Bosančica ili bosanska ćirilica jest autentično i posebno pismo nastalo u srednjovjekovnoj Bosni i okolnim krajevima.
Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:
U historijskoj literaturi nalaze se različiti nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, [h]arvacko pismo, poljičica, srpska ćirilica, srpsko-bosanska ćirilica, bosansko-srpska ćirilica, srbskoga slovi ćirilskimi (Vatroslav Jagić), srpska pismo (Matija Divković), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina), poljička azbukvica (na poodručju Republike Poljice – Frane Ivanišević), sarpski (fra Antun Depope), bosanska bukvica (Vuk Karadžić).
Uprkos tvrdnjama da je naziv bosančica prvi uveo Ćiro Truhelka krajem 19. vijeka, razni izvori svjedoče da se poseban naziv za ovo pismo koristio još u 15, 16, 17, 18. i 19. vijeku. Godine 1473. jedan notar iz Zadra je u popisu imovine vojvode Vladislava Kosače zabilježio da je na srebrenoj posudi urezan natpis pisan "bosanskim pismom".
Godine 1530. izvjesni Kružić piše pismo Kacijaneru "bosniensibus litteris". Godine 1672. Lišnjić u svom izvještaju donosi bosanični alfabet. On tvrdi da ovo pismo potječe od sv. Jeronima kao i Ćirila i Metodija. Protivio se glagoljici, govoreći da narod traži da se ponovno izdaju djela Matije Divkovića na bosančici. U 18. vijeku Albert Fortis smatra da se ovo pismo kojim je "neki Divković više puta štampao u Veneciji debelu knjigu", razlikuje od ruskog pisma i čitali su ga Morlaci-stočari. Vuk Karadžić, autor prvog srpskog riječnika iz 1818. godine, ovo pismo naziva "bosanska bukvica". Danas se naziva bosančicom ili bosanskom ćirilicom.
Mnogi bosanski franjevci su koristili bosančicu sve do 19. vijeka, a kod muslimana se nazivalo begovskim pismom zbog učestale upotrebe. Pismo se učilo od roditelja i prenosilo s koljena na koljeno. Koristilo se čak i do sredine 20. stoljeća. Husnija Filipović iz Foče je 1953. godine svojoj majci napisao pismo na bosančici u kojem, između ostalog kaže: "...ovo ti pismo pišem bosančicom koje si me ti naučila pisati kada sam bio mali, pa da moreš sama pročitati."
Miroslavljevo evanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, natpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Književnost srednjovjekovne Bosne je pisana specifičnim tipom ćirilice koja ima određene razlike prema ostalim ćirilićkim pismima na slavenskim prostorima. Bosančica u grafijskom pogledu je zadržala neke specifičnosti koje su karakteristične za glagoljicu i iz nje proizlaze, što se u prvom redu odnosi na glagoljici blizak bosanični brojni sistem te posebne pravopisne odlike, pogotovo izvorna upotreba slova đerv. U kasnije reformiranoj ćirilici na osnovu ovog slova će nastati ćirilična slova đ i ć. Bosanska ćirilica je konzervativnija u odnosu na srpsku ćirilicu, i ova dva pisma se razlikuju po ortografskom maniru. Petar Đorđić, autor Istorije srpske ćirilice, govoreći o bosančici ističe: "Posebne političke kulturne, a naročito konfesionalne prilike u bosanskoj državi od njezina postanka do njezina nestanka odrazile su se i na specifičan razvitak pismenosti i samoga pisma...Bosanski knjiški rukopisi većinom se razliku od većine rukopisa sa raškog područja još i opštim izgledom slovnih figura.
Bosančica paleografski ne odstupa od srpske ćirilice, ali bosančica je u odnosu na nju konzervativnija i oblici slova zadržavaju starije forme. Zbog toga bosanska u odnosu na srpsku ćirilicu ima više specifičnih ortografskim samosvojnosti. U ovo pismo se ubraja nekoliko podvrsta pisma: bosanski brzopis - bosančicu, bosansku minuskulu i bosansko lapidarno pismo. Bosansko lapidarno pismo (natpisi na kamenu) posebno se izdvaja i ne samo prema drugim oblicima bosanske ćirilice, nego i prema srpskoj ćirilici.
This article uses material from the Wikipedia Bosanski article Bosančica, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod licencom CC BY-SA 4.0 osim ako nije drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Bosanski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.