Ratno Vazduhoplovstvo I Protivvazdušna Odbrana Sfrj

Formalno je osnovana 21. maja 1942. godine, tokom Narodnooslobodilačke borbe, a sa raspadom SFR Jugoslavije, nestalo je u izvornom obliku i transformiralo se u nova ratna zrakoplovstva, 1992. godine, po novostvorenim državama.

Ratno vazduhoplovstvo i protivazdušna odbrana
Amblem RV PVO
Država	SFRJ
Dio	Jugoslavenske narodne armije
Glavno sjedište	Zemun
Komandanti
general - pukovnik	Zvonko Jurević
general - pukovnik	Anton Tus

U periodu 1945-92. godine, Ratno zrakoplovstvo i protivzračna odbrana (RV i PVO) razvijali su se u skladu sa konceptom razvoja JNA, u duhu savremene zrakoplove naučne misli i tehnološkog razvoja u svijetu. Istovremeno, razvijani su i usavršavani vlastiti kadar, visoko školstvo i doktrina primjene RV PVO u savremenim uvjetima. Oslonac na vlastite snage je bio prioritet, te su realizirani rezultati u razvoju snažnog RV PVO, s jakom vlastitom tehnološkom bazom, o čemu svjedoči i izvoz oko 200 primjeraka vojnih aviona iz vlastitog razvoja i proizvodnje.

Tokom Drugog svjetskog rata, glavni zadatak RV bio je borba protiv okupatora i njihovih saradnika, za oslobođenje zemlje i za uspostavljanje društvenog poretka, projektiranog od Komunističke partije Jugoslavije. Neposredno po završetku rata, zadaci su se sveli na očuvanje uspostavljenog poretka i zaštitu od inozemne intervencije.

Osnivanje i razvoj tokom rata

Jugoslavenska narodna armija, je nastala u Narodnooslobodilačkoj borbi, protiv okupatora. Isto je tako i njen dio, Ratno zrakoplovstvo i protivzračna odbrana, stvorena tokom tog rata i to 21. maja 1942. godine, sa prebjegom dva aviona iz NDH na slobodnu teritoriju, koju su kontrolirali partizani, u Bosanskoj krajini. U tom početnom razdoblju zvalo se "Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo", sve do formiranja posebnih jedinica za protivzračnu odbranu (PVO) i njihove integracije u jedinstven vid Ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane (RV i PVO), 1959. godine.

Prva etapa stvaranja ratnog zrakoplovstva, otpočela je s organiziranjem ilegalnog rada u zrakoplovstvu NDH i odlukom Franje Kluza i mehaničara, strijelca Milutina Jazbeca da prebjegnu sa avionom na partizansku slobodnu teritoriju. Suglasnost je dao i vodio koordinaciju svih tih akcija sekretar Oblasnog komiteta za Bosansku krajinu Đuro Pucar. U međuvremenu je Milutin Jazbec bio prebačen sa Kluzovog aviona na Čajavecov, koji je bio isto simpatizer i ilegalac partizanskog pokreta. Kada je saznao za namjeru i aktivnost ove dvojice, zajedno su kordinirali akciju i sva trojica su prebjegla s dva zrakoplova na slobodnu teritoriju. Zajedno su to izveli, da ne bi došlo do provale, a i iz istih sigurnosnih razloga nisu bili ranije povezani i nisu znali za međusobne aktivnosti. Na aerodromu Urije kod Prijedora, prvo je sletio Kluz svojim Potezom 25, a zatim Čajavec i Jazbec avionom Breguet 19, 21. maja 1942. godine. Ranije je bila pripremljena rezervna, improvizirana uzletno-sletna staza, kod sela Međuvođe, ali nije korištena za slijetanje pri ovom prebjegu.

Nakon uspješnog preleta, ova dva aviona s dvojicom pilota i mehaničarem, prvi zadatak je bila zaštita zrakoplova od napada i uništenja iz zraka. Zapovjednik operativnog stožera za Bosansku krajinu Kosta Nađ je naredio pilotu Kluzu i njemu dodijeljenom mehaničaru Ivici Mitrešiću da prelete sa avionom Potez 25 na improvizirani aerodrom u selu Međuvođe i avion sakriju ispod drveća, a Kluzov Potez 25 da se sakrije u blizini aerodroma Urije. Prethodno su napravljene makete, ova dva zrakoplova od drveta, koje su postavljene na rub uzletišta aerodroma Urije, radi obmane neprijatelja .

Također su poduzete akcije za osiguranje goriva, streljiva i avionskih bombi. Na jedan od aviona, koji je preletio bez mitraljeza, ugrađen je tzv. "šarac", koji se koristio u pješadiji. Bombe su priručno izrađivane od vodovodnih cijevi promjera 100 mm, punjene sa zarobljenim eksplozivom. Bombu je projektovao inženjer Mile Ljubičić, a izrađivane su u radionici rudnika Ljubija. Štampani su prvi leci za poziv pripadnika oružanih snaga NDH na prelazak na stranu partizana. Prvo borbeno djelovanje partizanske avijacije je bilo po ustaškom odredu Crna legija, koja je prodrla na slobodnu teritoriju iz pravca Bosanske Dubice, 4. juna 1942. godine. Efekt je bio veći pošto je Kluz zadržao oznake NDH, na svome avionu, tako da su ustaše mislile da je njihov, sve dok ih nisu zasule bombe i mitraljeski rafali .

