Australopithecus je naziv jednog roda pronađenog samo u Africi, a čije su (isključivo izumrle) vrste pripadale grupi Australopithecina, koji su živjeli prije 4 do 2 miliona godina.
Rod Australopithecus svrstava se u tribus Hominini, u kojem se također nalazi i rod Homo sa današnjim ljudima.
Australopithecus "gracilni australopitecini" | |
---|---|
Australopithecus afarensis | |
Status zaštite | |
Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Animalia |
Koljeno: | Chordata |
Razred: | Mammalia |
Red: | Primates |
Porodica: | Hominidae |
Rod: | †Australopithecus R.A. Dart, 1925. |
Australopithecus je latinsko-grčka umjetna riječ (sa latinskim sufiksom), sastavljena od lat. australis („južni“, zbog mjesta otkrića kod južnoafričkog gradića Taung) i grč. πίθηκος, stgrč. izgovara se píthēkos („majmun“). Taj opis mu je 1925. dao Raymond Dart, autor naučnog opisa prvog otkrivenog primjerka, Djeteta iz Taunga.
Vrste roda Australopithecus se međusobno i od današnjih šimpanzi razlikuju prije svega na osnovu različito formirane zubne površine za griženje, formacije zigomatske kosti, kao i mjesta spajanja mišića za žvakanje (musculus temporalis). Daljnje razlike ispoljavaju se u npr. građi kičme, zdjelice i kukova.
Isto kao i kod ljudi, nije postojala dijastema gornje čeljusti. Dakle, u pravilu, nije postojao razmak između sjekutića i očnjaka, što ukazuje na to da očnjaci u donjoj čeljusti, za razliku od onih kod mužjaka čovjekolikih majmuna, nisu bili izduženi poput bodeža.
Iz građe i tragova istrošenosti zuba zaključeno je da su se Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus sediba i vrste roda Paranthropus pretežno hranile biljnim hranom.
Zapremina mozga vrsta roda Australopithecus iznosila je između 400 i 550 cm3, malo više nego kod čimpanze ili bonoboa,, ali ipak manje nego kod najstarijih predstavnika roda Homo, čija je zapremina mozga iznosila između 600 i 800 cm3.
Veličina tijela izumrlih vrsta može se na osnovu neoštećenih dugih nožnih kostiju zaključiti samo ugrubo; procjene stoga variraju između 1,00 m i 1,60 m. Tako je, na primjer, za vrstu Australopithecus africanus u jednom članku data težina između 30 i 40 kg, a visina 1,38 m za mužjake i 1,15 m za ženke. Prema tome bi australopitecini bili visine uspravnog čimpanze. Kontroverzno je koliko je spolni dimorfizam bio izražen; u literaturi se tvrdi da su jedinke različitih veličina pripadale različitim vrstama, koje su živjele na istom prostoru.
Zajedničkom osobinom svih pripadnika roda Australopithecus u ranijim objavama smatrao se uspravan hod. Ta sposobnost ustvrđena je kod južnoafričkih primjeraka (Australopithecus africanus), fosila iz Hadara (Australopithecus afarensis), kao i na osnovu 3,5 miliona godina starih otisaka stopala dvonožnih jedinki u nalazištu Laetoli.
Međutim, izraelski paleoantropolog Yoel Rak sa Univerziteta u Tel Avivu je 1991. naveo da je Australopithecus afarensis najvjerovatnije imao "sasvim poseban način hodanja". Sve više paleontoloških otkrića protivi se prvobitnoj pretpostavci da su već rani predstavnici taksona Hominini živjeli u otvorenim staništima usporedivim sa današnjim stepama ("hipoteza o savanama"). Popratni ostaci fosiliziranih kostiju navode na stanište sastavljeno od rijetkih šuma i onih koje su rasle uz rijeke i močvare. U takvom staništvu, prema novijim tumačenjima, prvobitni način života čovjekolikih majmuna još uvijek se mogao očuvati: često obitavanje na drveću, naročito radi spavanja, te samo povremeno uspravno kretanje po tlu. Mišljenje da "su australopitecini po pitanju načina kretanja manje ličili na ljude nego što se to prije smatralo" dosta se raširilo.
Vrste roda Australopithecus živjele su – što je ustvrđeno fosilnim ostacima priključenim rodu Australopithecus – prije između četiri i dva miliona godina u Africi. Od kada do kada je neka izumrla vrsta postojala može se u pravilu zaključiti samo približno. S jedne je strane fosilni zapis nepotpun: postoji samo mali broj primjeraka jedne izumrle vrste. S druge se strane raznim metodama datiranja može tačnije ustvrditi starost, ali i tu sa znatnom nepreciznošću; ta nepreciznost uzrok je korištenja vanjskih granica "od ... do" pri određivanju raspona postojanja jedne vrste. Sve objavljene brojke koje označavaju starost prema tome su samo privremeno datiranje, koje će se možda morati revidirati otkrićem daljnjih primjeraka.
