Reunifikacija Njemačke

i 1990. te doveo do ponovnog ujedinjenja Nemačke Demokratske Republike i Savezne Republike Nemačke 3. listopada 1990.

Od tada se 3. listopada slavi u Nemačkoj kao Dan državnosti jer je tada završena podjela Nemačke koje je kao posljedica Drugog svjetskog rata u doba Hladnog rata trajala četiri desetljeća.

Ovom razvoju predhodio je pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. koji je prouzročio konačni raspad političkog sustava Istočne Nemačke i neophodna suglasnost četiriju savezničkih sila iz Drugog svjetskog rata (SAD, SSSRa, Francuske i Velike Britanije) koje su do tada prema međunarodnom pravu imali ili zahtijevali nadležnost za cjelovitu Nemačku.

Nakon predaje Nemačke u svibnju 1945. ona nije anektirana ili ukinuta. Dijelovi Nemačke koji nisu bili izgubljeni pomicanjem poljske granice prema zapadu stavljeni su pod zajedničku upravu pobjedničkih sila.

Prema preliminarnim dogovorima protuHitlerovske koalicije na konferenciji u Jalti i provedbom Berlinske deklaracije 1945. provedena je podjela Nemačke na četiri okupacijske zone SSSRa, SAD, Britansku i Francusku.

Tijekom prve godine postupka ujedinjenja (prije lustracije) stare "klike" bivših službenih elita (komunističke nomenklature) raspadajućeg državnog aparata pomagali su si međusobno pri otuđivanju ili prerapodijeli dobara, što je dovodilo do načela "spasiti što se može spasiti" ili "uzeti si što je bio moguće":

"Riječ je o prisvajanju zemljišta, sumnjivih privatizacija ili restrukturiranja gospodarskih subjekata ili tvrtki u privatne ruke, nekontrolirane rasprodaje velikih tvrtki, i prisvajanje vrijednih predmeta svih vrsta. Te su klike koristile su svoje veze u doba kad uprava nije još bila obnovljena, kad organi pravosuđa još nisu bile izmjenjeni, vršili su razne pritiske na pouzdanike i bivše vlasnike, ili plaćali mito da upućene osobe ne bih govorile od malverzacijama.

Proizvodnost Istočne Nemačke u godini ujedinjenja bila je manja od trećine u odnosu na proizvodnost u Zapadnoj Nemačkoj. To je u velikoj mjeri bila posljedica socijalne politike Istočne Nemačke: pravo na rad kao i opće jamstvo zaposlenja. Budući da je to bio povezano s neekonomičnim viškom radne snage u brojnim tvrtkama i upravama kao i rezultat "niske motivacije za rad stvorili su gotovo nepremostive prepreke za promjenama u proizvodnji u tržišnim uvjetima." Neposredni prijelaz na tržišno gospodarstvo ispostavilo se za mnoge kao šokirajuće iskustvo .

"Gospodarstvo DDR-a je 1990. iznenada izgubilo gotovo sve svoje domače kupce, jer su istočni Nijemci samo željeli kupovati robu sa zapada. Gospodarstvo je izgubilo i brojne inozemne kupce u istočnom socijalističkog bloku jer je početkom 1990. u Sofiji odlučeno prebacivanje s unutarnjeg trgovanja na plaćanje u devizama. Tada su primjerice Mađari počeli kupovati japanske umjesto istočnoNemačke automobile. A izgubili su zapadnoNemačke kupce, jer roba s istoka više nije bila jeftin proizvod"