Historijski događaji, vezani za stvaranje i jačanje ratnog zrakoplovstva u Narodnooslobodilačkoj borbi, su:

• Vrhovni štab formira prvo zrakoplovno odjeljenje 16. septembra 1943. godine;
• Sa posebnom naredbom, Vrhovni štab također formira Prvu zrakoplovnu bazu, 14. oktobra 1943. godine, s definiranim zadacima. Osnovni zadatak je bio okupljanje i organiziranje kadrovske baze i pripreme infrastrukture za prihvat zrakoplovne tehnike iz pomoći od saveznika .
• Preko radio-stanice "Slobodna Jugoslavija", oktobra 1943. godine, pozvani su svi rodoljubi zrakoplovci, iz zemlje i inozemstva, da se priključe zrakoplovstvu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije;
• Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine, Tito je priopćio da je Vrhovni štab tražio od saveznika isporuku naoružanja, u okviru čega i borbene avione.
• Na Teheranskoj konferenciji saveznika, decembra 1943. godine, donesena je odluka o vojnoj pomoći jugoslavenskim partizanima, gdje se podrazumijevala i zrakoplovna tehnika .
• Sa Jugoslavensko-britanskim protokolom, 12. marta 1944. godine, utvrđuje se formiranje borbene avijacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, na tlu Afrike. Formirana je Prva zrakoplovna eskadrila, naoružana s Spitfire, 1. maja 1944. godine i Druga zrakoplovna eskadrila, naoružana s Hurricane. Obje eskadrile, ubrzo su se poslije formiranja prebazirale u Italiju, zatim na aerodrom Kane na Visu, pa zatim na Aerodrom Prkos i Škabrnje. Sve do kraja rata, ove dvije eskadrile su uspješno sadejstvovali sa jedinicama Jugoslavenske narodne armije, u završnim operacijama oslobođenja zemlje .

Spitfire 352. skvadrona RAF-a na aerodromu Cannae u Italiji, 1944. godine.	Hurricane RV NOVJ, izložen kao eksponat u muzeju zrakoplovstva

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

• U drugoj polovini 1944. godine, iz sastava ovih eskadrila izdvaja se zrakoplovno odjel, koje na Visu stalno dežura u namjeni protivzračne odbrane otoka. Iste godine i na drugim lokacijama organizirana je protuzračna odbrana, sa zarobljenim namjenskim protivavionskim mitraljezima i topovima .
• Vrhovni štab, formirao je pri svima stožerima većih jedinica, referente za prihvat vojne pomoći saveznika, evakuaciju ranjenika i sadejstvo avijacije sa jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, 8. septembra 1944. godine .
• Tokom septembra 1944. godine, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije zauzima zračna Zalužine, zarobljava 11 aviona (5 ispravnih). Od zarobljenih i preletelih aviona i od dobrovoljaca iz Petog korpusa i prebeglih zrakoplovaca iz NDH, formira se Prva partizanska eskadrila s aerodromskom bazom, koja je sadejstvovala s aerodroma Bugojno u oslobađanju Banja Luke .
• Formira se i eskadrila za vezu Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske, od 4 aviona Polikarpov Po-2, dobivena od SSSR - a i od šest prebeglih iz NDH. Eskadrila je preletjela, u novembru 1944. godine, u Zemun i uključena je u transportnu avijaciju.
• Odlukom Vrhovnog stožera Narodnooslobodilačke vojske povučeni su naši zrakoplovci iz sastava RAF-a, koji su zajedno s pripadnicima Omladinskog bataljona i dijelom sastava prve zrakoplovne baze, poslati na školovanje u SSSR. Od te skupine zrakoplovaca je formiran 554-ti jurišni zrakoplovni puk, u Groznom, 3. marta 1945. godine i 254-ti lovački puk, u Krasnodaru, 1. maj a 1945. godine. Oba puka prelijeću u Jugoslaviju, 17. maja 1945. godine. Jurišni na aerodrom u Somboru, a lovački uZemun. Po preletu su dobili jugoslavenske formacije, Prvi jurišni puk i Prvi lovački puk.
• Tito 21. septembra 1944. godine, u Moskvi, zaključuje sporazum o sovjetskom naoružavanju dviju zrakoplovnih divizija i školovanju zrakoplovnog kadra, u SSSR-u. Na temelju toga sporazuma, formirana je "Grupa Vitruk", s jednom zrakoplovnom lovačkom i jednom jurišnom divizijom i šest zrakoplovnih bataljona, iz sastava 17-te zrakoplovne armije, koja je sadejstvovala sa Crvenom armijom i sa Narodnooslobodilačkom vojskom, na tlu Jugoslavije. Ova zrakoplovna grupacija se transformirala, s jugoslavenskom popunom ljudstva, u razdoblju od novembra 1944. do marta 1945. godine, u divizije JRV, sa sastavom od 11-te lovačke zrakoplovne divizije, koju su sačinjavali 111-ti, 112-ti i 113-ti lovački zrakoplovni puke 42-ge jurišne zrakoplovne divizije, koju su sačinjavali 421-ti, 422-ti i 423-ći jurišni zrakoplovni puk i 9-te zrakoplovne oblasne komande, sa šest aerodromskih bataljona i štabova Grupe zrakoplovnih divizija. Divizije su bile popunjene sa ratnim, trofejnim avionima. Lovačka divizija sa poznatim sovjetskim lovcima Jak -3 i Jak -9. a jurišna prevashodno sa Iljušin Il-2.
• Formirana je podoficirska zrakoplovna škola u Novom Sadu, 3. februara 1945. godine i pilotska škola u Zemuniku, kod Zadra, 14. marta 1945. godine. To je bio temelj razvoja školstva u RV i PVO.
• Padobranski bataljon, formiran je 15. oktobra 1944. godine od dobrovoljaca boraca Narodnooslobodilačke vojske. Bataljon je imao četiri čete, svaka po tri voda, s ukupno 160 padobranaca .
• Naredbom Vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske, formiran je Štab RV u Zemunu, 29. oktobra 1944. godine (na slici dolje je kopija naredbe) .
• Po oslobođenju Zemuna, novembra 1944. godine, formirane su radionice i obnova tvornice aviona Ikarus, u funkciji popravka i remonta zrakoplova i druge zrakoplovne tehnike.

 

Poslijeratni period razvoja

Neposredno po završetku rata, zadaci RV, bili su slični kao za cijelu JNA:

• Smještaj ljudstva i stvaranje najnužnijih uvjeta za rad, obuku po jedinicama i komandama, kao i popravak razrušene i oštećene infrastrukture.
• Organizacijsko i ustrojbeno sređivanje stanja u RV, na temelju raspoloživih kadrova, njihov raspored po vrstama avijacije, pozadine, naredbi, škola i zrakoplovne industrije.
• Ustrojavanje zrakoplovnih propisa, pravilnika i procesa održavanja i remonta zrakoplovne tehnike i obezbjeđenja rezervnih dijelova.
• Stvaranje školskog sistema za pilote i sve zrakoplovne službe, posebno za zrakoplovnotehničku.

