Sokolarstvo

Vremenom je sokolski lov evoluirao kako bi se više povezo sa očuvanjem prirode, kulturnim naslijeđem i društvenim angažmanom unutar i među zajednicama. Slijedeći vlastitu tradiciju i etička načela, sokolaši treniraju i uzgajaju ptice grabljivice (što osim sokola uključuje i ptice kao što su orlovi i jastrebovi) razvijajući vezu s njima i postajući njihov glavni izvor zaštite.

Sokolarstvo
Nematerijalna kulturna baština
Država	Austrija Belgija Češka Francuska Hrvatska Irska Italija Južna Koreja Katar Kazahstan Kirgistan Mađarska Maroko Mongolija Nizozemska Njemačka Pakistan Poljska Portugal Saudijska Arabija Slovačka Sirija Španija Ujedinjeni Arapski Emirati
Svjetska baština
UNESCO oznaka	01209
Datum upisa	2010, 2012, 2016
Veb-sajt	UNESCO

Sokolari razvijaju snažne duhovne veze sa svojim pticama za čiji uzgoj, trening i djelovanje prilikom lova je potrebna posebna požrtvovanost. Sokolarstvo se također i prenosi s koljena na koljeno kao porodična baština (npr. u Mongoliji, Maroku, Kataru, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje očevi vode djecu u pustinju kako bi izgradili povjerenje putem treninga), ali i formalizirala obuka u klubovima.

Većina ljudi smatra sokolarstvo hobijem, ali nije tako. Sokolarstvo je način života, gde sokolar živi životom prošlosti sa duhom čovjeka i duhom ptice grabljivice. Sokolar mora imati u sebi osećaj da prepozna svaku promjenu u ponašanju ptice grabljivice, a takav osećaj se razvija vremenom, uz mnogo truda i rada. Dosta ljudi se javlja u želji da se bave sokolarstvom, ali problem je u tome što sokolarenje olako shvataju.

Sve ptice grabljivice su zakonom zaštićene i nemogu se uzimati iz prirode. Mogu se kupiti iz nekih odgajivačnica. Takve jedinke posjeduju CITES sertifikat koji potvrđuje porijeklo ptice i dokaz da ptica nije uzeta iz prirode. Ptica mora imati prsten sa registarskim brojem koji takođe piše i na CITES sertifikatu ili mikročip.

Iako svjetski sokolari potječu iz različitih sredina oni svi dijele zajedničke vrijednosti poput tradicija i navika, te metoda treninga i brige za ptice, ali i opreme koju koriste i veza koje ostvaruju sa svojim pticama. Zbog toga je ova djelatnost upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine prvi put 2010. godine kao zajednička nematerijalna baština više zemalja, a dopunjavana 2012, 2016 i 2021. god. Na listi su: Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Italija, Južna Koreja, Katar, Kazahstan, Mongolija, Njemačka, Mađarska, Maroko, Pakistan, Portugal, Saudijska Arabija, Sirija, Španija, Ujedinjeni Arapski Emirati.