Pregovori U Rambujeu

februar">6. februara 1999. počela u francuskom zamku Rambuje kod Pariza.

Na konferenciji su učestvovali predstavnici vlasti u Srbiji i kosovskih Albanaca, uz posredovanje izaslanika SAD, Rusije i EU, Kristofera Hila, Borisa Majorskog i Volfganga Petriča. Krah konferencije, nakon bezuspešnih 17 dana pregovora, označio je kraj nastojanja da se kosovska kriza reši mirnim putem. Usledilo bombardovanje tadašnje SR Jugoslavije.

U knjizi "Put u Rambuje" dr Predrag Simić navodi da su sporne odredbe pregovora bile vojno prisustvo NATO u SR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu, posle tri godine.

Richard Holbrooke sastao se posljedni put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu posljednju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 24. ožujka do 11. lipnja 1999.

Kasnije je Volgang Petrič pred Haškim tribunalom izjavio da je predlog sporazuma iz Rambujea bio u interesu Jugoslavije. On kaže da je bilo predviđeno da se sporazum iz Rambujea "preispita i revidira" posle tri godine na osnovu "volje naroda", ali da je ta formulacija u odlučivanje uključila i srpsku i albansku stranu i nije neminovno predviđala referendum, budući da je međunarodna zajednica "naučila lekciju referenduma u BiH". Bivši načelnik DB-a Goran Petrović je 2007. izjavio da bi bilo pametno tražiti retroaktivno prihvatanje sporazuma iz Rambujea.