Pored stalnog stručnog usavršavanja i povećavanja razine obučenosti cijelog sastava RV, vršena je i njegova organizacijska i strukturalna dogradnja, sagledavajući perspektivu i strategijsku ulogu ovoga vida oružanih snaga zemlje, u sklopu njenog geopolitičkog položaja u svijetu. Formirani su:

• Vazduhoplovnoopitni centar, 10. augusta 1945. godine .
• Vazduhoplovnovojno učilište, 12 septembra 1945. godine, za školovanje pilota i izviđača.
• Vazduhoplovnomedicinski institut, 11. novembra 1945. godine.
• Vazduhoplovnotehnički institut, 10. augusta 1946. godine .
• Vazduhoplovnotehnička akademija 15. oktobra 1947. godine i drugo.

Brzo su se okupili i organizirali entuzijasti zrakoplovni konstruktori, po projektnim biroima u tvornicama i radionicama oživljene zrakoplovne industrije, oštećene tokom tek završenog svjetskog rata. Projektni biroi su organizirani po uzoru na praksu u Sovjetskom Savezu. Vodeći stručnjaci bili su:

• Puk. dipl. ing. Kosta Sivcev
• Puk. Dragoljub Bešlin
• Prof. dipl. ing. Sima Milutinović
• Prof. dipl. ing. Dušan Stankov
• Puk. dipl. ing. Svetozar Popović
• Dipl. ing. Ivan Šoštarić
• Dipl. ing. Boris Cijan .
• Dipl. ing. Đorđe Petković.

Prve, poslijeratne konstrukcije bile su jedrilice, lahki i školski avioni. Kasnije se prešlo na eksperimentalne i serijske vojne borbene avione .

Integracijom projektnih biroa 1956. godine, u organizacijsku strukturu Vazduhoplovnomedicinskog instituta, otpočela je nova era domaćeg razvoja, uz neposrednu podršku istraživačke djelatnosti, u domeni zrakoplovnih tehnologija. Potvrda te organizacije, dokazala se na uspješnom razvoju i proizvodnji školskog aviona G-2 Galeb .

Kraj Drugog svjetskog rata i poslijeratni period, bili su obilježeni sa revolucionalna tehnološkom promjenom u projektiranju i proizvodnji borbenih zrakoplova. Prelazilo se na pogon zrakoplova s mlaznim motorima. RV i PVO je, taj prijelomni period promjene tehnologije, otežala sovjetska ekonomska i vojna blokada, tokom Informbiroa .

Zbog političkog konflikta sa Sovjetskim Savezom, prekinuta je isporuka rezervnih dijelova i svih materijala za podršku ispravnosti zrakoplova, njihovog porijekla. Neko prijelazno vrijeme je bilo obilježeno s primjenom zabranjene prakse u zrakoplovstvu "kanibalizmom". Skidani su ispravni dijelovi sa neispravnih zrakoplova i tako su osposobljavani za let manje neispravni. Ubrzano je rađeno na razvoju domaćeg lovca S-49, koji je udarnički serijski proizvođen u Ikarus (tvornica aviona)tvornici zrakoplova Ikarus. To je bio respektivan lovac, bez obzira što je razvijan i proizvođen u teškim uvjetima i u kratkom vremenskom periodu. Već tokom 1949. godine proizvedeno je 49 primjeraka lovca S-49A, a ukupna serija, s varijantom S-49C, isporučena je RV PVO-u u 130 primjeraka. Ovi avioni, ostali su u naoružanju sve do 1961. godine.

Prvi lovački puk, s avionima S-49A Josip Broz Tito, simbolično je predao zrakoplovcima na operativnu upotrebu, 21. maja 1950. godine, na zemunskom aerodromu, s riječima:

...Naše mlado RV postiglo je u ovom kratkom periodu vrlo dobre rezultate u ovladavanju vojnom zrakoplovnom tehnikom. Naša nova, socijalistička zemlja težila je od samog početka da vama zrakoplovcima da u ruke zrakoplove proizvedene u našoj socijalističkoj zemlji. Ja sam danas sretan što mogu vam čestitam i u tom pogledu, što mogu reći da ste za čuvanje našega neba, naše socijalističke izgradnje, dobili u ruke oružje, naše vlastite zrakoplove...

Zbog ratom razorenih i opustošenih zrakoplovnih industrijskih kapaciteta Jugoslavije i zbog zaostajanja za potrebnim tehnološkim svjetskim razinom, morala su se tražiti i dopunska, paralelna rješenja za opremanje RV PVO. Preko vojne pomoći zapadnih zemalja nabavljeni su britanski zrakoplovi MK-6 i MK-38 i američki F-47D Thunderbolt, s kojima je prenaoružane jugoslavenska bombarderska, izviđačka i lovačka avijacija, umjesto sovjetskih starih aviona, bez rezervnih dijelova. Preobuka ljudstva RV PVO, izvršena je u Jugoslaviji, s jugoslavenskim instruktorima prethodno obučenim u inozemstvu.

Nakon 1953. godine, nastavljen je proces modernizacije RV PVO, s uvođenjem aviona sa mlaznim motorom američkog porijekla. Prvi avioni su stigli u Jugoslaviju u martu. Krajem 1954. godine, oformljena je i prva helikopterska eskadrila, s čime su stvoreni početni uvjeti za razvoj helikopterskih jedinica. Uvedeni su školski avioni s mlaznim motorom T-33 suting star (školsko trenažna i izviđačka varijanta), lovce - bombardere F-84 Thunderjet i lovce F-86 sabre. To je period respektivne borbene moći RV PVO i na europskoj razini. Tada je RV PVO bilo najsnažnije u regiji, pa i šire. Cijeli poslijeratni period, do 1992. godine, svi piloti RV PVO su školovani na avionima vlastite konstrukcije i proizvodnje (također i piloti iz mnogih zemalja "trećeg svijeta"). Jedini izuzetak, bila je preobuka na avione s mlaznim motorom, na T-33 suting star.