Od jedne, danas još uvijek neodređene vrste roda Australopithecus (po nekima je to mogao biti Australopithecus afarensis), anagenezom su potekle vrste roda Homo; iz tog se razloga za ovaj rod ne može odrediti "tačka izumiranja".
Koliko je Australopithecus pretekao čimpanze u upotrebi alata još uvijek nije posve jasno. Korištenje obrađenog kamena često se uzima kao prioritetni kriterij po kojem se neki fosilni ostaci svrstavaju kao pripadnici vrste Homo habilis umjesto „Australopithecus habilis“.
Australopithecus afarensis je oko 500 000 godina stariji od najstarijeg otkrivenog alata, a ni kod vrste Australopithecus africanus nisu pronađeni nikakvi sigurni tragovi korištenja istog. S druge su strane uz fosile Paranthropusa pronađeni kameni alati Oldowanske kulture kao i kosti sa istrošenim vrhovima, koje su možda koristili za kopanje ili vađenje termita. Međutim, činjenica da je u istim slojevima pronađen i Homo habilis čini pripadnost tih alata nesigurnom.
Rod Australopithecus je parafiletičan takson od kojeg su, prema danas dostupnim podacima, potekli rodovi Paranthropus i Homo.
Status vrste danas imaju Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus garhi i Australopithecus sediba. Bliskost međusobnog srodstva tih vrsta, kao i njihovog srodstva sa rodovima Paranthropus i Homo, još uvijek nije razjašnjena.
Također je vrlo vjerovatno da su Australopithecus anamensis i Australopithecus afarensis sestrinske vrste. Prema tom tumačenju su ostaci anamensisa sa jezera Turkana (iz Kanapoija, starost: oko 4,1 miliona godina, dalje iz zaljeva Allia, starost: oko 3,9 miliona godina) kao i afarensisa iz Laetolija (oko 3,6 mil. godina) i Hadara (3,3 mil. godina i mlađi) ostaci populacija samo jedne evolutivne linije koji se vremenski nastavljaju jedni na druge.
Na osnovu otkrivenih ostataka predstavnika hominina starih oko 2,5 miliona godina mogu se raspoznati dvije različite forme nastale adaptacijom na klimatske promjene: s jedne strane tu su "robusni", a s druge "gracilni" australopitecini. Tu teoriju o makroevoluciji zasnovanoj na staništu prvi put je predstavila Elisabeth Vrba.
Južna Afrika u to je vrijeme postajala sve više i više suha i hladna, zbog čega su šume sa mekim voćem i lišćem počele nestajati. Došlo je do širenja savana, koje su pružale relativno tvrdu hranu (npr. korijenje, sjemenke, travu...). Takozvani "robusni" australopitecini - koji se danas svrstavaju u rod Paranthropus – specijalizirali su se za ishranu takvim vlaknastim biljkama, zbog čega su razvili izuzetno snažne žvakaće mišiće, a na kutnjacima jako povećane površine za žvakanje; Paranthropus boisei je stoga nazvan i "čovjek-orašarko". "Robusni" australopitecini izumrli su prije oko milion godina zato što, nakon novih klimatskih promjena i umjerenijih temperatura, više nisu bili dorasli konkurenciji ostalih vrsta u pogledu ishrane:
Najraniji fosili koji pripadaju rodu Homo, preciznije vrstama Homo rudolfensis i Homo habilis, isprva su priključeni vrstama roda Australopithecus, koje su paleoantropolozi svrstali među "gracilne" australopitecine; nije poznato da li evolutivno stablo vodi direktno od vrste Australopithecus afarensis do roda Homo (kao što smatra jedan dio naučnika) ili od Australopithecusa afarensisa preko Australopithecusa africanusa do roda Homo (kako tvrde drugi). Doduše, vrlo je vjerovatno da su pripadnici "gracilnih" australopitecina, za razliku od mišićavog žvakaćeg aparata "robusnih" vrsta, koristili kamene alate (oldowanska kultura).
Pojedini paleoantropolozi svrstavaju i vrste roda Paranthropus kao kasne predstavnike Australopithecusa:
Svrstavanje pojedinih fosila u rod Kenyanthropus je kontroverzno, zato što mnogi istraživači smatraju te ostatke jednostavno varijantama roda Australopithecus.
Nadalje, Ardipithecus ramidus je od strane svojih otkrivača 1994. isprva svrstan kao Australopithecus ramidus, a tek je kasnije prepoznat kao vrsta roda Ardipithecus.
Neki istraživači također smatraju da Homo rudolfensis nije najraniji predstavnik roda Homo, već kasni predstavnik roda Australopithecus, te ga kao takvog označavaju kao Australopithecus rudolfensis.
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Australopithecus, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.