Stagflacija

Odatle i dolazi ime ove pojave, stagnacija + inflacija = stagflacija.

Postoje dvije „škole“ mišljenja zbog čega dolazi do stagflacije. Jedan je kada dođe do povećane tražnje određenog resursa (te stoga i rasta cijene istog) a čija nestašica u isto vrijeme izaziva i pad proizvodnje. Kao primjer se navodi skok cijena nafte na svjetskom tržištu 1973. godine, jer je poznato da cijena nafte ulazi u cijenu gotovo svakog proizvoda, dok je zbog nedostatka iste pala proizvodnja. Ovdje je upitna efikasnost mjera i instrumenata koji se koriste za zaštitu od inflacije, jer oni direktno utiču na stanje privrede i slobodno tržište (npr. administrativne cijene). Drugi primjer je kombinovani efekat instrumenata koje koristi narodna banka (štampanje gotovog novca koje izaziva inflaciju) zajedno sa mjerama ekonomske politike koje sprovodi vlada (pretjerano uplitanje na tržište rada i cijene, što dovodi do pada proizvodnje). Zajedno, ovo dovodi do pada vrijednosti domaće monete koje nije propraćeno rastom proizvodnje, što dovodi do stagflacije.

Dvije glavne škole ekonomije (Kejnzijanska i Čikaška) su imale različite poglede u vezi stvari koje izazivaju stagflaciju. Kejnzijanci su zastupali viđenje koje se oslanjalo na tzv. Filipsovu krivu, istorijski koncept u ekonomiji, gdje postoji tzv. Trade off inflacije i nezaposlenosti, gdje povećanje inflacije dovodi do smanjenja nezaposlenosti, i obrnuto. Ta teorija je doživjela krah početkom sedamdesetih u Americi, upravo pojavom stagflacije. Sa druge strane Čikaška škola (Monetaristi), na čelu sa Fridmenom i Felpsom zastupala viđenje o takozvanoj prirodnoj stopi nezaposlenosti. Monetarijance i njihova shvatanja o liberalnom i deregulisanom tržištu je takođe demantovala stvarnost krizom svjetskog finansijskog tržišta koje je počelo krizom tržišta nekretnina u SAD 2007. godine.