Dan RV PVO

 

Dan prelijetanja pilota Rudija Čajaveca, s avionom Breguet 19 i Franje Kluza, Potezom 25, s mehaničarem i strijelcem Mitrešićem, usvojen je za dan Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane. U JNA se slavio sve do 1992. godine, kao službeni praznik po jedinicama i ustanovama JNA. Nostalgičari ga i danas obilježavaju, ali i ustanove koje čuvaju zrakoplovnu tradiciju, kao što je Muzej zrakoplovstva i pojedini aero-klubovi.

 

 

 

Period eksperimentalnih i prototipskih aviona

 

 

Pored intezivnog rada na obnovi projektanske razvojne djelatnosti i osposobljavanja uništene zrakoplovne industrije, činjeni su veliki napori i u osvajanju novih tehnologija i koliko je bilo moguće, u tim uvjetima, hvatati priključak sa suvremenim svijetom. Većina konstruktorskih grupa, bilo je angažirano na razvoju lahkih, školskih i lahkih transportnih aviona, a biro Dragoljuba Bešlina je radio na gama eksperimentalnim avionima, s osnovom u nazivu 451. Željelo se doći do rješenja vlastitog borbenog aviona, na temelju dostupne tehnologije. Pošto je ta raspoloživa tehnologija bila oskudna, u odnosu na svjetsku, tražena su posebna koncepciona rješenja. Prvi u nizu je bio Avion 451, s dva klipna motora, posebnost je bila ležeći položaj pilota, za mogućnost podnošenja većih ubrzanja, u odnosu na let s klasičnim sjedištem. Sljedeći avion, bio je 451M Zolja. To je bio prvi jugoslavenski avion sa mlazni motorom, a poletio je 25. oktobra 1952. godine. Motori su bili francuski malog potiska, Turboméca Palas. Strane zemlje tada nisu htjele Jugoslaviji isporučivati jače mlazne motore, s novom tehnologijom. To je bio značajan rezultat za izoliranu Jugoslaviju, za njenu zrakoplovnu industriju i tehnologiju. Poseban je bio veliki podstrek za mobiliziranje mladih da se školuju i napreduju u domeni vezduhoplovne struke, održan je i kontinuitet u ovoj grani tehnike. Naredni avion u tome nizu bio je već značajniji, s jačim motorima Turboméca Marble J-451MM Stršljen, čija je varijanta dvosjeda S-451MM Matica.

Na ovom putu obezbeđenja opremanja RV PVO sa avionima sa mlazni motorom, iz vlastitih izvora je i prvi domaći projekt nadzvučnog aviona, s nazivom B-12. U birou Dragoljuba Bešlina urađen je projekt prototipa i počela je njegova fizička gradnja u tvornici Ikarus, pri samom završnom dijelu izrade, program je obustavljen. Kao i drugi projekti ovog biroa i B-12 je bio specifičan. Njegova specifičnost je bila po tipu stajnih tijela, s nazivom bicikl (glavni kotači su na trupu, jedan iza drugog, a pomoćni na krajevima krila).

U međuvremenu, pojavila se britanska ponuda za isporuku njihovog nadzvučnog aviona Folant Gnat. Ratno zrakoplovstvo i protivzračna odbrana SFRJ je kupilo tri primjerka, koji su intenzivno ispitivani u Vazduhoploopitnom centru,tokom 1958. godine. To je bila prilika da RV PVO dobije savremeni nadzvučni lovački avion, u operativnu upotrebu. Okolnosti su kasnije, usmjerile to pitanje drugačije i u povoljnije rješenje.

Stršljen i Matica isto nisu usvojeni za serijsku proizvodnju i opremanje RV PVO, umjesto američkih, već zastarjelih aviona T-33Shooting Star i F-84G Thunderjeta.

Kontinuirani planski razvoj

Poslije učinjenog prvog koraka ka pomirenju, između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, od strane Nikite Sergejeviča Hruščova, prvog tajnika CK KPSS, koji je zajedno s Nikolom Bulganjin, predsjednikom vlade SSSR - a i Atanasom Mikojanom, prvim zamjenikom Sovjetske vlade, doletio u Beograd 26. maja 1955, stvoreni su uvjeti za normalizaciju odnosa i za nastavak međuarmijske suradnje dviju država. U tome sklopu su bili stvoreni i uvjeti za opremanje RV PVO sa sovjetskom zrakoplovnom tehnikom .

Sagledana je realnost da nije rješenje da umjesto američkih dotrajalih aviona se uvode "Stršljen" i "Matica", a isto tako i britanski Folant Gnat nije usvojen za naoružanje lovačkih pukovnija. Usvojena je strategija za vlastiti razvoj i proizvodnju lahkih, školskih i lovačko - bombarderskih, a lovački, izviđački i specijalni avioni da se uvoze .

U tome smjeru, desile su se i organizacijske promjene. Integrirano je Ratno zrakoplovstvo i Protivzračna odbrana u jedinstven vid JNA, 1959. godine i svi su projektni biroi, po zrakoplovnim tvornicama, ukinuti 1957. godine, a djelatnost istraživanja i razvoja integrirana u Vazduhoplovnotehničkom institutu .

Od Sovjetskog Saveza, počela se nabavljaju zrakoplovna sredstva i oprema. RV i PVO je opremljeno lovcima MiG-21, u razdoblju od 1962. do početka 80-tih godina kupljeno je 216 primjeraka, od kojih su još uvijek neki u operativnoj upotrebi. Nabavljeni su i zrakoplovi drugih namjena, helikopteri i PVO sredstva.

Razvijeni su i proizvedeni školsko-borbeni avioni G-2 Galeb i G-4 Super Galeb, za osnovno školovanje Utva 75 i prvi prototip Laste i lovci-bombarderi J -21 Jastreb i J -22 Orao.

