Ante Starčević (Veliki Žitnik kod Gospića, 23.
svibnja">23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist, filozof i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.
Ante Starčević | |
Ante Starčević | |
1. Predsjednik Stranke prava | |
---|---|
trajanje službe 26. lipnja 1861. – 22. listopada 1895. | |
1. Predsjednik Čiste stranke prava | |
trajanje službe 22. listopada 1895. – 28. veljače 1896. | |
Rođenje | 23. svibnja 1823., Veliki Žitnik, Hrvatska |
Smrt | 28. veljače 1896., Zagreb, Hrvatska |
Politička stranka | Stranka prava, Čista stranka prava Ideologija: Hrvatski nacionalizam, Liberalizam, Pluralizam i Monarhizam |
Zanimanje | političar, publicist, književnik |
Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik ↓1 kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1843. godine u Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. godine biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Nakon neuspjelog pokušaja dobivanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji i beogradskom sveučilištu radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. Godine 1869. objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici opet je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. ponovno je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno". Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato što ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...".
U početku Starčević se zalagao i podržavao Ilirski pokret, kasnije preuzima poglede iz francuskog razdoblja vezana uz nacionalizam i liberalizam, u pogledu na slobode i prava naroda i nacija, vjerski pluralizam i parlamentarni monarhizam.
U pogledu na državno pravo i idealni državni ustroj, smatrao je da Hrvatska treba biti suverena, liberalna i nacionalna parlamentarna monarhija naspram republike. U kojoj suverenost Vladara dolazi iz naroda, umjesto Crkve i aristokracije.
Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića. Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.
Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.
Tijekom zime 1849./1850. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama. ↓2. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.
Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.
Ante Starčević je u jednoj epizodi pišući povodom stoljeća od francuske revolucije, iznio ocjene i stavove o Židovima. Takvi su stavovi po ostatku Europe već desetljećima prije bili znatnije i dublje rašireni kao jedna mračna moda, od koje nisu bili zaštićeni ni sami Židovi, na što je upozoravao i otac cionizma Theodor Herzl Svoje pogrješne stavove Starčević je poslije opovrgnuo i riječima i djelom. Za nasljednika u stranci izabrao je osječkog Židova koji je i postao čelnikom njegove Stranke prava. Stranci prava pridružili su se brojni hrvatski Židovi (građanskog i poduzetničkog staleža) koji su ju podupirali materijalno i kroz članstvo. Zbog toga i zbog filosemitskih stavova, Stranku prava napadale su režimske unionističke i narodne stranke. Židovska potpora osobito se pojačala zbog straha od opasnosti s Istoka, pa je Stranka prava zagovarala preuređenje Austro-Ugarske u trijalističku, austro-hrvatsko-ugarsku monarhiju.
Analizom pisanja u glasilu Stranke prava Sloboda, ustanovljeno je da Starčević o Židovima nije pisao izravno, nego se tim narodom bavio unutar svojih analiza međunarodnih zbivanja, prije svega kad je razmatrao jačanje antisemitskih pokreta u raznim zemljama (Njemačka, Rusija, Ugarska, Austrija). Židove u Ugarskoj opisivao je kao "marljiv i štedljiv narod" čiji su mnogi članovi stekli bogatstvo i utjecaj svojom sposobnošću, nasuprot rastrošnoj mađarskoj aristokraciji. Izvori su jasno pokazali da je Starčević bio protiv antisemitizma kao pojave, bez obzira na to je li uzrok tome bila vjerska ili rasna netrpeljivost ili da su uzroci socijalni. Rijetke pojave antisemitizma u Hrvatskoj (koje su se pojavile u antimađarskom pokretu 1883.) Starčević je smatrao proizvodom mađarskih emisara odnosno mađarske politike vezane za zaduženost države. Optužbu u tisaeslarskom procesu smatrao je besmislenom, mađarske vlasti optužio za korumpiranost, podilaženje vlasti metafizičkoj histeriji i zanemarivanje prava, te je Mađare okrivio da su iskoristili taj slučaj da opljačkaju Židove koji su morali pribjeći mitu za si osigurati makar minimum egzistencijalne sigurnosti, ne zaboravivši spomenuti odugovlačenje s otvaranjem tog sramotnog procesa koji je odugovlačenjem samo produžavao antižidovsku histeriju, zatim je Starčević prikazao zlodjela izgrednika protiv Židova, osudivši izgrednike zbog pljačke i nasilja u istražnome postupku. U svezi s tim slučajem, odbacio je svaku mogućnost da bi Židovi trebali krv kršćana radi vjerskih obreda. Jasno je razlučio moralni starozavjetni zakon koji ne prihvaća poganska čarobnjaštva za koja je rekao da se javljaju kod pojedinaca kod svih naroda. Oštro je kritizirao antisemitizam u Njemačkoj, za