Charcot–Marie–Toothova Bolest

Ova bolest je najčešće nasljedni neurološki poremećaj koji pogađa otprilike jednu od 2.500 osoba. Imenovana je prema onima koji su je opisali i klasificirali: Francuz Jean-Martin Charcot (1825–1893), njegov učenik Pierre Marie (1853–1940), i Britanac Howard Henry Tooth (1856–1925).

Charcot–Marie–Toothova bolest (Charcot–Marie–Toothova neuropatija) (Peroneusna mišićna atrofija) (Dejerine-Sottasov sindrom)
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10	G60.0
ICD-9	356.1
OMIM	311860 OMIM: 611566 OMIM: 311070 OMIM: 605588 OMIM: 311850 (X Type 5) OMIM: 302800 OMIM: 304040 (X Type 1)
DiseasesDB	5815 Šablon:DiseasesDB2
MedlinePlus	000727
eMedicine	orthoped/43 pmr/29
MeSH	[http://www.nlm.nih.gov/cgi/mesh/2010/MB_cgi?field=uid&term=D002607 Oblast: Neurologija, podijatrija, ortopedija, fiziotzerapija i rehabilitacija Simtomi: Spuštena stopala, čekićasti nožni prst, periferno gubljenje mišića potkoljenica i stopala/šaka Počegtak: Djetinjstvo – rano odraslo doba Trajanje: Doživotno Uzroci: Porodična anamneza (nasljedsni) Rizici: Porodična anamneza (genetika), stopala sa visokim svodom, ravna stopala Dijagnoza: Genetičko testiranje, studija nervne provodljivosti ili elektromiogram (EMG) Diferencijalna dijagoza: Mišićna distrofija Tretman: Upravljanje za održavanje funkcije Prognoza: Progresivna Frekvencija: 1/2.500 D002607 Oblast: Neurologija, podijatrija, ortopedija, fiziotzerapija i rehabilitacija Simtomi: Spuštena stopala, čekićasti nožni prst, periferno gubljenje mišića potkoljenica i stopala/šaka Počegtak: Djetinjstvo – rano odraslo doba Trajanje: Doživotno Uzroci: Porodična anamneza (nasljedsni) Rizici: Porodična anamneza (genetika), stopala sa visokim svodom, ravna stopala Dijagnoza: Genetičko testiranje, studija nervne provodljivosti ili elektromiogram (EMG) Diferencijalna dijagoza: Mišićna distrofija Tretman: Upravljanje za održavanje funkcije Prognoza: Progresivna Frekvencija: 1/2.500]
GeneReviews	Charcot-Marie-Tooth Hereditary Neuropathy Overview

Ne postoji poznati lijek. Njega se fokusira na održavanje funkcije. CMT je ranije klasifikovan kao podtip mišićne distrofije.

Simptomi CMT obično počinju u ranom djetinjstvu ili ranoj odrasloj dobi, ali mogu početi i kasnije. Neki ljudi nemaju simptome sve do ranih 30-ih ili 40-ih godina. Obično je početni simptom spuštena stopala rano u toku bolesti. Ovo također može uzrokovati čekićaste prste, gdje su prsti uvijek uvijeni. Gubitak mišićnog tkiva donjih dijelova nogu može dovesti do pojave "rodina noga" ili oblika "obrnute boce šampanjca". Slabost u šakama i podlakticama javlja se kod mnogih ljudi kako bolest napreduje.

Gubitak čula dodira u stopalima, gležnjevima i nogama, kao i u šakama, zapešćima i rukama javlja se kod različitih tipova bolesti. Rani i kasni oblici javljaju se sa „uključenim i isključenim“ bolnim grčevitim mišićnim kontrakcijama koje mogu biti onesposobljavajuće kada se bolest aktivira. S poremećajem se klasično povezuju visoko zakrivljena stopala (pes cavus) ili stopala sa ravnim svodom (pes planus). Senzorni i proprioceptivni nervi u rukama i stopalima često su oštećeni, dok nemijelinizirani bolni nervi ostaju netaknuti. Prekomjerna upotreba zahvaćene ruke ili ekstremiteta može aktivirati simptome uključujući utrnulost, spazam i bolne grčeve.

Simptomi i napredovanje bolesti mogu varirati. Preovlađujuće su nevoljno škrgutanje zubima i škiljenje i često ostaju neprimijećeni od same pogođene osobe. Kod nekih može biti pogođeno disanje, kao i sluh, vid i mišići vrata i ramena. Skolioza je česta pojava koja uzrokuje pogrbljenost i gubitak visine. Zglobovi kuka mogu biti deformirani. Gastrointestinalni problemi mogu biti dio CMT-a, kao i poteškoće sa žvakanjem, gutanjem i govorom (zbog atrofije glasnih žica). Može se razviti i tremor , zbog gubitka mišića. je Poznato je da trudnoća pogoršava CMT, kao i ozbiljan emocijski stres. Pacijenti sa CMT-om moraju izbjegavati periode produžene nepokretnosti, kao što je kada se oporavljaju od sekundarne ozljede, jer produženi periodi ograničene pokretljivosti mogu drastično ubrzati simptome CMT-a.

