Crveni Vuk

Ova vrsta je neriješenog taksonomskog identiteta, naime morfološki je između kojota i sivog vuka i crvenkasto-sive je boje. Crveni vuk je kritično ugrožena vrsta SAD-a i zaštićena je zakonom, a upisana je na IUCN-ov crveni popis 1996. godine. Smatra se najrjeđom vrstom vuka i jedna je od pet najugroženijih vrsta vuka na svijetu.

Crveni vuk
odrasla jedinka
Status zaštite
Status zaštite: Kritično
Sistematika
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Mammalia
Red:	Carnivora
Porodica:	Canidae
Potporodica:	Caninae
Rod:	Psi
Vrsta:	C. rufus
Dvojno ime
Canis rufus Audubon & Bachman, 1851.
Rasprostranjenost
Povijesna rasprostranjenost Crvenog vuka
podvrste
† C. r. floridanis † C. r. gregoryi C. r. rufus
Baze podataka
GBIF
wikivrste WD wikislike wikigalerija

 

Taksonomski status crvenog vuka bio je predmet kontroverzi. Genetska studija iz 2011. godine pokazala je da je to hibridna vrsta između sivih vukova i kojota. Ponovna analiza ove studije, zajedno sa širom kontekstualnom analizom koja je uključivala ponašanje, morfološke i dodatne genetske informacije, dovela je do argumenata da je crveni vuk nezavisna vrsta, ali koja pati od značajne introgresije gena kojota vjerojatno zbog desetkovanja crvenog vuka i fragmentacije njihove društvene strukture zbog lova. Premda ovaj pregled z 2012. godine nije jedinstveno prihvaćen među mjerodavnim znanstvenicima, dvije kasnije revizije ažuriranih istraživanja 2013. i 2014. godine upućuju na to da je crveni vuk nekad bio vrsta koja se razlikovala od sivog vuka i kojota. Genske studije iz 2015. godine, koristeći najopsežnije podatke o mitohondrijskoj DNK, Y-kromosomskim podacima i genomima 127.235 jedinstvenih nukleotidnih polimorfizama, zaključili su da je "najviše parsimonsko objašnjenje" da su istočni vukovi u provincijskom parku Algonquin "ostatak entiteta povijesnih vukova koji su najvjerojatnije postojali diljem istočnih Sjedinjenih Država ". Također, istraživanje iz 2016. od 28 sekvencijskih kanidnih genoma zaključilo je kako crveni i istočni vukovi imaju sekvence koje se mogu objasniti samo kao rezultat hibridizacije sivog vuka i kojota.

Crveni su vukovi bili prva vrsta vukova novoga svijeta s kojima su se susreli europski kolonisti, a izvorno su obitavali diljem istočnih Sjedinjenih Američkih Država, od Atlantskog oceana do središnjeg Teksasa, a na sjeveru od doline rijeke Ohio, sjeverne Pennsylvanije i juga južnog New Yorka do Meksičkog zaljeva na jugu. Crveni je vuk do sredine 1900. godine bio gotovo izumro zbog agresivnih programa kontrole predatora, uništavanja staništa i opsežne hibridizacije s kojotima. Do kasnih šezdesetih, to se dogodilo s manjim zajednicama u zaljevu obale zapadne Louisiane i istočnog Teksasa. Četrnaest od tih preživjelih odabrano je kao temelj zajednice uzgojene u zatočeništvu u zoološkom vrtu Point Defiance od 1974. do 1980. godine. Nakon uspješnog eksperimentalnog preseljenja na otok Bulls na obali Južne Karoline 1978. godine, crveni vuk je proglašen izumro u divljini 1980. godine. Kako bi nastavili s naporima obnove, 1987. godine zarobljene životinje puštene su u Parku divljine Alligator River na poluotoku Albemarle u Sjevernoj Karolini, te dvije godine kasnije i u Nacionalnom parku Great Smoky Mountains Od 63 crvena vuka koji su pušteni od 1987. do 1994. godine, populacija je porasla na čak 100-120 jedinki do 2012., ali je 2018. godine zabilježen pad na samo 40 jedinki.

 

Izgled crvenog vuka tipičan je za rod Canis i općenito je srednje veličine između kojota i sivog vuka, iako se neki primjerci mogu preklapati s malim sivim vukovima. Odrasli imaju duljinu od 136–160 cm i teže od 23–39 kg. Krzno im je obično više crvenkasto i manje čupavo od krzna kojota i sivih vukova, općenito je blijedo i sivkasto s oznakama svjetlih dijelova oko usana i očiju. Uši su im također proporcionalno veće od ušiju kojota i sivih vukova. Glava je obično uska, s dugom i vitkom njuškom, malom lubanjom i dobro razvijenim sagitalnim grebenom. Maleni mozak crvenog vuka se razlikuje od ostalih Canis vrsta, približavajući se onima kanidima vrsta Vulpes i Urocyon, što ukazuje na to da je crveni vuk jedan od drevnih članova ovih rodova.

Crveni vuk je društveniji od kojota, ali manje od sivog vuka. Pari se u siječnju i veljači, s prosječno 6-7 mladunaca rođenih u ožujku, travnju i svibnju. Oni su monogamni s oba roditelja koji sudjeluju u uzgoju vučića. Borave u šupljim stablima debala, duž obala potoka i napuštenih skloništa drugih životinja. U dobi od šest tjedana vučići se udaljavaju od skloništa, a dosežu punu veličinu u dobi od jedne godine, postajući seksualno zreli dvije godine kasnije.