza za hroničnost u budućnosti.

Mucanje je višestruki, složeni poremećaj koji može utjecati na život osoba na različite načine. Djeca i odrasli se nadziru i procjenjuju radi dokaza o mogućim društvenim, psihološkim ili emocijskim znakovima stresa koji se odnose na njihov poremećaj. Neke uobičajene procjene ovog tipa mjere faktore uključujući: anksioznost (Endlerove multidimenzionalne skale anksioznosti: EMAS) stavove (lični izvještaj o strahu od komunikacije: PRCA), percepciju sebe (samoocjenjivanje reakcija na govorne situacije: SSRSS)), kvaliteta života (ukupna procjena govornikovog iskustva mucanja: (OASES), ponašanja (samoprocjena starije osobe: OASR)) i mentalnog zdravlja (kompozitni međunarodni dijagnostički intervju: CIDI).

SLP će zatim pokušati da kombinuje informacije prikupljene iz klijentove studije slučaja zajedno sa informacijama dobijenim iz procene kako bi doneo konačnu odluku u vezi sa postojanjem poremećaja tečnosti i odredio najbolji kurs lečenja za klijenta.

Mucanje se također može dijagnosticirati prema DSM-5 dijagnostičkim kodovima kod kliničkih psihologa sa odgovarajućom stručnošću. Najnovija verzija DSM-5 opisuje ovaj poremećaj govora kao "poremećaj tečnosti u djetinjstvu (mucanje)" za razvojno mucanje i "poremećaj fluentnosti s početkom u djetinjstvu". Međutim, specifično obrazloženje za ovu promjenu u odnosu na DSM-IV je loše dokumentovano u objavljenoj literaturi APA-e, a neki smatraju da podstiče zabunu između vrlo različitih pojmova "tečnost" i "disfluentnost".

 

Prevalencija žiivotnog vijeka ili udio osoba za koje se očekuje da će mucati u nekom životnom dobu, je oko 5%, a, ukupno gledajući, muškarci obolijevaju dva do pet puta češće nego žene. Međutim, nije poznato mnogo informacija o osnovnom uzroku takvog iskrivljenog omjera spolova. Većina mucanja počinje u ranom djetinjstvu, a studije pokazuju da je 2,5% mucavaca mlađe od 5 godina. Kao što se vidi kod djece koja su tek počela da mucaju, postoji jednak broj dječaka i djevojčica koji mucaju. Ipak, čini se da se omjer spolova povećava kako djeca rastu: među predškolcima, dječaci koji mucaju nadmašuju broj djevojčica koje mucaju za otprilike dva prema jedan ili manje. Ovaj odnos se proširuje na tri prema jedan tokom prvog razreda i pet prema jedan tokom petog razreda, jer djevojčice imaju veće stope oporavka. Zbog visokih (otprilike 6 –75%) stopa ranog oporavka, općenito se smatra da je ukupna prevalencija mucanja oko 1%.

• Govor
• Diskravija
• Međunarodni dan svjesnosti o mucanju
• Liste jezičkih poremećaja
• Lista mucalaca
• Studija čudovišta
• Govorno-jezična patologija
• Obrada govora