Bol zbog promjena držanja, deformacija skeleta, umora mišića i grčeva prilično je česta pojava kod ljudi sa CMT-om. Može se ublažiti ili liječiti fizioterapijama, operacijama i korektivnim ili pomoćnim uređajima. Analgetici su lijekovi koji također mogu biti potrebni ako druge terapije ne pružaju olakšanje od bola. Neuropatski bol je često simptom CMT-a, iako, kao i drugi simptomi CMT-a, njegovo prisustvo i težina variraju od slučaja do slučaja. Za neke ljude bol može biti značajan do jak i ometati svakodnevne životne aktivnosti. Međutim, bol ne osjećaju svi ljudi sa CMT-om. Kada je neuropatski bol prisutan kao simptom CMT-a, uporediv je sa onim kod drugih perifernih neuropatija, kao i postherpesne neuralgije i sindroma kompleksnog regionalnnog bola, između ostalih bolesti.

 

Charcot-Marie-Toothova bolest uzrokovana je mutacijaama gena. koje uzrokuju defekte u neuronskim proteinima. Nervne signale provodi akson sa mijelinskim omotačem oko njega. Većina mutacija u CMT utiče na mijelinsku ovojnicu, ali neke utiču na akson.

Klasifikacija

CMT je heterogena bolest i mutacije povezane s njom mogu se pojaviti u brojnim različitim genima. Based on the affected gene, CMT is categorized into several types and subtypes.

Hromozom 17

Najčešći uzrok CMT-a (70-80% slučajeva) je duplikacija velike regije na kratkom kraku hromosoma 17 koja uključuje gen PMP22.

Neke mutacije utiču na gen MFN2, na hromosomu 1, koji kodira mitohondrijski protein. Mutirani MFN2 uzrokuje da mitohondrije formiraju velike klastere, ili ugruške, koji nisu u stanju da putuju niz akson prema sinapsama. Ovo sprečava funkcionisanje sinapsi.

X-vezana CMT i Schwannove ćelije

CMT se također može proizvesti X-vezanim mutacijama, a zove se X-vezani CMT (CMTX). U CMTX-u, mutirani koneksoni stvaraju nefunkcionalne praznine koje prekidaju molekulsku razmjenu i transport signala.

Mutacija se može pojaviti u GJB1 kodirajućem genu za koneksin 32, spojni protein jaza koji se eksprimira u Schwannovim ćelijama. Budući da je ovaj protein također prisutan u oligodendrocitima, može se pojaviti demijelinizacija u centralnom nervnom sistemu.

Schwannove ćelije stvaraju mijelinsku ovojnicu, tako što svoju plazmamembranu omotaju oko aksona.

Neuroni, Schwannove ćelije i fibroblasti djeluju zajedno, kako bi stvorili funkcionalni nerv. Schwannove ćelije i neuroni razmjenjuju molekulske signale pomoću jaznog spoja koji reguliraju preživljavanje i diferencijaciju.

Demijelinizacija Schwannovih ćelijaa uzrokuje abnormalnu strukturu i funkciju aksona. Mogu uzrokovati degeneraciju aksona ili jednostavno uzrokovati njihov kvar.

Mijelinska ovojnica omogućava nervnim ćelijama da brže provode signale. Kada je oštećena, nervni signali su sporiji, a to se može izmjeriti uobičajenim neurološkim testom, kao što je elektromiografija. Međutim, kada je akson oštećen, to rezultira smanjenjem složenog mišićnog akcijskog potencijala.

CMT se može dijagnosticirati pomoću tri različita oblika testova: mjerenje brzine nervnih impulsa (studije nervne provodljivosti), biopsija nerva i DNK-testiranje. DNK testiranje može dati konačnu dijagnozu, ali nisu poznati svi genetički markeri za CMT. CMT se najprije najviše primjećuje kada neko razvije slabost potkoljenice, kao što je spušteno stopalo ili deformacije stopala, uključujući čekićaste prste i visoke lukove, ali sami znaci ne dovode do dijagnoze. Pacijenti moraju biti upućeni ljekaru specijaliziranom za neurologiju ili rehabilitacijsku medicinu. Kako bi uočio znakove mišićne slabosti, neurolog može zatražiti od pacijenata da hodaju na petama ili da pomjere dio svoje noge protiv suprotne sile. Da bi identificirao senzorni gubitak, testira duboke tetivne reflekse, kao što je trzaj koljena, koji su smanjeni ili odsutni kod CMT-a. Ljekar također može ispitati pacijentovu porodičnu istoriju pošto je CMT nasljedna. Nedostatak porodične anamneze ne isključuje CMT, ali je od pomoći da se isključe drugi uzroci neuropatije, kao što su dijabetes ili izloženost određenim hemikalijama ili lijekovima.

