Srpska Vojska Krajine

U pitanjima opskrbe, zapovijedanja i obavještajne potpore, SVK je bila bitno oslonjena na Vojsku Jugoslavije, čiji je zapovjedni kadar u smjenama slan da zapovijeda postrojbama SVK, te čijem su Generalštabu vojna zapovjedništva SVK davala svakodnevna službena izvješća. Zadnji dio naoružanja SVK je, tijekom Mirne reintegracije Podunavlja u pravni sustav R Hrvatske, u svibnju i lipnju 1996. godine preuzet u skladišta Vojske Jugoslavije.

Srpska vojska Krajine
Ratna zastava Srpske vojske Krajine
Godine djelovanja	1991. – 1996.
Vođa	Mile Mrkšić
Status	ukinuta
Političko krilo	nema
Područje djelovanja	Republika Srpska Krajina Bosna i Hercegovina
Politička ideologija	Srpski nacionalizam

Svjedočeći na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, srpski visokopozicionirani obavještajni časnik Slobodan Lazarević je posvjedočio da su Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske bili samo dijelovi Vojske Jugoslavije, jer su sve oružje i oprema dolazili iz Srbije, a iz Beograda je osiguravan sav časnički kadar i financije. Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa Vojske RS i tri korpusa Srpske vojske Krajine, uz zapovijedanje izravno iz Generalštaba u Beogradu. Sam Slobodan Lazarević je bio u zapovjedništvu 21. korpusa SVK, te je obavještajna služba tog korpusa dobivala zapovijedi izravno od Generalštaba u Beogradu; obavještajci su dakle dobivali zapovijedi izravno iz Beograda, a ne od zapovjedništvu u Kninu. Časnici SVK su zapravo bili časnici Vojske Jugoslavije, koji si sa svojim obiteljima živjeli u Srbiji, te bi u smjenama od po 6 mjeseci dolazili zapovijedati postrojbama SVK, ne prekidajući svoj status kod Vojske Jugoslavije, od koje su čitavo vrijeme primali plaću i koja je odlučivala o njihovim promaknućima.

Oružjem koje je ostalo od Teritorijalne obrane te onim koje je ostavila Jugoslavenska narodna armija naoružava se Srpska vojska Krajine koja je bila organizirana u šest korpusa:

• 21. Kordunski korpus
• 39. Banijski korpus
• 18. Zapadno-slavonski korpus
• 11. Istočno-slavonski korpus
• 15. Lički korupus
• 7. Dalmatinski korpus

Pri formiranju, zapravo su čitave postrojbe JNA preimenovane u jedinice SVK: naprosto su vojni obveznici s drugih područja zamijenjeni rezervistima s područja RSK. Tako je na mjestu bivšeg 9. (Kninskog) korpusa JNA ustrojen 7. (sjevernodalmatinski) korpus SVK - u istim vojarnama, stožerima, s istim skladištima, naoružanjem itd.

JNA je ostavila SVK čak i zrakoplovnu postrojbu stacioniranu na aerodromu u Udbini s desetak borbenih zrakoplova "Jastreb" i raznim drugim letjelicama, jednu raketnu brigadu protuzračne obrane i jednu raketno - topničku brigadu protuzračne obrane.

Brojnost Srpske vojske Krajine bilo je sljedeće:

• 38.000 vojnika i časnika
• 14.500 rezervista
• 4.100 pripadnika milicije (policije)
• Uzletišta:
  • Udbina

 

RSK je imala vrlo slabo gospodarstvo - koje je stalno trpjelo nestašice električne energije i goriva - te nije mogla sama uzdržavati tako znatne vojne snage: SVK je zapravo čitavo vrijeme bila uzdržavana iz Beograda, i stalno je ostala oslonjena na Vojsku Jugoslavije, koja ju je opremala i naružavala čak i pod cijenu ugrožavanja vlastite borbene spremnosti.  Vojska Jugoslavije je čitavo vrijeme 1991. – 1995. osiguravala časnike za zapovijedanje SVK i tehničko osoblje za poslove uz vojne snage; niži stožeri SVK su povremeno komunicirali izravno sa zapovjedništvom Vojske Jugoslavije u Beogradu mimo glavnog zapovjedništva Vojske RSK u Kninu.

