Železnik je naselje u gradu Beogradu, na opštini Čukarica.
Po podacima iz 2002, Železnik je imao 20.851 stanovnika.
Železnik | |
---|---|
Železnik | |
Grad | Beograd |
Opština | Čukarica |
Stanovništvo | 20.851 |
Nalazi u centralnom delu opštine Čukarica, na oko 12 kilometara jugozapadno od centra Beograda. Kroz njega protiču Železnička (Sremačka) reka i Čitački potok.
Potpuno novo naselje sagrađeno istočno od fabrike Ivo Lola Ribar, na severozapadu Železnika. Raspored ulica je pravougaon, za razliku od sela. Ovde postoji dom zdravlja, pošta, pijaca i trgovinska zona. Na istoku je stadion FK Železnik Beograd.
Industrija Ivo Lola Ribar, koja se specijalizovala za izradu velikih mašina, i dalje predstavlja najznačajniju privrednu granu u Železniku. Zbog ove industrije u Železniku postoji škola za mašinstvo i metalurgiju.
Železnik ima železničku stanicu u blizini železničkog čvora Makiš.
Naselje Železnik je jedno od najstarijih u okolini Beograda. Najstarija ljudska naseobina koja se nalazila u ataru današnjeg Železnika može se datovati u 2. ili 3. vek nove ere, pošto je prilikom izgradnje fabrike „Ivo Lola Ribar“ na lokalitetu Kalemi pronađen rimski sarkofag.
Podatak o topionicama kao i samom razlogu za ime Železnik nalazi se u delu Austrijanca Feliksa Kanica „Srbija-zemlja i stanovništvo od rimskog doba do kraja XIX veka“. Kanic je napisao da samo ime Železnika, mesta koje leži nešto zapadnije (od Avale), i ostaci tamošnjih velikih topionica ukazuju na nekadašnju proizvodnju železa. U narodnom predanju postoji još jedna teorija o preradi železa, po kojoj je ruda vađena u Sremčici, na lokalitetu Provalija, a u Železniku je topljena.
Istorija Železnika u periodu od 3. do 15. veka se za sada može samo generalno rekonstruisati uz istoriju Beograda. Iako je prvi pisani pomen o selu tek iz 1528. godine, na osnovu materijalnih ostataka, toponima i pronađenog starog novca, može se reći da je u ataru današnjeg sela postojala naseobina od 13 veka, a da su je naizmenično naseljavali Mađari i Srbi. Železnik se posle pada Srbije pod osmansku vlast 1459. godine nalazio na samoj granici između ugarskog Beograda i turskog Žrnova na Avali, praktično na ničijoj zemlji, sve do 1521. godine kada je Sulejman I osvojio Beograd. U katastarskim popisima Beograda i okoline iѕ 1528. godine nalazi se i selo Suhi Železnik, predak današnjeg Železnika. Suhi Železnik je zauzimao prostor od Čukarice, preko Makiša, do Ostružnice i graničio se sa livadom Makiš na obali reke Save, a sa druge strane su bila sela Drenjska i Donja Ostružnica, dok je samo selo bilo verovatno na uzvišenijem mestu uz današnju ulicu Ivo Lole Ribara.
U popisu iz 1560. godine nalazi se još jedan značajni podatak vezan za istoriju Železnika. To je svedočanstvo o postojanju nekadašnjeg manastira Prevelika koji se prvi put pominje u ovom popisu. Pouzdano se može reći da je manastir sagrađen u periodu između 1536. i 1560. godine i da je najverovatnije porušen tokom Velikog bečkog rata 1683-1699. godine.
U periodu austrijske vladavine (1717-1739) opet se u pisanim dokumentima pominje selo Železnik. Najznačajniji podatak nalazimo u izveštaju egzarha Maksima Ratkovića iz 1733. godine, u kom se pominje selo Železnik i crkva koja je sagrađena godinu dana ranije.
Iz Tursko-austrijskog rata (1788-1791) ostala je zapamćena bitka u kojoj je odred „frajkora“ pod vođstvom kapetana Radiča Petrovića i Vlajka Stojkovića (najverovatnije žarkovačkog kneza) razbio Turke kod Kučuk-Huseinove vodenice, u blizini Železnika, gde su Srbi posekli 40 turskih glava.
