Jugoistočna Europa

Države koje bi pripadale ovom prostoru su:

1. Albanija
2. Bosna i Hercegovina
3. Bugarska
4. Crna Gora
5. Grčka
6. Kosovo
7. Rumunjska
8. Sjeverna Makedonija
9. Srbija
   Uvjetno:
10. Republika Cipar
11. Republika Moldavija
12. Turska (istočna Tračka)
13. Ukrajina (područje Budžaka – južna Besarabija)

Koordinate:

• 34°50' – 48°20' N
• 13°30' – 28°30' E

Udaljenosti:

• sjever – jug = 1500 km
• istok – zapad = 1650 km

Kao rezultat navedenoga matematičkog položaja, Jugoistočna Europa ima središnji položaj na sjevernoj hemisferi. Njeno se područje nalazi u pojasu umjerene klime koju obilježavaju 4 godišnja doba. Prevladavajuća je kontinentalna klima, s time da se prema istoku povećava kontinentalnost (povećavaju se godišnje amplitude temperatura i smanjuje se ukupna količina padalina).

Jugoistočna Europa je kontinentsko-podunavski i maritimno-sredozemni prostor.

Zemljopisni položaj:

Ona ima intraregionalni položaj s kontinentalno spojnom, posredničkom funkcijom.

Prometno-zemljopisni položaj:

Kroz Jugoistočnu Europu prolaze ovi važni prometni koridori:

• željeznička pruga Beograd – Bar
• Bosansko–neretvanski koridor
• Iskerski koridor
• Marički koridor
• Moravski koridor
• Nišavsko–strumski koridor
• Posavski koridor
• Prizrenski koridor
• Vardarski koridor
• Via Egnatia

Gospodarsko-zemljopisni položaj:

Jugoistočna Europa ima rubni i tranzicijski položaj.

Geopolitički položaj:

Tamponski položaj između drugih europskih regija.

Geostrateški položaj:

Jugoistočna Europa ima žarišni položaj. Tu se preklapaju interesna područja Italije, Rusije, Austrije, Mađarske, Turske. a sve je to bilo najčešći povod za mnoge ratove koji su se zbivali u povijesti ovog prostora. Ovaj dio Europe je bio obilježen vladavinom Osmanskog Carstva i sukobima s Turcima. Zemlje Jugoistočne Europe su neovisnost počele ostvarivale tek u 19. stoljeću, kada je Osmansko Carstvo znatno oslabilo.

U reljefnoj strukturi Jugoistočne Europe kao najstarije gorje ističu se Rodopi, koji su u paleozoiku uzdignuti hercinskom orogenezom, a građeni su od škriljavaca i gnajsa. Alpskom orogenezom u mezozoiku izdiže se eruptivna Alpsko - dinarska nabrana zona, a u tercijaru Karpatsko - balkanska nabrana zona od eruptiva te metamorfoziranih škriljavaca i krša. Najviši vrh je Musala (2925 m) u Bugarskoj.

Sredinom tercijara kopno između jadranske i panonske potoline bilo je zaravnjeno. Najprije se javljaju mahoviti epirogeni pokreti (izdizanje i izvijanje) dijelova te mase kojima na površinu izbija magma. Izdizanje ima svoj smjer pružanja. U Dinaridima on se pruža u smjeru sjeverozapad - jugoistok, a u Makedoniji sjever - jug (zbog stare kristalinske mase Rodopa). Te linije prate i tekućice (npr. Vardar).

Povlačenjem Panonskog mora tekućice se javljaju u nepropusnim škriljavim i dolomitnim dijelovima stvarajući u njima široke riječne doline. U vapnenačkim predjelima manje je tekućica, većinom su to ponornice. Tu nastaju i polja u kršu. U Panonskoj nizini nastaju akumulacijske terase i naplavne ravni.

Pleistocen je obilježen ledenim dobom i tada se ovdje oblikuje fluvioglacijalni reljef. Ostaci toga reljefa danas jesu nanosi lesa u Panoniji i u Jadranskoj zavali.

Danas se ostaci tektonske aktivnosti (epirogenetskih pokreta) osjete kao potresi u jugoistočnom dijelu Jugoistočne Europe.

Reljef je uvjetovao i klimu, te isto tako i vegetaciju. Tamo gdje su planine tu je kontinentalna klima, te zimzelena vegetacija. U priobalju prevladava mediteranska klima te obitavaju sredozemna vegetacija i makija.