Takse

u Rimu, Atini i drugim) antičkim državama i u feudalnim državama. Tako su se u robovlasničkim državama naplaćivale sudske takse, takse za pristup u hramove gdje se prinosila žrtva bogovima, takse za upotrebu vode u privredne svrhe i sl. Plaćanje taksa u feudalnoj državi i obima taksene obaveze, umnogome su zavisili od snage vladara. Takse su naplaćivane za usluge koje su državni organi činili fizičkim osobama. Iznos ubran od taksi, bio je, u pravilu, prihod onog državnog službenika koji je izvršio traženu uslugu. Odatle i naziv za tu vrstu takse: činovnička ili službenička taksa. Prilikom prodaje pojedinih činovničkih mjesta (država, odnosno vladar ostvarivali su značajne prihode prodajom činovničkih ili drugih mjesta); visina naknade za to mjesto utvrđivala se u zavisnosti od očekivane koristi (naplaćenoj visini prihoda od takse) koju je pojedino mjesto (položaj) imalo za osobu koja je od države to mjesto kupila. Postupnim ukidanjem tzv. činovničkih taksi i njihovom zamjenom taksama kao prihodom državnog budžeta, stvoreni su osnovni preduvjeti za razvoj dobro organizirane, nezavisne i nekorumpirane uprave i sudstva koji su nepristrano i relativno jeftino obavljali poslove iz svoje nadležnosti. Taksene obaveze u današnjem smislu riječi najuže su povezane sa razvojem javne uprave. S vremenom je došlo do proširenja obaveza plaćanja taksi i povećanja njihovog tereta. Međutim, povećanjem kruga poreznih obveznika, broja poreznih oblika, a posebno poreznog tereta u ukupnim prihodima države sve više se smanjuje udio prihoda ubranih naplatom taksi.

Kao što je to i s drugim finansijskim instrumentima, i pojam taksa nema tačno utvrđen i općenito prihvaćen sadržaj, jer je tokom njihovog razvoja došlo do većih ili manjih razlika u nekim karakteristikama koje su povezane uz taj instrument prikupljanja prihoda države. Određene razlike u poimanju takse susreću se i u novije vrijeme. Profesor Lovčević,^{[nedostaje referenca]} ističe "takse nisi zamišljene kao cijene, jer njihovu visinu ne utvrđuje tržište, već tijela vlasti, autoritativno i jednostranim aktima". Profesor Matejić^{[nedostaje referenca]} navodi da se takse definiraju kao "djelimično plaćanje troškova javne usluge od strane korisnika koju je dobrovoljno zatražio ili u svoje ime ili čije mu je ime korištenja nametnuto". Po mišljenju profesorice Tomljanović^{[nedostaje referenca]} pod pojam takse u finansijskoj teoriji i praksi treba smatrati one državne prihode koji "u principu predstavljaju novčani ekvivalent za usluge koje čine tijela državne administracije ili druga tijela fizičkim i pravnim osobama". Kod stranih autora susreće se mišljenje da se taksa plaća za uslugu "koja je od posebne koristi za one koji ih plaćaju", da se takse plaćaju za takve usluge javnih tijela koje nemaju privredni karakter". Takse imaju niz zajedničkih elemenata s drugim finansijskim instrumentima prikupljanja prihoda države. Tako imaju sličnosti s porezima i doprinosima, ali se od tih oblika državnih prihoda i razlikuju.

Takse su novčani prihod države. Obaveza njihovog plaćanja nije ograničena na državljane zemlje koja tu obavezu uvodi, nego se pri plaćanju taksa primjenjuje teritorijalno načelo. Prihodi od takse služe za finansiranje javnih potreba i one su deklarativni prihod države. Obveznici plaćanja su fizičke i pravne osobe. Navedene karakteristike taksi su ujedno i karakteristike poreza. Međutim, takse se po nekim svojim karakteristikama bitno razlikuju od poreza. One su protivnaknada za uslugu koju država čini obvezniku. Takse pripadaju u prihode države kod kojih je dobrovoljnost prisutna, ali se u mnogim slučajevima plaćanja taksi radi o relativnoj dobrovoljnosti: hoće li, naprimjer, građanin zatražiti da registrira vozilo ili ne zavisi do njegovog izbora, ali neregistrovanim vozilom se ne smije kretati. Ako građanin ne podnese zahtjev, neće ni platiti taksu. Ali bez podnošenja zahtjeva, neće dobiti registraciju i ne može se voziti. Dakle element prisile kod plaćanja takse se vidi u tome što je obavezu takse i visinu te obaveze jednostrano utvrdio državni organ, što se neka prava ili činidbe mogu ostvariti samo nakon što obveznik pokrene propisani postupak, odnosno učini određenu radnju i što će se nepodmirene obaveze naplatiti prisilno. Za plaćenu taksu, obveznik dobija određenu protivnaknadu. Obaveza plaćanja takse obično nastaje nakon što je obveznik sam inicirao rad državnog organa. Takse se razlikuju od doprinosa po tome što se naplaćuju za neku nematerijalnu uslugu, dok je obaveza plaćanja doprinosa povezana uz materijalnu korist koju određen krug osoba ima od rada državnih tijela. Rad državnih tijela pri plaćanju doprinosa (odnosno ne mora biti) zasnovan na zahtjevu obveznika doprinosa da se određena usluga učini.

Takse svoj pravni osnov zasnivaju na sljedećim pravnim odnosima:

1. Zakon o administrativnim taksama
2. Zakon o sudskim taksama
3. Zakon o komunalnim taksama

U taksenom sistemu BiH one imaju tretman naknade za određene usluge koje vrše državni organi i ovlaštene organizacije i ustanove, kad one, u okviru ovlaštenja koja su im dana zakonom ili propisom donijetim na osnovu zakona, rješavaju upravnim stvarima po zahtjevima stranaka (član 2. Zakona o administrativnim taksama)