Lê Đức Thọ

listopada">14. listopada 1911. – Hanoi, 13. listopada 1990.), vijetnamski revolucionar, genral, diplomat i političar. Godine 1973. postao je prvi Azijac kojemu je uručena Nobelova nagrada za mir, koju je trebao podijeliti s američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom, ali ju je u konačnici odbio.

Rodio se 1911. godine u mjestu Nam Trực, u provinciji Nam Định na sjeveru Vijetnama, kao Phan Đình Khải. Godine 1928. pridružio se tajnoj antikolonijalnoj borbi protiv francuske uprave pod imenom Lê Đức Thọ, kao i njegov kolega Võ Nguyên Giáp, te je 1930. godine bio jedan od osnivača, zajedno s Hồ Chí Minhom, Komunističke parije Indokine u Hong Kongu. Kao i Phạm Văn Đồng te mnogi drugi Vijetnamci, Thọ je uhapšen i zatvoren od strane Francuza zbog subverzivnih djelatnosti protiv kolonijalne uprave. U mladosti je zbog svoje žestine dobio nadimak "Čekić". Držao je visoku funkciju u Việt Minhu, a od 1955. do 1986. godine bio je član Politbiroa Komunističke partije Vijetnama.

Zajedno s ostalim uhapšenim revolucionarima, šest je godina boravio u zatvoru Côn Đảo. Vlada na čelu s Narodnim frontom oslobodila ga je 1936. godine, samo da bi 1939. godine bio ponovo uhapšen i zatvoren, ovoga puta u drugom zatvoru, gdje je stupio u kontakt s nizom budućih čelnika komunističkog Vijetnama.

Nakon oslobođenja, godine 1945. postaje član Centralnog komiteta komunističke partije, a u narednom desetljeću i član Politbiroa. Tokom Prvog indokineskog rata bio je, zajedno s Lê Duẩnom, glavni odgovorni za organiziranje otpora na jugu Vijetnama.

Nakon 1968. godine, Lê Đức Thọ igrao je ključnu ulogu u vođenju pregovora s Washingtonom te je, pet godina kasnije, postao poznat diljem svijeta kao čovjek koji je s Henryjem Kissingerom potpisao američko-vijetnamski sporazum o prekidu vatre tokom Vijetnamskog rata. Za to mu je 1974. godine uručena Nobelova nagrada za mir, ali ju je odbio tvrdeći da pravi mir nije postignut te da Sjedinjene Države i Južni Vijetnam krše uvjete sporazuma. Također je bio zaslužan za organiziranje i vođenje opće ofenzive koja je 30. travnja 1975. godine rezultirala pobjedničkim ulaskom vojske Sjevernog Vijetnama (Việt Cộng) u Saigon. Na VI. kongresu Komunističke partije Vijetnama, koji se održao na jeden 1986. godine, smijenjen je s pozicije koju je držao u Politbirou te je imenovan posebnim savjetnikom Centralnog komiteta zajedno s Trường Chinhom i Phạm Văn Đồngom.

Do kraja života živio je u Hanoiju, gdje je umro 1990. godine, dan prije svog 80. rođendana; prema izvještajima bolovao je od raka od kojeg se nekoliko tjedana liječio i u Parizu.