koju je smatrao da je država nastala na pljački najprije Francuske, a potom Katoličke Crkve i Židova. Naglasio je da vjerski dio, posebice tumačenje Sv. pisma, nikako nije isprika za progon Židova u Njemačkoj, a Starčević osobito osporava da se na taj argument pozivaju protestanti, "koji su širom otvorili vrata zloporabama Pisma omogućavajući svakom da bude njegov tumač". Po njemu je židovsko pitanje nametnuto u Njemačkoj jer se želi bogatstvo Židova, a da su Židovi siromašni, ne bi bilo nikakvog pitanja. Mađarima je predbacivao žestoki antisemitizam. Žestoko je osudio i masovne napade na život i imutak Židova u Rusiji, nazvavši taj mrziteljski pokret "kugom". Starčević je razlikovao antisemitizam u Rusiji i Njemačkoj: pisao je da se u Njemačkoj išlo za pljačkom, kao i u Ugarskoj, dok je u Rusiji židovska imovina nije pljačkana, nego uništavana radi protjeravanja Židova. Budući da je tad bio u rusofilskoj fazi (u to je vrijeme na Rusiju gledao kao na potencijalnog osloboditelja porobljenih naroda, uključujući i Hrvata), smatrao je "moralna kuga ruska" manje zlo od antisemitskih izgreda u Njemačkoj i Mađarskoj. No, i dalje je bio veliki kritičar antisemitskih izgreda i pogroma u Rusiji. Prve antižidovske ispade u Rusiji smatrao je prolaznom pojavom vjerskih motiva, No nakon proglasa Aleksandra III. primijetio je grozne pomake na gore: zemljopisna raširenost nereda bivala je sve veća, zbog čega je proročanski uočio da budućnost ne će donijeti ništa dobra; "neredi će se izroditi u revolucionarni kaos, koji će koristiti samo onima koji žele opći prevrat". Nije se slagao sa stavom slavenofila koji su smatrali da je utjecaj Židova i Nijemaca u Rusiji glavni izvor svega zla i osiromašenja pa su kao jedini spas vidjeli još veću carsku autokratsku vlast. Takav je stav smatrao površnim i promašenim, tvrdeći da su društveni problemi u carskoj Rusiji znatno dublji i da ih samo temeljite demokratske, ustavne promjene mogu riješiti. Za ugarski "Nacrt zakona koji se tiče braka između Židova i kršćana i u inozemstvu sklopljenih civilnih brakova" iz 1883. godine, rekao je da je nepravedan prema Židovima, jer je taj zakon predviđao da djeca iz mješovitog braka budu samo kršćani. Odnos Stranke prava i Ante Starčevića prema Židovima i Židova opisao je češki novinar Gustav Eim u članku Zagrebački dojmovi za češki list Narodni Listy 1884. godine. Eim je opširno analizirao hrvatske prilike, zaključio da je Stranka prava s "najviše i utjecaja i snage za budućnost kao stranka", a kao važne argumente za to iznio je dobre hrvatsko-židovske odnose, odnosno činjenicu da Židovi sve više podupiru Stranku prava.
Prijeporna kovanica slavoserbi spoj je dvije latinske riječi sclavus i servus koje, i jedna i druga, znače: sužanj, rob. Slavoserb je, prema tome, dvostruki rob, on nije samo tjelesno neslobodan, nego i duševno. Ovu kovanicu rabio je u 17. stoljeću srpski despot Branković u svojim molbama Bečkome dvoru. Starčević na njih ne gleda kao na pripadnike nekoga drugoga naroda ili rase nego kao na anacionalni, destruktivni i amoralni sloj društva koji je opasan po svaku društvenu zajednicu. Osim naziva slavoserbi Starčević se služio, kad je htio pobliže označiti kakvo je političko držanje tih ljudi, još i nazivima madžarolci (Madžari i Tirolci) i našinci. Madžarolci su poradi toga jer politički sjede uvijek na dva stolca: čas su za orijentaciju prema Pešti, prema Madžarima, a čas su opet protiv te orijentacije za onu prema Beču, prema Tirolcima, a našinci su oni koji se, bez obzira, na sve strane služe neutralnim izrazima: naš jezik, naš narod, trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija umjesto hrvatski jezik, hrvatski narod te jednostavno: kraljevina Hrvatska. Među slavoserbe ubraja Starčević i najveći dio tadašnje hrvatske inteligencije koji se udaljio od naroda i za volju lagodnoga života "prilijepio" uz svoje službe ne vodeći računa o dužnostima prema narodu a to nije ni čudo jer "kod nas je odgojenje takvo, da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotnom, da dobijemo želju za gospodstvom, volju za ugodno življenje. I, jer gospodstvo davaju tuđe ruke, nemaš načina za dočepati se ičesa, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga, koji ti daje, ili će ti dati". Po Starčeviću Slavosrba ima, ne samo u Hrvatskoj nego, i u Francuskoj i u Rusiji a i u svim drugim narodima. U Francuskoj su to protivnici Napoleonida, u Rusiji "apoštoli nijemštine" i slavjanofili a "kad čuješ da ovaj ili onaj u Rusiji radi o slavjanstvu, o sveslavjanstvu, znaj, to ti je ruski slavosrb, i da je brat onima, koji kod nas rade o Jugoslaviji, o Srbiji, o slavjanstvu". U svome djelu Jubilei, na str. 16., Starčević govori i o "bogoslovju slavoserbskih katoličkih bogoslovacah".
U Pismima Magjarolacah Starčević piše o Slavoserbima:
U Nekolikim uspomenama:
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Ante Starčević, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.