MiG-21 bis	MiG-29

Planirani koncept daljeg razvoja RV PVO

 

Kroz realizaciju vlastitih razvojnih i proizvodnih programa, posebno aviona Orao i G-4 Super Galeb, podignuti su zrakoplovno istraživačko - razvojni i proizvodni kapaciteti SFRJ, na tehničko - tehnološki nivo srednje razvijenih zemalja. Osposobljen je brojni stručni kadar i osvojen je veliki broj suvremenih zrakoplovnih tehnologija. Organizacijski, laboratorijski, kadrovski, tehnološki i proizvodno, zrakoplovna industrija Jugoslavije, bila je spremna za novi iskorak, u nova iskušenja razvoja i proizvodnje suvremenog borbenog aviona, konkurentnog sa svjetskim. Na temelju tih procjena, tradicionalnih ambicija i politike oslonca na vlastite snage, programiran je razvoj i proizvodnja višenamjenskog Novog aviona. Prema dugoročnim planovima opremanja Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, bilo je predviđeno uvođenje u operativnu upotrebu tog višenamjenskog Novog aviona, u perspektivi, da sa svojim višenamjenskim sposobnostima zamijeniti uloge i zadatke lovca - bombardera, izviđača i lovca, koje su izvršavali, postojeći zrakoplovi Orao i MiG-21. Za razvoj i proizvodnju, planiranu s programom realizacije, trebalo je angažirati sve relevantne jugoslavenske kapacitete, s oko 100 hiljada zaposlenih, uz tehnološku podršku tvrtki jedne od razvijenih država (najvjerovatnije iz Francuske ). Bilo je planirano polijetanje prvog prototip a, tokom 1995. godine, a tokom serijske proizvodnje da se uvede u operativnu upotrebu RV PVO oko 250 primjeraka Novih zrakoplova i osigurati oko 500 za inozemno tržište. Program je bio značajno napredovao, došlo se do donošenja državne odluke o izboru zemlje i njenih preduzeća, davatelja tehnološke podrške. U toku pripreme dograđeni su laboratorijski i proizvodni kapaciteti, brojčano i stručno su ojačani kadrovski potencijali. U domeni razrade projekta, značajno se napredovalo .

Procijenjeno je da treba, u međuvremenu, izvršiti interventnu nabavku ograničenog broja lovačkih aviona, za ispomoć postojećim i zastarjelim MiG-21. Na temelju te odluke izvršena je nabavka samo 14 jednosjeda MiG-29 B i dva nastavna dvosjeda MiG-29 UB od Sovjetskog Saveza 1987. godine .

Pored višenamjenskog, unificiranog borbenog aviona (s radnim nazivom Novi avion ), bio je planiran i završetak razvoja Laste (za osnovno školovanje pilota) i modernizacija školsko - borbenog aviona G-4 Super Galeb. Pitanje transportne, helikopterske, specijalne avijacije i sistema PVO, rješavalo bi se po standardnom obrascu kupnje, međunarodne kooperacije i licencne proizvodnje.

Ovaj kontinuitet razvoja RV PVO i perspektivni planovi su nasilno prekinuti, s raspadom SFRJ, posljedično JNA i prestankom postojanja RV PVO.

Artiljerisko-raketni sistemi PVO

U uvjetima partizanskog ratovanja, u početnom periodu zvaničnog postojanja RV PVO, odbrana od djelovanja neprijateljskih aviona bila je sa svim raspoloživim oružjem, prvenstveno s ličnim streljačkim, prvenstveno sa mitraljezima. Tokom rata, sve se više zarobljavala oružja pa i protivavionski mitraljezi i po neki protivavionski top. U tom periodu raketni sistemi nisu ni postojali, oni su se razvijali u poslijeratnom periodu.

Prve zvanične aktivnosti, vezane za uvođenje raketnih sistema protivzračne odbrane, bili su razgovori, vođeni s Englezima o kupnji jedne raketne baterije, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. U tome razdoblju, u maju 1960. godine, odigrao se događaj obaranja izviđačkog, američkog aviona U-2, sa raketom zemlja-zrak, iznad sovjetske teritorije. Jugoslavensko vojno izaslanstvo, na čelu sa zapovjednikom RV PVO, prilikom posjete SSSR-u, pokrenula je proces nabave raketnih sistema, sovjetskog porijekla.

Razvoj PVO, sistemski je otpočeo s formiranjem 250-og raketnog puka. Naredbom strogo povjerljivo br. 423, formiran je 250-ti raketni puk protivzračne odbrane, 24. septembra 1962. godine. Bila je to prva raketna jedinica protivzračne odbrane Jugoslavenske Narodne Armije, na aerodromu Batajnica, sa zadatkom odbrane zračnog prostora u rejonu glavnog grada tadašnje Federativne narodne republike Jugoslavije, Beograda. Tada je počela isporuka i uvođenje u operativnu upotrebu, novembra 1962. godine, raketnog sistema "dvina". Dvina ima oznaku S-75, (po NATO klasifikaciji SA-2 "Guideline") .

PVO puk je imao prva bojeva gađanja u junu 1963. a drugo u junu 1964. godine, kome je prisustvovao i predsjednik Tito .

Formiran je i 155-ti raketni puk 1967. godine, koji je iste godine opremljen sistemom M-2 "Volhov-M" (po klasifikaciji NATO SA-N-2 "Guideline")

Uslijedilo je formirnje 350-og raketnog puka, 1975. i 450-og 1976. godine, opremljenih sa raketnim sistemima S-125 Neva, koji je imao bolje karakteristike, na manjim visinama.

Raketni sistem S -75 Dvina.	Raketni sistem S-125 Neva.

 

Početkom sedamdesetih godina, u redefinisanoj doktrini RV PVO, uspostavljena su osnovna načela organizacije i borbene upotrebe raketnih jedinica (RJ) PVO. Prema tim načelima, RJ PVO teritorija, označavaju se kao najučinkovitije sa svojom vatrenom moći u cijelom sistemu PVO, ali se također realno sagledava njihova osjetljivost na elektronička ometanja i njihov nedostatak slabe mobilnosti i pokretljivosti. U cilju ublažavanja tih nedostataka, nabavljeno je i 17 kompleta mobilnih raketnih sistema 2K12 Kub, u razdoblju od 1975. do 1977. godine .

RJ su organizacijski formirane u divizione, pukovnije i brigade. Raketni divizion je bio osnovna, zaokružena i nedjeljiva taktička vatrena jedinica stalnog sastava, koja je načelno djelovala u sastavu puka ili brigade a sastojao se iz: komande, raketne baterije, baterije za vođenje raketa, baterije LPAA (lake protuavionske artiljerije), jedinica za vezu i jedinice za pozadinsko obezbeđenje .

Raketni puk protuzračne odbrane, bila je taktička postrojba promjenjivog sastava. Bio je naoružan s jednim raketnim sistemom, a sastojao se od komande, četiri do šest raketnih, jednog raketnotehničkog diviziona, prištapskih i obezbeđujućih jedinica .