Organizatori i vođe Prvog srpskog ustanka u Železniku bili su braća Arsenije i Đorđe Milovanović Guzonja koji su u to vreme bili jedni od čuvenijih ljudi u okolini Beograda. Đorđe je učestvovao u svim pripremama za ustanak, na Ostružničkoj skupštini 1804. godine i na pregovorima sa dahijama kod austrijskog generala Ženeja. Najveći pokazatelj koliko je poverenja Karađorđe imao u njega, jeste njegovo imenovanje za nadziratelja grada beogradskog. U službi je ostao da 21. septembra 1813. godine. Za vreme boravljenja u Beogradu, ozidao je na Dorćolu jednu lepu česmu, koja se zvala Guzonjina češma. Đorđe Milovanović je poginuo 1817. godine na Rudniku (smatra se da je likvidiran po nalogu kneza Miloša).
U samom Železniku i njegovoj okolini u prve dve godine ustanka bilo je mnogo sukoba, a u martu 1804. godine dahija Mula Jusuf je tokom jedog ispada iz Beograda pogubio šestoro meštana. Sledeće godine krdžalija Alija Gušanac je spalio selo, dok se jedna od većih bitaka, u kojima su učestvovali i tadašnji ustanici iz Železnika, odigrala se kod Belih Voda 1806. godine.
Ustanici iz Železnika i Ostružnice su takođe uzeli učešće u Drugom srpskom ustanku i okupljali su se u vojsku kapetana Nikole Stankovića iz Ostružnice, a logor im se nalazio u neposrednoj blizini Železnika. Zadatak im je bio da paze na kretanje Turaka iz Beograda i na Obrenovac. Ustanici iz Železnika i Ostružnice učestvovali su u oslobađanju Paleža (Obrenovca) zajedno sa ustanicima kneza Miloša i Jovice Milutinovića.
Administrativnom podelom Železnik je u Miloševoj Srbiji ostao u sastavu Beogradske nahije i Posavske knežine sve do 1830. godine. Sretenjskim ustavom iz 1835. godine i novom administrativnom podelom, Železnik je pripao Posavskom srezu, a novom podelom iz 1856. godine pripao je srezu Vračarskom. Kao veće selo u srezu Železnik je imao svoju opštinu od 1839/40. godine, izuzev u dva navrata krajem 19. veka, kada je odlukom ministra unutrašnjih poslova ukinuta Železnička opština i formirana jedinstvena Žarkovačka, sastavljena od tri sela: Žarkovo, Železnik i Kneževac.
Meštani Železnika su takođe bili učesnici Srpsko-turskog rata. Niš i Vranje su oslobodili borci iz Šumadijskog korpusa u kojem je bilo i dosta vojnika iz Železnika i okolnih mesta, pod komandom generala Jovana Belimarkovića.
Selo Železnik dalo je 214 žrtava u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. U periodu od oktobra 1915. do 1918. godine Železnik je bio pod austrijskom okupacijom, a prilikom prvog upada Austijanaca u Železnik u novembru 1914. godine u zarobljeništvo je odvedeno skoro sve muško što se zateklo u selu. Od njih 124 samo se tridesetak vratilo iz zarobljeništva. Najviše ih je bilo internirano u logor Nežider i nešto manje u Nedmeđer i još neke logore u Austriji i Nemačkoj. Svim poginulim borcima i žrtvama rata, 1919. godine podignut je spomenik u porti železničke crkve Svetog kralja Stefana Dečanskog.
Železnik je po drugi put bio okupiran 1941. godine od strane fašističke Nemačke. Okupacija je trajala do oslobođenja u oktobru 1944. godine kojeg su donele partizanske jedinice i Crvena armija. U ovom ratu Železnik je dao 53 žrtve iz redova NOB-a, 17 iz Ravnogorskog pokreta, jednog u vojsci Kraljevine Jugoslavije, dok su 4 meštana streljana nakon završetka rata.
U ratu u bivšoj Jugoslaviji 1991-1995. godine koji je vodio na prostoru bivše SFRJ i za vreme vazdušnih udara NATO snaga na SR Jugoslaviju 1999. poginulo je osmoro stanovnika.
BROJ STANOVNIKA PO GODINAMA
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Železnik, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.