Njemačkim idealizmom se označava period njemačke filozofije od Kanta do Hegela, te kasnijih djela Šelinga.
Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
(Schelling) Tačnije, period od pojavljivanja Kantove Kritike čistog razuma (1781) do Hegelove smrti (1831). Njemački idealizam se često naziva vrhuncem njemačke filozofije, te se, u pogledu njegovog filozofsko-istorijskog značenja, poredi sa klasičnom grčkom filozofijom .Poznat je i pod nazivom Klasična njemačka filozofija.
Njemački idealizam je u smjeni 18-og i 19-og vijeka bio u Njemačkoj preovlađujuća filozofska struja, koja je sebi postavila zadatak, da kroz jedan filozofski sistem koji bi obuhvatao različite filozofske discipline (teorija spoznaje,logika, filozofija prirode, etika, nauka o državi i metafizika) spozna, naučno iscrpi i predstavi cjelinu (das Ganze) svijeta.
U suočavanju sa problemom kojeg je Kant iznio u Kritici čistog razuma, nastalo je bogatstvo naizmjeničnih nacrta sistema, pri čemu centralnu ulogu igraju djela Fihtea, Hegela i Šelinga. Njemački idealizam je bio u međusobnom djelovanju sa poezijom vajmarske klasike i romantizmom.
Predstavnici njemačkog idealizma ne upotrebljavaju termin njemački idealizam. Njega uvode njegovi materijalistički protivnici, 1840-ih. (2) U neutralnom značenju ovaj pojam se javlja tek 1860-ih.
Pojam je i danas sporan, jer on stavlja u pozadinu jedinstvenost i sukcesivnost unutar ovog misaonog pokreta, a pritom konflikte između njenih protivnika gura naprijed. Štaviše, izbor riječi njemački u pojmu "njemački idealizam" je ponešto obmanjujuć, jer to nije bila čisto njemačka pojava, već je na najrazličitije načine interagovala sa filozofima drugih nacija.
Sporan je i položaj Kanta i Šelinga unutar ove epohe. Klasično je shvatanje Riharda Kronera, koji stavlja Kanta na početak, a Hegela na kraj vrhunca ovog pokreta. Za Nikolaja Hartmana je njemački idealizam jedan "poslijekantovski" pokret, koji se postavlja nasuprot Kantu i njegovom kritičkom pristupu. Valter Šulc i Harald Holc posmatraju Hegela kao "sljedbenika" neoplatonizma, te Šelinga kao kraj njemačkog idealizma. .
Ponekad se ove varijante razlikuju kao kritički i spekulativni idealizam. U prvu varijantu ubraja se Kantova filozofija, rani Fihte, te rani Šeling, u drugu pak kasna filozofija Fihtea i Šelinga i čitava Hegelova filozofija.
Glavne karakteristike njemačkog idealizma su teze o egzistenciji duhovnih entiteta (bića), zatim po predstavi mislećeg subjekta zavisno egzisitirajući spoljašnji svijet te uvjerenje o izvođenju ljudskih radnji iz principa razuma. Karakteristična tekstualna forma njemačke idealističke filozofije jeste velika, sistemski izrađena prezentacija, čiji se sadržaj razvija deduktivno. Ove prezentacije se razlikuju po visokoj gustini i tačnosti. One se ne ubrajaju samo u najsadržajnije i najuticajnije spise u istoriji filozofije, nego takođe i u najneprohodnije. Mnoge od njih su ostale do danas neobrađene.
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Njemački idealizam, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.