Hiragana

Hiragana 平仮名 ひらがな
Tip skripte	Slogovno pismo
Vremenski period	oko 800. godina n. e. - danas
Smjer pisanja	odozgo nadolje, slijeva nadesno
Jezici	Japanski jezik i Rjukjuanski jezici
Povezane skripte
Parentalni sistemi	Zapisi na oklopima kornjača   • Pečatno pismo     • Činovničko pismo       • Regularno pismo         • Manjogana           • Hiragana
Sestrinski sistemi	Katakana, Hentaigana
ISO 15924
ISO 15924	Hira, 410 , ​Hiragana

Riječ hiragana doslovno znači "obična" ili "jednostavna" kana ("jednostavna" u suprotnosti s kandžijem).

Hiragana i katakana su oba kana sistemi. Uz nekoliko izuzetaka, svaka mora u japanskom jeziku je predstavljena jednim znakom (ili jednim digrafom) u svakom sistemu. Ovo može biti ili samoglasnik kao što je "a" (hiragana あ); suglasnik iza kojeg slijedi samoglasnik kao što je "ka" (か); ili "n" (ん), nazalni sonant koji, ovisno o kontekstu, zvuči ili kao engleski m, n ili ng kada je slog završni ili kao nazalni samoglasnici francuskog, portugalskog ili poljskog. Budući da znakovi kane ne predstavljaju pojedinačne suglasnike (osim u slučaju ん "n"), kana se naziva slogovnim simbolima, a ne abecednim slovima.

Hiragana se koristi za pisanje okurigane (kana sufiksi koji slijede korijen kandžija, na primjer za skretanje glagola i pridjeva), raznih gramatičkih i funkcijskih riječi uključujući riječce, kao i raznih drugih izvornih riječi za koje ne postoje kandži znakovi ili čiji je oblik kandžija nejasan ili previše formalan za svrhu pisanja. Riječi koje imaju uobičajene kandži interpretacije također mogu ponekad biti napisane umjesto hiragane, u skladu s preferencijama pojedinca, na primjer kako bi se prenio neformalni osjećaj. Hiragana se također koristi za pisanje furigane, pomagala za čitanje koje pokazuje izgovor kandži znakova.

Nakon reforme pisma iz 1900. godine, koja je stotine znakova smatrala hentaiganom, hiragana se sastoji od 48 osnovnih znakova, od kojih se dva (ゐ and ゑ) koriste samo u nekim vlastitim imenima:

• 8 samoglasnika u jednini:あ [a] ,い [i] ,う [u] ,え [e] ,お [o] ,
  を [o] (koristi se samo kao riječca i u nekim nazivima),
  ゐ [i] i ゑ [e] (oba se koriste samo u nekim nazivima/imenima)
• 39 suglasnik-samoglasnik para (ne uključujući wi, we i wo; vidi dolje)
• 1 suglasnik u jednini (ん)

Oni su zamišljeni kao mreža 5×10 (godžūon ,五十五十音, "pedeset zvukova"), kao što je ilustrovano u susjednoj tabeli, čitajte あ (a), い (i), う (u), え (e), お (o), か (ka), き (ki), く (ku), け (ke), こ (ko) i tako dalje (ali si → shi/ši, ti → chi/ći, či, tu → tsu/cu, hu → fu), sa suglasnikom jednineん (n) dodatom na kraju. Od 50 teoretski mogućih kombinacija, yi, ye i wu su zastarjele, dok se wi (ゐ), koji se izgovara kao [i], i mi (ゑ), koje se izgovara kao [e], izuzetno su rijetki u modernom japanskom jeziku. Wo (を), koje se izgovara kao [o], čest je kao riječca, ali inače izuzetno rijedak.

Sljedeća tabela prikazuje kompletnu hiraganu zajedno sa Hepburnovom romanizacijom i IPA transkripcijom u gojūon (godžūon) redoslijedu. Hiragana sa dakuten ili handakuten simbolima slijedi godžūon kanu bez njih, a yōon kana slijedi. Oni koji su podebljani ne koriste početni zvuk za taj red.

 

 

Hiragana se razvila iz man'yōgane (manjogana), kineskih znakova koji se koriste za njihov izgovor, praksa koja je počela u 5. vijeku nove ere. Najstariji primjeri man'yōgane uključuju Inarijamski mač (稲荷山古墳出土鉄剣, inariyama kofun shutsudo tekken), željezni mač iskopan u Inarijamskom kofunu (grobnici) 1968. godine. Smatra se da je ovaj mač napravljen godine 辛亥年 (najčešće se smatra 471. godina nove ere). Oblici hiragane potiču iz kurzivnog stila kineske kaligrafije. Slika ispod prikazuje izvođenje hiragane iz manyōgane putem kurzivnog pisma. Gornji dio prikazuje znak u obliku regularnog pisma, središnji znak u crvenoj boji prikazuje formu znaka iz kurzivnog pisma, a donji prikazuje ekvivalentnu hiraganu.

Kada je prvi put razvijena, hiragana nije bila prihvaćena od svih. Obrazovani ili elita radije su koristili samo kandži. Historijski gledano, u Japanu, znakovi oblika uobičajenog pisma (kaišo) koristili su muškarci i nazivali otokode (男手), "muško pismo", dok su kurzivni oblik (sōšo) kandžija koristile žene. Otuda je hiragana prvo stekla popularnost među ženama, kojima generalno nije bio dozvoljen pristup istim nivoima obrazovanja kao i muškarcima, pa je hiragana prvi put bila široko korištena među dvorskim ženama u pisanju ličnih komunikacija i literature. Odatle dolazi alternativni naziv onnade (女手), "žensko pisanje". Na primjer, Priča o Gendžiju i drugi rani romani ženskih autorica koristili su uveliko ili isključivo hiraganu. Čak i danas se smatra da hiragana ima ženski kvalitet.

Sljedeća tabela prikazuje metodu za pisanje svakog znaka hiragane. Tabela je uređena na tradicionalan način, počevši odozgo desno i čitajući kolone prema dolje. Brojevi i strelice označavaju redoslijed i smjer poteza.