Polarni Vuk

Nastanjuje Sjevernu Kanadu, Aljasku, kanadske arktičke otoke od Melvilla pa do Ellesmera i sjevernu i istočnu obalu Grenlanda, sjeverno od 68° sjeverne širine. Živi u jednom od rijetkih područja na Zemlji u kojima je siguran od čovjeka, jer čak ni Eskimi više ne žive tako daleko na sjeveru. To je jedno od najnegostoljubljivih područja na svijetu.

Polarni vuk
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Mammalia
Red:	Carnivora
Porodica:	Canidae
Rod:	Canis
Vrsta:	C. lupus
Podvrsta:	C. l. arctos
Trojni naziv
Canis lupus arctos Pocock, 1935.
Rasprostranjenost polarnog vuka

Zbog vrlo niskih temperatura zraka koje i ljeti rijetko prelaze 0 °C a zimi padaju i do -50 ° (ponegdje i značajno niže), ova podvrsta razvila je neke posebnosti koje ih razlikuju od svih drugih podvrsta vukova (iznimka je bijeli vuk (Canis lupus albus) koji nastanjuje odgovarajuća područja na euroazijskom arktiku). Tako im je vrlo meko, gusto i dugodlako krzno gotovo bijelo (na leđima nešto tamnije), s pojedinim sivim i crnim dlakama. Uši su im manje i okruglaste, njuške nešto kraće a noge upadljivo kratke. To im čini tijelo zbijenijim.

Povezanost unutar čopora kod ove podvrste još je nešto izraženija nego kod drugih podvrsta vukova. Usamljena jedinka u surovim uvjetima koji vladaju u tim područjima ne bi mogla preživjeti duže vrijeme.

Tlo je, osim nekoliko centimetara ispod površine, stalno zamrznuto (permafrost) tako da može opstati samo rasljinje s plitkim korijenjem. U takvim uvjetima mogu preživjeti samo rijetki sisavci, najčešće manji glodavci. To znači, da veliki čopor nije svrsishoda, pa ga čini najčešće sedam do deset jedinki. Zbog velike povezanosti među njima, ponekad ih može biti i do trideset. No čoporu vukova za preživljavanje je katkad potreban i veči plijen, pa love i mošusna goveda i sobove.

Čopor ostaje stalno na okupu tjekom jeseni i zime, no nakon parenja u ožujku napustit će skotna vučica čopor kako bi potražila prikladnu jazbinu. Kadkad će ju sama iskopati, ali ako je zemlja zamrznuta često je prisiljena mlade donjeti na svijet u jednoj od prijašnjih jazbina. Pri dolazku na svijet mladi su sljepi, gluhi i bespomoćni te u potpunosti ovise o majci. Odprilike nakon mjesec dana mladi vučići mogu početi jesti meso. Od tog trenutka i čopor sudjeluje u njihovom hranjenju.

Polarni vukovi su jedina podvrsta vukova koja nije ugrožena. Područja koja nastanjuju su zbog surovosti klime relativno zaštićena od ljudskih aktivnosti, bilo od lova, bilo od kultiviranja. Samo ih Eskimi još love zbog krzna, no to je zanemarivo, i ne ugrožava ih.

Polarni vukovi, kao i sve vrste vukova, su mesojedi. Hrane se isključivo tako što love zečeve i jelene.

• Lucyan David Mech & Monika Thaler: Auf der Fährte der Wölfe. Frederking & Thaler, München 1992. ISBN 3-89405-315-1

 

Polarni vuk na Wikimedijinoj ostavi