Morska Voda

U prosjeku, morska voda u svjetskim okeanima ima salinitet od oko 3,5% (35 g/L, 599 mM). To znači da svaki kilogram (otprilike jedan litar zapremine) morske vode ima oko 35 grams (1.2 oz) rastvorene soli (pretežno ioni natrij (Na⁺) i hlor (Cl^–). Prosječna gustina na površini je 1,025  kg/L. Morska voda je gušća i od slatke vode i od čiste vode (gustoća 1,0 kg/L, na 4^oC , jer rastvorene soli povećavaju masu za veći udio zapremine. Tačka ledišta morske vode smanjuje se kako se povećava koncentracija soli. Pri tipsknom salinitetu, smrzava se na približno –2^oC. Najhladnija morska voda koja je ikad zabilježena u tečnom stanju pronađena je 2010. u potoku ispod antarktičkog ledenjaka: izmjerena temperatura bila je –2,6 ^oC.

Kiselost (pH) morske vode obično je ograničena na raspon između 7,5 i 8,4. Međutim, ne postoji univerzalno prihvaćena referentna pH-skala za morsku vodu i razlika između mjerenja na osnovu različitih referentnih ljestvica može biti i do 0,14 jedinica.

Slanost (salinitet)

 

Iako velika većina morske vode ima salinitet između 31 g/kg i 38 g/kg, odnosno 3,1–3,8%, nije ravnomjerno slana u cijelom svijetu. Tamo gdje se događa miješanje sa otjecanjem slatke vode iz ušća rijeka, u blizini topljenja ledenjaka ili velike količine padavina (npr. monsuni), morska voda može biti znatno slanija. Najslanije otvoreno more je Crveno more, gdje visoke stope isparavanja, niske padavine i malo oticanje rijeke, te ograničena cirkulacija, rezultiraju neobično slanom vodom . Slanost u izoliranim vodenim tijelima može biti znatno veća – oko deset puta veća u slučaju Mrtvog mora. Povijesno gledano, za približavanje apsolutne slanosti morske vode korišteno je nekoliko skala. Popularna bila je "Praktična skala saliniteta", gdje se slanost mjerila u "praktičnim jedinicama saliniteta (psu)". Sadašnji standard za slanost je skala zvana "Referentni salinitet", sa salinitetom izraženim u jedinicama g/kg.

Termofizička svojstva

Gustoća površinske morske vode kreće se od oko 1.020 do 1.029 kg/m³, ovisno o temperaturi i slanosti. Na temperaturi od 25  °C, slanosti od 35 g/kg i pritisku od 1 atm, gustoća morske vode je 1023,6  kg/m³. Duboko u okeanu, pod visokim pritiskom, morska voda može doseći gustoću od 1.050 kg/m³ ili više. Gustoća morske vode također se mijenja sa slanošću. Slane vode koje generiraju postrojenja za desalinizaciju, mogu imati slanost do 120 g/kg. Gustoća tipske salamure morske vode od 120 g/kg slanosti pri 25  °C i normalnom atmosferskom pritisku iznosi 1.088 kg/m³ Za morsku vodu, pH ograničen je na raspon od 7,5 do 8,4. Brzina zvuka u morskoj vodi je oko 1.500  m/s (dok je brzina zvuka u zraku obično oko 330 m/s, pri pritisku od oko 101,3 kPa (1 atmosfera) i varira s temperaturom vode i slanošću. Toplotna provodljivost morske vode iznosi 0,6  W/mK na 25  °C i salinitetu od 35  g /kg. Toplotna provodljivost opada sa povećanjem slanosti i povećava se s porastom temperature.

Morska voda sadrži više rastvorenih iona nego svi bilo koji tip slatke. Međutim, odnosi otopljenih supstanci dramatično se razlikuju. Naprimjer, iako morska voda sadrži oko 2,8 puta više bikarbonata od riječne vode, u njoj je postotak bikarbonata kao omjer „svih“ otopljenih iona daleko niži nego u riječnim vodama. Ioni bikarbonata čine 48% rastvorenih sastojaka riječne vode, ali samo 0,14% morske. Razlike poput ovih nastaju zbog različitih vremena zadržavanja otopljenih sastojaka morske vode; natrij i hlorid imaju vrlo dugo vrijeme zadržavanja, dok kalcij (vitalni za formiranje karbonata) ima tendenciju da se mnogo brže taloži. Najzastupljeniji otopljeni ioni u morskoj vodi su natrij, hlor, magnezij, sulfati i kalcij. Njegova osmolarnost je oko 1000 mOsm/L.

Pronađene su male količine drugih supstanci, uključujući aminokiseline, u koncentracijama do dva mikrograma atoma dušika po litru, za koje se smatra da su imale ključnu ulogu u porijeklu života.

 

• Bočata voda
• Slatka voda
• More
• Okean
• Talasoterapija