Nezir Škaljić

februara 1844 – 10. marta 1905) bio je bosanski političar koji je obnašao dužnost trećeg gradonačelnika Sarajeva (1889–1905). Škaljić je bio pravnik, a služio je i kao Predsjednik Vrhovnog suda Bosne. Njegova se vladavina podudarala s austrougarskom vlašću Bosnom. Škaljić je primio prvorazredni carski austrijski orden Franca Josipa "Veliki križ".

Kao pravnik i sudac, rad Nezira Škaljića ostavio je traga na južnoslovenski, češki i ruski pravni sistem.

Škaljić je bio član tročlane Komisije koja je pripremala reformu pravosudnog sistema u habsburškoj okupiranoj Bosni i Hercegovini. Od jeseni 1881. do sredine 1882. živio je i radio u Beču. Među ostalim članovima komisije bili su: Franz von Krauss, Kajetan von Mérey, Hauptmann-revizor Spaczil i kasnije dr. Karl Krall, mađarski predstavnik August Gottel i Eduard Eichler.

Škaljić je smatran stručnjakom za islamsko i trgovačko pravo, prethodno je bio predsjednik Vrhovnog i Privrednog suda u Sarajevu. Stoga je imao veliki utjecaj na transformaciju sudova u Bosni i Hercegovini - oni su bili novostepeni (nekoliko kotarskih sudova i jedan šef u Sarajevu) i stekli su nadležnost samo za porodično i nasljedno pravo. I sam je učestvovao u djelomičnom prijevodu Osmanskog građanskog zakonika, Mecelle, na bosanski jezik. Ta su rješenja kasnije usvojile druge zemlje i jurisdikcije.

Škaljić je u Sarajevu pokrenuo važne radove na modernizaciji infrastructure i izgradnji važnih objekata. To uključuje razvoj asfalta, prvo okolne Katedrale Srca Isusovog, a kasnije i cijelog grada.

Otvorio je Narodnu banju 20. jula 1902. Banja je i danas u funkciji. Također, tokom Škaljićevog mandata, sinagoga Aškenazi u Sarajevu konačno je završena (1902).

Škaljić je obnašao dužnost u novoizgrađenoj sarajevskoj Vijećnici, tada najvećoj i najreprezentativnijoj zgradi austrougarskog razdoblja u Sarajevu, koja je služila kao vijećnica.

Škaljić je rođen i školovao se u Rogatici. Tu je postao je sudija, kao i gradovima Fojnica i Srebrenica.

Bio je oženjen Vasvijom Selmanagić. Par je imao tri sina.

Škaljić je bio jedan od četiri osnivača Rijaseta Islamske zajednice BiH. Njeno stvaranje omogućilo je bošnjačku vjersku i političku emancipaciju od Osmanskog carstva.

1899. godine Škaljić je preuzeo dužnost gradonačelnika Sarajeva kada je Mehmed Kapetanović bio prisiljen odstupiti zbog lošeg zdravlja.

Porodica Škaljić emigrirala je u Sarajevo iz Škaljara, njihovog naselja u Boki kotorskoj tokom bitke za Perast (1654) koja se vodila između Mletačke Republike i Osmanskog carstva. Od 14. vijeka Kotor je postojao kao neovisna republika poznata kao Republika Cattaro, povremeno potpadajući pod protektorat režima Hrvata, Bosanaca ili Mađara. Venecijanci su tim područjem vladali najduže, gotovo četiri vijeka počevši od 1420. godine. Njihovo naslijeđe je najtrajnije i to je ono što je Kotoru i Perastu izborilo mjesto na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.

Jednom u Sarajevu, Škaljićevi su kupili velike dijelove zemlje "koja se proteže od predgrađa Sarajeva do Rogatice u istočnoj Bosni". Istakli su se u trgovini. Prema ljetopiscu iz 18. vijeka Mula Mustafi Bašeskiji, Škaljići su bili poznati kao trgovci njemačkog govornog područja. Jedna od sarajevskih ulica i danas nosi prezime - Škaljića sokak.

Praunuk Nezira Škaljića je bosanskohercegovački političar Fehim Škaljić.

Među ostalim članovima porodice Škaljić su Abdulah Škaljić, balkanski lingvista i autor knjige "Turcizmi na srpskohrvatskom jeziku" prvi put objavljene 1966. Od tada je knjiga objavljena u deset izdanja i još uvijek se smatra "jedinstvenim i nezamjenjivim" izvorom za proučavanje južnoslovenskog jezika i kulture.