Odnosi Jugoslavije I Svete Stolice

Za vrijeme Hladnog rata Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedina istočnoeuropska socijalistička država s kojom je Sveta Stolica imala službene diplomatske odnose. Unatoč značajnim početnim nesuglasicama o unutarnjim jugoslavenskim pitanjima (koje su dovele i do privremenog prekida odnosa 1952. godine), odnosi dvije strane građeni su na temeljima bliskog razumijevanja u politici prema Globalnom jugu i zemljama u razvoju.

Kraljevina Jugoslavija

Prije stvaranja Jugoslavije, Sveta Stolica je potpisala konkordat s Kraljevinom Srbijom 1914. godine, neposredno pred početak Prvog svjetskog rata. Redoviti diplomatski odnosi između Svete Stolice i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uspostavljeni su 1920. godine. U vrijeme popisa stanovništva 1921. godine, 39% građana Jugoslavije izjasnili su se kao rimokatolici, što je bilo drugo najveće vjersko opredjeljenje odmah iza pravoslavaca kojih je bilo 48%. Nova je kraljevina namjeravala potpisati novi konkordat s Vatikanom uz potporu hrvatskog političkog vodstva. Ipak, Stjepan Radić protivio se toj ideji jer je smatrao tadašnjeg papu odgovornim za potporu talijanskom iredentizmu te je stoga zagovarao i ideju neovisne Hrvatske katoličke crkve. Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Francuskoj 1934. godine, Jugoslavija i Sveta Stolica potpisale su novi konkordat 1935. godine. Srpska pravoslavna crkva optužila je pri tome državu za davanje privilegija rimokatolicima koje nisu uživale druge denominacije. Pravoslavna crkva stoga je pokrenula kampanju kako bi primorala vlasti na povlačenje iz sporazuma u kojem je upozorila pravoslavne članove Skupštine Jugoslavije da glasaju protiv konkordata. Srpski patrijarh Varnava umro je na dan ratifikacije konkordata 1937. godine, što je dovelo do daljnje političke krize i povlačenja Jugoslavije iz sporazuma kasnije te iste godine.

Drugi svjetski rat i neposredne poratne godine

Suradnja dijela katoličkog svećenstva s Ustašama za vrijeme postojanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske izazvalo je značajne kontroverze i dovelo do poratnih odmazdi. Nove su socijalističke vlasti zabranile poučavanje katekizma u državnim školama, oduzele značajan dio crkvene imovinu i zabranile dio vjerskog tiska što je percipirano i kao kršenje vjerskih sloboda. Vatikan je osudio jugoslavensku politiku, posebice postupanje jugoslavenskih vlasti u slučaju Alojzija Stepinca. Kada je 1952. godine Stepinac proglašen kardinalom, Jugoslavija je odlučila prekinuti odnose sa Svetom Stolicom.

Socijalistička Jugoslavija

1967. godine Jugoslavija je normalizirala odnose sa Svetom Stolicom, a sam papa Pavao VI. zajedno s predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom radio na postizanju mira u Vijetnamu. Za razliku od drugih socijalističkih država toga vremena, katolička crkva imala je aktivnu ulogu u društvenom životu Jugoslavije. U ožujku 1971. predsjednik Tito posjetio je Svetu Stolicu i papu Pavla VI., postavši tako prvi vođa socijalističke zemlje koji je došao u službeni posjet Svetoj Stolici. Vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano uputio je riječi dobrodošlice predsjedniku na svojoj naslovnoj stranici s riječima "Pozdravljamo predsjednika Tita". Prema hrvatskom diplomatu i vatikanskom analitičaru Vjekoslavu Cvrlji, koji je služio kao prvi veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj Stolici, papa je posvetio posebnu pažnju razgovorima sa Titom. Tito su pri dolasku u Rim u Zračnoj luci Ciampino, dočekali kardinal Giovanni Benelli i mnogi drugi visoki vatikanski dužnosnici. 1977. godine papa Pavao VI., pozivajući se na jugoslavensku ulogu u Pokretu nesvrstanih, izražava svoje poštovanje prema aktivnostima Jugoslavije u cilju bolje suradnje među narodima, posebno u pitanjima mira, razoružanja i podrške zemljama u razvoju. Tajnik Vijeća za javne poslove Crkve, Achille Silvestrini, predvodio je delegaciju Svete Stolice na državnom pogrebu Josipa Broza Tita 1980. godine.

Raspad Jugoslavije

Sveta Stolica, predvođena Papom Ivanom Pavlom II., odigrala je istaknutu ulogu u procesu koji je doveo do priznanja neovisnosti pretežito katoličkih jugoslavenskih republika Hrvatske i Slovenije. Vatikan je ove dvije zemlje formalno priznao 13. siječnja 1992. godine (ova nakana je objavljena ranije 20. prosinca 1991.), dva dana prije priznanja od strane država članica Europske ekonomske zajednice.

• Josip Juraj Strossmayer (osnivač Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti)
• Vinko Pribojević
• Juraj Križanić
• Franjo Rački