Raketna brigada, bila je viša taktička jedinica promjenjivog sastava, naoružana s istim ili mješovitim raketnim sistemima. Sastojala se od komande, šest do osam raketnih diviziona jednog do dva raketnotehnička diviziona, prištapskih, obezbeđujućih i pozadinskih jedinica. Raketne brigade su organizacijski organizirane u periodu od 1980. do 1985. godine, kao najveće taktičke postrojbe, roda RV PVO.

U razdoblju 1975. do 1980. godine, uveden je u raketne pukovnije savremeni sistem automatizacije AS-75, namijenjen za zapovijedanje. Sistem je osiguravao efikasniju upotrebu raketnih jedinica, automatski izbor cilja, s većim raspoloživim vremenom za reagiranje, a sa time i većom vjerovatnošću uništenja određenog cilja .

U cilju povećanja otpornosti raketnih jedinica, realiziran je obiman program uređenja teritorije i njihovog borbenog rasporeda. Sa time je povećana žilavost raketnih jedinica, na djelovanje neprijateljske avijacije, a povećana je njihova pokretljivost i manevarske karakteristike .

U funkciji PVO je bila i masovna upotreba prijenosnih IC raketa zemlja-zrak 9K32 Strela-2 i 9K38 Igla, koje se lansiraraju s ramena vojnika " strijelca". U tvornici "Krušik" u Valjevu, masovno su ove rakete proizvođene po licenci, u osnovnoj i u modificiranoj verziji.

Strijelac lansira IC raketu.	Prijenosna raketa zemlja-zrak 9K32 Strela-2.
	Prijenosna raketa zemlja-zrak 9K38 igla.

Zrakoplovno obavještavanje, javljanje, izviđanje i navođenje (VOJIN )

Protuzračnu odbranu u JNA, sačinjavali su rodovi: Artiljerisko-raketne jedinice (ARJ) i "Vazduhoplovno obavještavanje, javljanje, izviđanje i navođenje (VOJIN). Integriranim radom i izvršavanjem zadataka, ova dva roda, bila je pokrivena PVO teritorije SFRJ .

Oprema koju je koristio rod VOJIN, posebno je visokog tehnološkog nivoa i visoke sofisticiranosti, te je nila na posebnim izvoznim listama, s velikim ograničenjima. Zbog tih razloga, uvijek je postojao raskorak između zahtijevanih potreba i realizacije. Potreba da se u svakom od zrakoplovnih korpusa oformi po jedan puk VOJIN nije bilo moguće ostvariti, zbog nedostatka opreme i kadrova.

U razdoblju od 1966. do 1977. godine, učinjen je značajan iskorak u razvoju i organizaciji roda VOJIN. U tome razdoblju, nabavljeni su sovjetski radari velikog dometa P-14, P-12 i P-15 za male visine, a za velike PR-11. Postojeći radari P-30 su modificirani u P-35, s poboljšanim osobinama. Uvedena je prva generacija automatiziranog sistema za informacije u VOJIN RV PVO. Bio je to sovjetski sistem ZRAK-1P, koji je omogućavao poluatomatsko praćenje i primopredaju informacija, o ciljevima u zračnom prostoru, poluatomatsko navođenje lovačkih aviona presretača i zapovijedanje u jedinicama do razine divizije PVO. Ubrzo je uveden švedski savremeniji sistem atomatizacije AS-70 (strilom), sa znatno većom mogućnošću od prethodnog ZRAK-1P.

U periodu 1975. do 1980. godine, uslijedila je organizacijska promjena VOJIN-a, prešlo se na pukove bataljonskog sastava, s bataljonskim centrima. U tom periodu uslijedila je značajna tehnička modernizacija. Uvedena je savremena automatizacija s uvođenjem sistema AS-74, na bazi računara treće generacije. Uvođenjem tog sistema razriješen je problem integracije sadejstva lovačke avijacije i raketnih jedinica PVO u istoj zoni. U narednih pet godina nastavljena je modernizacija VOJIN-a, s ugovaranjem suvremenih osmatračkih radara za velike visine, srednjeg i velikog dometa i sistema automatizacije s primjenom mikroprocesorske tehnologije, vrhunskih performansi. Rodu VOJIN je podignuta otpornost na elektronsko ometanje, ali je ostao potpuno neriješen problem identifikacije ciljeva i ograničenog dometa radarskog motrenja na malim visinama. U perspektivi je trebao i taj domen karakteristika VOJIN PVO biti poboljšan, s nabavkom sistema S-300, što nije realizirano uslijed raspada država SSSR-a i Jugoslavije.

Jugoslavensko RV, nastalo u Narodnooslobodilačkoj borbi, osnovano je sa dva aviona različitih tipova. U toku Narodnooslobodilačke borbe, kroz RV je prošlo mnogo različitih tipova aviona, ukupno 569 primjeraka, od početna dva, Potez 25 i Breguet 19 do Iljušin Il-2 i Jak-3, s ukupno 2200 borbenih letova. Razvoj RV pratile su organizacijske promjene, uvjetovane s mnogim unutarnjim i vanjskim faktorima. Tokom rata se prilagođavalo uvjetima partizanskog ratovanja i savezničke pomoći, a poslije Drugog svjetskog rata sa razvojem Jugoslavije, ukupnog razvoja JNA i vanjskopolitičkih odnosa, RV PVO, dostiglo je visok nivo razvoja i borbene moći.

Komandna shema

Neposredno po završetku rata, nastavljen je prilaz organizacije RV na osnovama divizija, kao najvećih organizacijskih grupacija.

Ilustrativna su dva vremenska presjeka, organizacija i struktura RV neposredno poslije rata i stanje RV PVO neposredno pred raspad SFRJ i JNA. Neposredno poslije rata bilo je organizirano po divizijskom sistemu i prikazano je na prvoj shemi.

Prešlo se na novu organizacijsko formacijsku shemu JNA. Ista se temelji na armijama, kao strategijskim grupacijama oružanih snaga. Pored armija kopnene vojske uspostavljene su i grupacije dva ostala vida: RV i Ratna mornarica (RM). Načelniku Generalštaba dodijeljen je zamjenik za svaki vid.

