Vajang je tradicionalni oblik predstave lutkarskih pozorišta koji se prvobitno pojavio u kulturama stanovnika Jave u Indoneziji.
Tradicionalni oblik umetnosti pozorišta lutaka može se naći u Indoneziji i drugim delovima jugoistočne Azije, gde je dramatična priča ispričana kroz senke bačene lutkama i ponekad kombinovana sa ljudskim likovima.
Vajang | |
---|---|
Светска баштина Унеска | |
Званично име | Vajang |
Место | Централна Јава, Западна Јава, Источна Јава, Јогјакарта, Majalengka, Blora, Tegal, Pekalongan, Gresik, Индонезија |
Критеријум | Nematerijalno kulturno nasleđe: |
Референца | [Wayang puppet theatre 63] |
Упис | 2008. (2003) (3. седница) |
Веб-сајт | Wayang puppet theatre |
Vajang se odnosi na čitavu dramsku predstavu. Ponekad se i sama kožna lutka naziva vajang. Predstave pozorišta senki lutaka prati gamelanski orkestar na Javi i rodni vajang na Baliju. Dramatične priče prikazuju mitologije, poput epizoda iz hinduističkih epova Ramajane i Mahabarate, kao i lokalne adaptacije kulturnih legendi. Tradicionalno, vajang izvodi, u ritualizovanom šou od ponoći do zore, dalang - umetnik i duhovni vođa. Publika može gledati predstavu sa obe strane ekrana. Tradicionalno, vaјang se izvodi u ritualnoj predstavi od ponoći do zore od strane dalanga, umetnika i duhovnog vođe; ljudi gledaju emisiju sa obe strane ekrana.
Predstave vajanga su i dalje veoma popularne među Indonežanima, posebno na ostrvima Java i Bali. Predstave vajanga se obično održavaju na određenim ritualima, ceremonijama, događajima, te čak i turističkim atrakcijama. U ritualnim kontekstima, lutkarske predstave se koriste za molitvene rituale (održavaju se u hramovima na Baliju), ritual ruvatan (čišćenje sukertske dece od loše sreće) i ritual sedeka bumi (zahvalnost Bogu za obilne useve). U kontekstu ceremonija, obično se koristi za proslavu mantenana (javanska svadbena ceremonija) i sunatana (ceremonija obrezivanja). U manifestacijama se koristi za proslavu Dana nezavisnosti, jubileja opština i preduzeća, rođendana, obeležavanja određenih dana i još mnogo toga. Čak i u modernom dobu sa razvojem turističkih aktivnosti, vajang lutkarske predstave se koriste kao kulturno-turističke atrakcije.
Tradicije vajanga uključuju glumu, pevanje, muziku, dramu, književnost, slikarstvo, skulpturu, rezbarenje i simboličku umetnost. Tradicije, koje su nastavile da se razvijaju više od hiljadu godina, takođe su medij za informisanje, propovedanje, obrazovanje, filozofsko razumevanje i zabavu.
Unesko je 2008. godine (prethodno 2003.) proglasio vajang pozorište senki - kožnih lutaka (vajang kulit) i trodimenzionalnih drvenih lutaka (vajang golek ili vajang klitik), nematerijalnim kulturnim nasleđem čovečanstva poreklom iz Indonezije. U zamenu za priznanje, UNESCO je zahtevao od Indonežana da očuvaju tradiciju.
Drugi slični umetnički oblici pozorišta senki lutaka takođe su značajna istorijska umetnička forma u Maleziji, Tajlandu, Kambodži i Laosu.
Termin vajang je javanska reč za „senku“ ili „maštu“. Ekvivalent te reči na indonežanskom je bajang. U savremenom svakodnevnom javanskom i indonežanskom rečniku, vajang se može odnositi na samu lutku ili na celu predstavu lutkarskog pozorišta.
Vajang je tradicionalno pozorište lutaka u senci u Indoneziji i drugim zemljama Jugoistočne Azije. Najraniji dokazi su iz kasnog 1. milenijuma, u tekstovima i arheološkim nalazištima iz srednjevekovne ere. Poreklo vajanga nije razjašnjeno, a predložene su tri konkurentske teorije:
Bez obzira na njegovo poreklo, navodi Brandon, vajang se razvio i sazreo u javanski fenomen. Ni u Kini, ni u Indiji, ne postoje istinska savremena dela lutkarskih senki koja imaju sofisticiranost, dubinu i kreativnost izraženu u vajangu.
Najstariji poznati zapis koji se verovatno odnosi na vajang potiče iz 9. veka. Oko 860. godine, starojavanska (kavi) povelja koju je izdao Maharadža Šri Lokapala pominje tri vrste izvođača: atapukan, aringit i abanol. Ringit je opisan u javanskoj pesmi iz 11. veka kao kožna figura senki. Natpis datiran na 930. godinu navodi si Galigi mawayang („ser Galigi je igrao vajang“). Postoje indikacije da su izvesne karakteristike tradicionalnog lutkarskog pozorišta preživele od tog vremena. Galigi je bio putujući izvođač od koga se tražilo da nastupi za posebnu kraljevsku prigodu. Tada je izveo priču o junaku Bimi iz Mahabharate. Mpu Kanva, pesnik Ajrlanginog dvora kraljevstva Kahuripan, piše 1035. u svom kakavinu Arjunavivaha: „santoṣâhĕlĕtan kĕlir sira sakêng sang hyang Jagatkāraṇa“, što znači, „On je nepokolebljiv i samo ga ekran vajanga raszvaja od ’Pokretretača sveta’". Kelir je javanska reč za paravan vajanga, stih koji rečito upoređuje stvarni život sa performansom vajanga, gde je svemogući Jagatkarana (pokretač sveta) kao ultimatni dalang (majstor lutaka) samo tankim paravanom razdvojen od smrtnika. Ova referenca na vajang kao igru senki sugeriše da su performansi vajanga već bili poznate na Ajrlangovom dvoru i da je tradicija vajangaa uspostavljena na Javi, možda još ranije. U natpisu iz ovog perioda takođe se spominju neka zanimanja kao što su avajang i aringit.
This article uses material from the Wikipedia Српски / Srpski article Vajang, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Садржај је доступан под лиценцом CC BY-SA 4.0 осим ако је другачије наведено. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Српски / Srpski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.