Apostol Marko

Sveti Marko bio je Židov koji je prešao na kršćanstvo. Deset puta se spominje u Novom zavjetu. Verojatno je on, mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga hteli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Te noći je čuvao mali posjed Getsemani, da brojni hodočasnici ne unište maslinik. Njegova je majka ustupila taj vrt Isusu i njegovim učenicima za molitvu i za noćni boravak, kao i svoju kuću. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da sv. Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka.

Marko je prešao na kršćanstvo pod utjecajem sv. Petra, kojemu od tada služi kao tumač, jer Petar nije govorio grčkim jezikom. Zajedno sa svojim rođakom Barnabom i sa sv. Pavlom putuje od Jeruzalema na svoje prvo putovanje u Antiohiju. Marko prati Barnabu oko 50. godine na njegovom putovanju na Cipar. Na daljnja putovanja ga Pavao nije htio voditi.

Za vrijeme prvog Pavlovog zatočeništva u Rimu oko 60. godine Marko, koji se pripremao za svoje putovanje u Malu Aziju, susreće Pavla i tada su se pomirili. Prema legendi, Pavao ga je nagovorio da piše Evanđelje, najprije ga šalje u Agileju, a onda u Aleksandriju da propovijeda Evanđelje.

»Marko je bio Petrov prevodilac. On je tačno zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist govorio ili činio. Jer on nije ni slušao Gospodina niti ga je slijedio, nego je poslije, kako rekoh, slijedio Petra, koji je davao svoja naučavanja prema potrebama, ali ne s nakanom da načini sređeni prikaz Gospodnjih govora (logion), tako da Marko nije ništa pogriješio zapisujući neke stvari onako kako su mu dolazile na pamet; brinuo se samo za jedno; da ne propusti ništa od onoga što je čuo, i da u tome ne reče ništa lažno«.

Marko je napisao Evanđelje, koje se temelji na Petrovim propovijedima u Rimu, a koje po njemu dobiva ime Evanđelje po Marku ili Markovo evanđelje, najstarije je od svih Evanđelja. Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga promatraju u svjetlu Gospodina.

Evanđelist Marko po kršćanskom nauku postupno otkriva mesijansku tajnu što se očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.

Predaja kaže da oko 65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva crkvu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru, neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25.4. 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale, njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršćani ga zakapaju.

Njegovi su ostaci u 9. stoljeću iz Aleksandrije preneseni u Veneciju, gdje su najprije pokopani u duždevoj kapeli, gdje je između 1063. i 1073. godine sagrađena Katedrala sv. Marka. Prema legendi, jedan je zidar pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara. Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti. Zaštitnik je i odvjetnika, građevinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu.

Katolička crkva kao njegov spomendan slavi 25.4..

Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog jevanđelistu i apostola Marka (Markovdan), 8. maja po (Gregorijanskom kaledaru), odnosno, 25. aprila po Julijanskom kalendaru.