CMT je 2010. godine bio jedna od prvih bolesti kod koje je genetički uzrok bolesti određenog pacijenta precizno određen sekvenciranjem cijelog genoma oboljele osobe. To su uradili naučnici zaposleni u udruženju Charcot Marie Tooth (CMTA). Identificirane su dvije mutacije u genu SH3TC2, za koji se zna da uzrokuje CMT. Istraživači su zatim uporedili genom oboljelog pacijenta sa genomima pacijentove majke, oca i sedmoro braće i sestara sa i bez bolesti. Majka i otac su imali po jednu normalnu i jednu mutantnu kopiju ovog gena i imali su blage ili nikakve simptome. Potomstvo koje je naslijedilo dva mutantna gena u potpunosti je oboljelo.

Histologija

 

Stalni ciklus demijelinizacija i remijelinizacija, koji se javlja u CMT-u, može dovesti do formiranja slojeva mijelina oko nekih nerava. Oni se takođe vide kod hronične upalne demijelinizirajuće polineuropatije. Mišići pokazuju grupiranje vlakana, što je nespecifičan nalaz koji ukazuje na ciklus denervacija/reinervacija. Obično tip I i tip II mišićnih vlakana pokazuju slučajnu distribuciju poput šahovnice. Međutim, kada dođe do reinervacije, grupa vlakana povezanih s jednim živcem je istog tipa. Standard za indikaciju tipa vlakana je histoenzimska adenozin-trifosfataza (ATPaza na pH 9,4).

Za pacijenata sa CMT, često je najvažniji cilj održavanje kretanja, mišićne snage i fleksibilnosti. Stoga se preporučuje interprofesionalni timski pristup s radnom terapijom (OT), fizio terapijom (PT), ortostatičarom, podijatrom i/ili ortopedskim hirurgom. PT se obično fokusira na trening snage mišića, istezanje mišića i aerobne vježbe, dok OT može pružiti edukaciju o strategijama očuvanja energije i aktivnostima svakodnevnog života. Fizioterapija bi trebala biti uključena u osmišljavanje programa vježbanja koji odgovara ličnim snagama i fleksibilnosti osobe. Učvršćivanje se također može koristiti za ispravljanje problema uzrokovanih CMT-om. Ortotičar može riješiti abnormalnosti u hodu, prepisivanjem upotrebe ortoza.

Odgovarajuća obuća je također vrlo važna za osobe sa CMT-om, ali oni često imaju poteškoća u pronalaženju obuće koja dobro pristaje zbog svojih visoko zakrivljenih stopala i čekićastih prstiju. Zbog nedostatka dobrog senzornog prijema u stopalima, pacijenti sa CMT-om će možda trebati i kod pedikera za pomoć u podrezivanju noktiju ili uklanjanju žuljeva koji se razvijaju na jastučićima stopala. Na kraju, pacijenti se također mogu odlučiti za operaciju koju obavlja podijatar ili ortoped. Operacija može pomoći u stabilizaciji stopala pacijenata ili ispraviti progresivne probleme. Ovi postupci uključuju ispravljanje i pričvršćivanje nožnih prstiju, spuštanje svoda, a ponekad i spajanje skočnog zgloba, kako bi se osigurala stabilnost. CMT pacijenti moraju posebno paziti da izbjegnu pad jer prijeloma treba duže da zacijeli kod nekoga sa osnovni proces bolesti. Uz to, rezultirajuća neaktivnost može uzrokovati pogoršanje CMT-a. Udruženje Charcot–Marie–Tooth klasifikuje hemoterapijski lijek vinkristin kao "definitivno visoko rizičan" i navodi: "vinkristin se pokazao opasnim i svi pacijenti sa CMT-om ga trebaju izbjegavati, uključujući i one bez simptoma". Može se uraditi nekoliko korektivnih hirurških zahvata, kako bi se poboljšalo fizičko stanje oboljelih osoba.

Ozbiljnost simptoma uveliko varira čak i za isti tip CMT-a. Prijavljeni su slučajevi monozigotnih blizanaca sa različitim nivoima ozbiljnosti bolesti, što pokazuje da su identični genotip povezani sa različitim nivoima težine (vidi penetrabilnost). Neki pacijenti mogu živjeti normalnim životom i gotovo su ili potpuno asimptomski. A 2007 review stated that, "life expectancy is not known to be altered in the majority of cases."

 

Jean-Martin Charcot

 

Pierre Marie

 

Howard Henry Tooth

Bolest je dobila ime po onima koji su je klasično opisali: Francuz Jean-Martin Charcot (1825–1893), njegov učenik Pierre Marie (1853–1940), i Britanac Howard Henry Tooth (1856–1925).

• Klasifikacija Charcot–Marie–Toothove bolesti
• Palmoplantarna keratoderma i spazamska paraplegija
• Nasljedne motorne i senzorne neuropatije
• Nasljedne motorne neuropatije