Demografski Gubici Jugoslavije U Drugom Svjetskom Ratu

5.">26. maja 1945. godine, odnosno 1.706.000 prema kasnijem izveštaju. Ove brojke predstavljaju ukupan demografski gubitak, koji uključuje ljude svih nacionalnosti, ubijene ili umrle usljed rata.

Broj žrtava rata je znatno niži i on iznosi 1.014.000 po Kočoviću, odnosno 1.027.000 prema Žerjaviću.

Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu su tijekom doba rasta nacionalizma u SFRJ postali predmet kontroverze. Sama Jugoslavija je tijekom svog postojanja došla do dva različita podatka o broju žrtava tako da to nije pomoglo u konačnom završetku rasprave o broju poginulih tijekom Drugog svjetskog rata.

Ubrzo po završetku Drugog Svjetskog Rata 26. maja 1945. godine Jugoslavija će u svom službenom izvještaju izjaviti da je ukupan broj žrtava bio 1,685,000 a dva mjeseca Josip Broz Tito izjavljuje tijekom govora u mjestu Bela Crkva:

"Tijekom četri godine mi smo izgubili milion i sedamsto hiljada naših stanovnika" .

Nekoliko mjeseci kasnije nakon što su profesori Dr. D. Vogelnik, A. Debevc i D. Tašić odbili izvršiti procjenu broja poginulih jer nije izvršen popis stanovništva student matematike Vladeta Vučković dobiva zadatak da izračuna broj poginulih osoba na podrućju Jugoslavije kako bi ti podaci bili predani na mirovnoj konferenciji u svrhu dobivanja ratne odštete. On dolazi do broja od 1,706,000 demografskih gubitaka . Edvard Kardelj će potom taj broj predstaviti na mirovnoj konferenciji kao broj poginulih u Jugoslaviji i on će postati jedini službeni broj poginulih u drugom svjetskom tijekom postojanja Jugoslavije.

Vladeta Vučković će 1985. godine u srpskom časopisu Naša Reč koji se izdaje u Londonu izjaviti da je broj od 1,706,000 demografski gubitak, a ne broj žrtava koji je bio oko 1 miliona . U demografski gubitak su se na primjer računale osobe koje bi se rodile, a nisu zbog ratnih okolnosti ili one koje su umrle od gladi, bolesti i sličnog zbog ratnih okolnosti. Po njemu stvarni broj ubijenih je bio oko 1 miliona. Te tvrdnje će Vladeta Vučković ponoviti i beogradskom časopisu Duga 1989 godine

Početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Jugoslavija i SR Njemačka su počeli pregovore o isplati ratne odštete. Kako su Sjedinjene Američke Države još 1954. izjavile da je Jugoslavija imala "samo" milion poginulih Njemačka odbija isplatiti ratnu odštetu za njih 1,706,000 tako da Savezni zavod za statistiku počinje vršiti popis žrtava koji će biti predat tijekom pregovora. Konačni popis žrtava je bio dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milion poginulih (zajedno s "slugama okupatora"). Zbog iznenađenja "malenim" brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu.

Tablica broja žrtava s punim imenom i prezimenom po podacima Saveznog ureda za statistiku iz 1964. godine.

Na taj broj žrtava se mora dodati i procjenjenih 200,000 poginulih "domaćih izdajnika" (kvislinga) koji nije računat u popisu. Također broj poginulih njemačkih, talijanskih, bugarskih, rumunjskih ili mađarskih vojnika nije bio računat.

Popis iz 1964 će odmah po dovršetku biti proglašen državnom tajnom tako da je postao gotovo potpuna nepoznanica za stanovnike Jugoslavije. Prvi put će izaći u javnost 1989. godine u časopisu Danas

Broj žrtava rata u Jugoslaviji, prema nacionalnosti, prema proceni vodećih stručnjaka SFRJ Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića:

Ukoliko se broj žrtava izrazi u procentima, odnos je prilično drugačiji. Prema broju ubijenih u odnosu na brojnost etničke grupe, daleko najveće žrtve su jugoslavenski Židovi. Od 82.500 Jevreja koji su živeli u Jugoslaviji do 1941. godine svega njih 14.000 (17%) je uspelo da preživi holokaust. Albert Vajs ocenjuje da je stradalo oko 80% od ukupnog broja jugoslovenskih Jevreja, odnosno oko 60.000 ljudi.

Također, ako se računa da je oko 75 000 Muslimana izgubilo živote u ratu, što iznosi 8,1 posto ukupnog broja, to je veći postotak od postotka Srba (7,3 posto), kojih je brojčano najviše stradalo u ratu, i svih ostalih naroda Jugoslavije osim Židova i Roma.

Kad se govori o ukupnom broju žrtava u Jugoslaviji u te četiri užasne godine, nemoguće je razmrsiti sve te niti. Ipak, jasno je da je najmanje milijun ljudi izgubilo živote, a vjerojatno su većina njih bili Jugoslaveni koje su pobili sami Jugoslaveni.

– Noel Malcolm

Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća srpski emigrant Bogoljub Kočović je u svojoj knjigi "Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji" izdanoj 1985. godina iznio podatak da je na području Jugoslavije tijekom drugog svjetskog rata ubijeno 1,014,000 ljudi dok su demografski gubici bili 1,925,000 s mogućnošću greške u izračunu od +/- 250,000 žrtava. Do tog broja on dolazi koristeći popise stanovništva iz 1931 i 1948. godine i računajući prirodni prirast stanovništva od 1.2 % godišnje.

Po sličnom principu izračuna uz pomoć zagrebačke židovske zajednice Hrvat Vladimir Žerjavić je 1989. došao je do broja od 1,027,000 ubijenih i 2,022,000 demografskih gubitaka .

S druge strane po pitanju broja gubitaka stoje Srbin Životije Đorđević koji u svojoj knjizi "Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svetskom ratu" iz 1997. godine 1,607,000 ubijenih Srba i 2,825,000 demografskih gubitaka u Jugoslaviji. Ti brojevi izdani bez objašnjenja kako je do njih došlo su izazvali javnu raspravu između njega i Kočevića

Druga velika javna rasprava o broju žrtava je bila ona između Hrvata Vladimira Žerjavića i Srbina Milana Bulajića . Milan Bulajić bivši direktor muzeja genocida u Beogradu (do svog nasilnog izbacivanja 2005 godine ) tvrdi da je samo u Jasenovcu ubijeno 1,000,000 ili preciznije govoreći 700,000 Srba i 300,000 ostalih .

U stručnim krugovima i Žerjavić i Bulajić su pod upitnikom pošto se prvog optužuje za plagijat rada Kočović, a drugi se morao 2002. godine javno ispričati na Hebrew University of Jerusalem zbog izmišljanja takozvanih svjedočanstava koje je napisao u svojoj knjizi iz 1989. godine .

Bez obzira na te kontroverze u javnosti svojih država oni su poznati kao ugledni povjesničari, ali njihov imidž je definitivno uništen u susjednim državama tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Vladimir Žerjavić će svojom analizom doći do broja od 186,000 ubijenih Bošnjaka i Hrvata od strane Srba tijekom rata u Bosni , a kao istinit se pokazao broj od 100,000 sveukupnih žrtava svih nacionalnosti, dok će s druge strane Milan Bulajić žestoko zastupati gledište da u Srebrenici nije bilo genocida . Tim načinom reputacija Žerjavića u Srbiji kao i ona Bulajića u Bosni i Hercegovini kao i Hrvatskoj je potpuno uništena.

• Drugi svjetski rat u Jugoslaviji