Tokom 1985. godine, prešlo se na organizaciju s tri zrakoplovna korpusa (kao strategijskim grupacijama) i sa zamjenikom načelnika Generalštaba JNA za RV PVO. Ova organizacija je prikazana na shemama dolje.

Struktura neposredne nadležnosti i odgovornosti Komande RV PVO i Zamjenika načelnika Generalštaba JNA za RV PVO, u razdoblju od 1985. do 1992. godine, suglasno prethodnoj shemi, razrađeno je prikazana na narednoj slici. Komanda RV PVO (KRV PVO), bila je u Zemunu, a obezbjeđivala ju je tzv. Komanda stana RV PVO, u kojoj je bila smještena 99. četa vojne policije, četa veze i jedna pješadijska četa. U KRV PVO osim komandnog kadra, bila je smještena i Kontraobavještajna grupa RV PVO (KoG). Zgrada KRV PVO je srušena u bombardovanju NATO-a, a u kasarni bivše Komande stana smještene su danas jedinice Vojske Srbije.

Zapovjednici RV PVO

Pregled korištenih zrakoplova

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ)

 

 

 

Avioni Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ)
Tip	Porijeklo	Namjena Broj sjedala	Brzina km/h	Naoružanje vatreno / bombe kg
Potez 25	Francuska	izviđač / 2	215	1 × mitraljez / 350
Breguet 19	Francuska	izviđač / 2	220	-
Beta B1	Čehoslovačka	školski / 2	215	-
Morane-Saulnier	Francuska	lovac / 1	500	1 × mitraljez + 1 × top
Caproni Ca.311	Italija	lahki bombarder / 3	460	5 × mitraljeza / 1200
Bücker Bü 181	Treći rajh	školski / 2	335	-
Fiat FL-3[nedostaje referenca]	Italija	za obuku / 2	160	-
Fizir FP-2	Kraljevina Jugoslavija	školski / 2	238	-
Spitfire	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac / 1	620	4 × mitraljeza + 2 × topa / 250
Hurricane	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac / 1	540	4 × topa + 8 raketa V-3
Iljušin Il-2	SSSR	jurišnik / 2	404	2 × topa + 2 × mitraljeza / 600
Jak-3	SSSR	lovac / 1	655	1 × top + 2 × mitraljeza
Avro ANSON I	Ujedinjeno Kraljevstvo	lahki transportni / 6	300	2 × mitraljeza / 160
Dornier Do 17	Treći rajh	bombarder / 3	420	2 × mitraljeza / 1000
Fiat G-50 bis	ITA	lovac / 1	470	2 × mitraljeza
Fieseler Fi 156	Treći rajh	za vezu / 4	175	1 × mitraljez
De Hevilend DH-82	Ujedinjeno Kraljevstvo	školski / 2	170	-
Junkers Ju 52	Treći rajh	transportni 2 + 6	200	-
Messerschmitt Bf 109	Treći rajh	lovac / 1	450	2 × mitraljeza +1 × top