U Beogradu se čak odlučivalo o unaprjeđenje u više vojne činove: tako primjerice u dokumentu Pov. br. 08/1-39-1 od 12. siječnja 1993. godine vidimo kako ministar unutrašnjih poslova RSK Milan Martić šalje 12. siječnja 1993. godine prijedlog Glavnom štabu Vojske Jugoslavije, za unaprjeđenje pukovnika Stojana Španovića (koji u to vrijeme obnaša dužnost ministra obrane RSK) u generalski čin - o čemu se predlaže donijeti "Ukaz predsednika SRJ", uz obrazloženje:

"Pukovnik ŠPANOVIĆ Milana STOJAN je po svojoj želji upućen na severno dalmatinsko i ličko ratište u sastav 9. korpusa. U vremenu od 06.10.1991. godine do 26.03.1992. godine nalazio se na dužnosti Komandanta 1. mbr. 9. korpusa. S brigadom je oslobodio veću teritoriju na području Like i sprečio genocid srpskog naroda. Posebno se istakao u pripremi i organizaciji izvođenja borbenih dejstava, kao i u izvršenju mobilizacije jedinice. U vremenu od 26.03.1992. godine od kada je konstituisana Vlada RSK Krajine, izabran je na funkciju ministra odbrane, na kojoj se i sada nalazi. U izuzetno složenim uslovima i s malim brojem pomoćnika, uspeo je da konstituiše Ministarstvo odbrane, utvrdi doktrinu i koncepciju odbrane RSK, razradi neophodne Zakone i obezbedi funkcionisanje odbrane. Pokazao je veliku političku zrelost i diplomatičnost u pokretanju i rešavanju statusnih pitanja konstituisanja RSK kao i u kontaktima s predstavnicima UN i UPRF. Na sednici Vlade RSK u prvoj polovini 1992. godine pokrenut je predlog da se pukovnik ŠPANOVIĆ STOJAN, za dati doprinos u jačanju odbrane RSK, predloži za unapređenje u čin general-majora." (S. Španović ipak nije unaprijeđen za generala, nego je kod VJ umirovljen 1999. godine, u činu pukovnika.)

Ovakvo stanje traje sve do kraja rata: 14. veljače 1995. godine 7. kninski korpus SVK šalje prijedlog 40. kadrovskom centru Generalštaba VJ u Beogradu za unaprjeđenje 37 vojnih časnika VJ na službi u SVK.

Časnici iz Srbije koje je VJ "posuđivala" SVK obnašali su sve ključne zapovjedne dužnosti u SVK. Tako pred samu akciju "Oluja" 1995. god. pukovnici VJ Rade Orlić i Rade Rašeta obnašaju dvije najviše dužnosti u obavještajnom sustavu SVK (Orlić kao šef vojne obavještajne službe SVK, a Rašeta kao šef odjela za obavještajne poslove pri Glavnom štabu SVK); poslije su na suđenju generalu Momčilu Perišiću pred MKSJ njih dvojica svjedočili da je obavještajna služba SVK bila blisko koordinirana s odgovarajućim službama VJ, te da je svaki od njih dvojice svakodnevno održavao kontakt s Generalštabom VJ. Na suđenju Momčilu Perišiću je nedvosmisleno ustanovljeno kako je pomoć VJ u naoružanju, opremi, kadrovima, obavještajnim informacijama, čak i u hrani bila od krucijalne važnosti za opstanak VSK.

• Tenkova je bilo ukupno 330 i sačinjavali su sljedeći modeli:
  • T-34
  • T-55
  • M36
  • M18 Hellcat
  • T-72 (2)
  • M-84 (30)
  • M-84A
• Oklopni transporteri i ostala oklopna vozila, ukupno 160 komada:
  • M-60
  • M-60A
  • PT-61
  • BVP M-80
  • BOV 2
  • BRDM
• Zrakoplovi (22) i helikopteri (18)
  • Jastreb
  • Soko J-22 Orao
  • G-4 Super Galeb
  • helikopter Mi-8
  • helikopter Gazela
• Topništvo
  • 560 topova raznih kalibara
  • 28 višecijevnih raketnih bacača
  • 360 protuavionskih topova
  • 230 protuoklopnih topova
  • 72 lansera protuoklopnih raketa
  • 280 sistema protuavionskih raketa
• Razno
  • Oklopni vlak Krajina ekspres

Tijekom Operacije Oluja 1995. god., većina efektiva VSK se povukla na područje Republike Srpske i tamo predala oružje i opremu Srpskoj vojsci Krajine. Dio naoružanja i opreme koji je zaostao kod povlačenja zaplijenila je Hrvatska vojska, koja je zarobila i cijeli 21. korpus VSK. 11. korpus VSK je nastavio djelovati na okupiranom području Republike Hrvatske uz granicu sa Srbijom, te se nakon Erdutskog sporazuma pristupilo i njegovom rasformiranju u svibnju i lipnju 1996. godine. Oružje VSK koje se nalazilo u naružanju njenog 11. Korpusa nije predano ni Hrvatskoj vojsci, ni UNTAES-u, nego Vojsci Jugoslavije, čiji je 11. korpus - i zapravo cijela Srpska vojska Krajine - efektivno i bio dio.