Poslijeratni period

Avioni RV PVO, u poslijeratnom razdoblju
Tip	Porijeklo	Namjena	Broj	Uvođenje	Kraj
Jugoslavenski, vlastiti razvoj i proizvodnja
1. maj	Ikarus	sportski	1	1948.	1948.
Trojka	Utva	školski	1	1948.	1951.
Aero-2	Utva	školski	280	1948.	1959.
Aero-3	Utva	školski	110	1954.	1965.
Ikarus 211	Ikarus	školski	2	1948.	1951.
Ikarus 231	Ikarus	za vezu	1	1948.	1951.
Ikarus 232	Ikarus	eksperimentalni	1	1948.	1953.
212	Utva	prelazni	1	1949.	1958.
213	Utva	prelazni	275	1949.	1961.
214	Ikarus	lahki transportni	50	1949.	1967.
215	Ikarus	lahki bombarder	1	1949.	1957.
S-49A	Ikarus	lovac	49	1952.	1957.
S-49A	Ikarus	lovac / LB	81	1952.	1961.
451	Ikarus	eksperimentalni	1	1952.	1957.
451M	Ikarus	lahki jurišnik	1	1952.	1959.
451M Zolja	Ikarus	lahki jurišnik	1	1954.	1963.
451MM Stršljen	Ikarus	lahki jurišnik	1	1954.
451MM Matica	Ikarus	nastavni	1	1954.
B-12	Ikarus	lahki presretač
Kurir	Ikarus	za vezu		1955.	1972.
522	Soko	prelazni	112	1954.	1972.
S-55-5	Soko licenca	lahki helikopter		1960.	1974.
G-2 Galeb	Soko	školski	131	1961.	1992.
G-4 Super Galeb	Soko	školsko-borbeni	85	1983.
J-21 Jastreb	Soko	jurišnik	177	1968.	1991.
J-20 Kraguj	Soko	jurišnik
J-22 Orao	Soko	LB	115	1981.
Utva 75	Utva	školski	136	1977.
SA 342 Gazela	Soko licenca	lahki višenamjenski helikopter		1973.
Lasta	Utva	školski	3 PTT-a
Novi avion	Soko	višenamjenski
Avioni istočnoeuropskog porijekla
Jak -1	SSSR	lovac	103	1945.	1949.
Jak -3	SSSR	lovac	66	1945.	1957.
Jak-9 (M,T,P )	SSSR	lovac	103	1945.	1956.
Jak-9U	SSSR	trenažni	68	1945.	1960.
Jak-7U	SSSR	trenažni	47	1945.	1947.
Il-2	SSSR	jurišnik	213	1945.	1955.
Pe-2	SSSR	lahki bombarder	123	1945.	1954.
Pe-2U	SSSR	dvosjed	9	1945.	1954.
SCE-2	SSSR	lahki transportni	5	1945.	1952.
Li-2 i Li-3	SSSR	transportni	2	1945.	1971.
Po-2	SSSR	školski	120	1945.	1950.
UT-2	SSSR	školski		1947.	1954.
UT-2M	SSSR	školski		1945.	1956.
Fazan	Bugarska	za vezu		1947.	1957.
Zlin-381	Čehoslovačka	školski		1948.	1959.
Il-14	SSSR	putnički	12	1957.	1973.
Mi-4	SSSR	srednji transportni helikopter	25	1960.
Mi-8	SSSR	srednji transportni helikopter	93	1968.
MiG-21	SSSR	lovac	261.	1962.
MiG- 29B	SSSR	lovac	14	1987.
MiG- 29UB	SSSR	dvosjed	2	1987.
An-2	Poljska	transport / desant	8
An-26	SSSR	transportni	15
Jak-40	SSSR	putnički	6
Ka-25	SSSR	mornarički helikopter	6
Ka-28	SSSR	protivpodmor .	2
Mi-14	SSSR	srednji transportni helikopter	4
Avioni zapadnog porijekla
Spitfire V	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac	6	1945.	1952.
Spitfire IX	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac		1945.	1951.
Hurricane IV	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac	16	1945.	1952.
Tiger mot	Ujedinjeno Kraljevstvo	školski	24	1945.	1949.
Proctor	Ujedinjeno Kraljevstvo	školski		1945.	1947.
Hardvard[nedostaje referenca]	Ujedinjeno Kraljevstvo	školski		1945.	1960.
Blenheim	Ujedinjeno Kraljevstvo	bombarder		1945.	1947.
Avro ANSON	Ujedinjeno Kraljevstvo	lahki transp .		1945.	1958.
Lajting	Sjedinjene Američke Države	lovac		1945.	1946.
B-24	Sjedinjene Američke Države	bombarder		1945.	1946.
Douglas DC-3	Sjedinjene Američke Države	putnički	16	1945.	1952.
Fiat G-50 bis	Italija	lovac		1945.	1946.
Caproni CA-313	Italija	bombarder		1945.	1951.
SIAI-Marchetti	Italija	bombarder		1945.	1947.
ME -109	Treći rajh	lovac		1945.	1954.
Fw -190	Treći rajh	lovac		1945.	1946.
Dornier Do 17	Treći rajh	bombarder		1945.	1947.
Junkers Ju 87	Treći rajh	bombarder		1945.	1947.
Fieseler Fi 167	Treći rajh	morn . bombar .		1945.	1947.
Fieseler Fi 156	Treći rajh	izviđač		1945.	1947.
Bücker Bü 131	Treći rajh	školski	1	1945.	1949.
Bücker Bü 181	Treći rajh	školski	1	1945.	1953.
Bücker Bü 133	Treći rajh	sportski		1945.	1956.
Junkers W 34	Treći rajh	transportni		1945.	1952.
Junkers Ju 52	Treći rajh	transportni		1945.	1964.
Mosquito	Velika Britanija	višenamjenski	143	1951.	1961.
Short Sealand	Velika Britanija	tran . amfibija		1951.	1961.
DH.104	Ujedinjeno Kraljevstvo	lahki putnički		1951.	1970.
Avro ANSON	Ujedinjeno Kraljevstvo	lahki transp .		1951.	1957.
AS.10 Oxford	Ujedinjeno Kraljevstvo	školski tran.		1951.	1957.
F-47 Thunderbolt	Sjedinjene Američke Države	lovac - bombarder	133	1952.	1961.
T33A/RT33A	Sjedinjene Američke Države	prelazni / izviđač		1953.
F-84 Thunderjet	Sjedinjene Američke Države	lovac - bombarder	229	1953.	1974.
C -47	Sjedinjene Američke Države	transportni	41	1953.	1976.
S-51-1B	Sjedinjene Američke Države	lahki helikopter		1954.	1967.
DHC-2 Beaver	Kanada	hidroavion		1954.	1974.
F-86E/D	Sjedinjene Američke Države	lovac	121E / ? D	1956.	1971.
TV2	Sjedinjene Američke Države	trenažni		1961.	1974.
IF-86d	Sjedinjene Američke Države	izviđač		1961.	1970.
Gnat MK -1	Ujedinjeno Kraljevstvo	lovac	3	1958.	1960.

Aerodromi i ostala infrastruktura RV PVO

 

Zrakoplovstvo je najzahtjevniji vid oružanih snaga, ne samo po tehničko-tehnološkom segmentu, već i po potrebnoj infrastrukturi, gdje prvo mjesto zauzimaju aerodromi. RV PVO, počelo je s prvim improviziranim partizanskim poluprimljenim terenom za polijetanje i slijetanje lahkih aviona, kod sela Međuvođe, a pri kraju svoga postojanja je raspolagalo s vrhunskim, kao što su Aerodrom Batajnica, Aerodrom Željava (kod Bihaća) i sa mnogim drugim.

Posebno su zahtjevi za aerodromske uvjete, izmijenjeni s uvođenjem aviona sa mlaznim motorima. Povećane su dužine uzletno-sletnih staza i tehnički zahtjevi za njihovu kvalitetu. Postavljeni su i zahtjevi za proširenje aerodromske mreže. Aerodromi su građeni kao jake zrakoplovne baze, za lociranje većeg broja zrakoplovnih jedinica. Pored uzletno-sletnih staza, građena je i infrastruktura za razmještaj jedinica i zrakoplova, za mirnodopske uvjete života, rada i obuke. Kasnije se pristupilo izgradnji aerodroma i infrastrukture za rastresit razmještaj primjeran ratnim uvjetima. Posebno je bila uređena teritorija i infrastruktura za PVO, objekti i instalacije sistema VOJIN i raketni položaji.

Nakon šezdesetih godina, težišno se pristupilo izgradnji suvremenih podzemnih i nadzemnih skloništa i zaklona, za zrakoplove i ljudstvo, s čime je značajno povećana žilavost cijelog RV PVO. Građeni su i aerodromi s većim dijelom svoje infrastrukture pod zemljom. Poseban i karakterističan primjer je Aerodrom Željava. Mnogi aerodromi su, zbog ekonomičnosti, bili mješovite namjene, za vojnu upotrebu i za putnički promet. Uspostavljen je i održavan veliki broj alternativnih i rezervnih aerodroma, širom SFRJ. U Rajlovcu se nalazio Zavod za remont zrakoplovnih motora i Zrakoplovno-tehnička vojna akademija .

Pregled ključnih aerodroma RV PVO, dat je u slijedećoj tablici razmještaja jedinica:

Legenda