Peti Križarski Rat

Peti križarski rat
Segment Križarski ratovi
Frizijski križari napadaju toranj u Damietti, Egipat.
Datum 1213–1221 Lokacija Levant i Egipat Ishod Odlučujuća pobjeda Ajubida Osmogodišnje primirje između Ajubida i križara
Sukobljene strane
* Latinsko Carstvo Jeruzalemsko Kraljevstvo Kraljevina Kipar Rumski Sultanat Sveto Rimsko Carstvo Austrijsko Vojvodstvo Grofovija Tirol Vojvodstvo Bavarska Vojvodstvo Meranija Holandska grofovija Kelnski elektorat Templari Teutonski viteški red Ivanovci Ugarska Kraljevina Hrvatska Galička Kneževina Kraljevina Francuska Grofovija Flandrija Grofovija Rodez Papinske Države	* Ajubidski Sultanat Emirat Damask Emirat Homs Emirat Hama Emirat Alep Emirat Baalbek
Komandanti i vođe
Jovan Brijen Bohemond IV Hugh I Kejkavus I Frederick II Leopold VI Albert IV Ludwig I Otto I Pedro de Montaigu Hermann von Salza Guérin de Montaigu Andrija II. William I Philippe II Henry I od Rodeza † Pelagio Galvani	Al-Kamil Al-Muazam Al-Mudžahid Al-Muzafer Mahmud Al-Aziz Muhamed Bahramšah
Snage
32 000 vojnika	Nepoznato
Žrtve i gubici
Nepoznato	Nepoznato

Papa Inocent III i njegov nasljednik Honorije III organizirali su križarske vojske predvođene kraljem Andrijom II od Mađarske i vojvodom Leopoldom VI Austrijskim; napad na Jeruzalem na kraju je ostavio taj grad u muslimanskim rukama. Kasnije, 1218. godine, njemačka vojska predvođena Oliverom Kelnskim i mješovita vojska sastavljena od nizozemskih, flamanskih i frizijskih vojnika, predvođena Williamom I, grofom Hollanda, pridružile su se križarskom ratu. Kako bi napali Damiettu u Egiptu, u Anatoliji su stupili u savez sa seldžučkim Rumskim Sultanatom, koji je napao Ajubide u Siriji u pokušaju da oslobodi križare od borbe na dva fronta.

Nakon zauzimanja luke u Damietti, križari su u julu 1221. krenuli južno prema Kairu, ali su se morali vratiti nakon što ih je nedostatak zaliha primorao na prisilno povlačenje. Napad tokom noći od strane sultana Al-Kamila rezultirao je velikim brojem ubijenih križara, te konačnom predajom vojske. Al-Kamil je prihvatio osmogodišnje primirje sa Europom.

Papa Inocent III još je od 1208. planirao križarski rat za ponovno osvajanje Jeruzalema. U aprilu 1213. izdao je papinsku bulu Quia maior, pozivajući čitavo kršćanstvo da se pridruži novom križarskom ratu. 1215. je uslijedila još jedna papinska bula, Ad Liberandam.

Francuska

Poruku o križarskom ratu u Francuskoj je propovijedao Robert od Courçona; za razliku od ostalih križarskih ratova, pridružio se mali broj francuskih vitezova, budući da su već vodili Katarski križarski rat protiv heretičke katarske sekte u južnoj Francuskoj.

Papa Inocent III je 1215. sazvao Četvrti lateranski sabor, tokom kojeg je, zajedno sa latinskim patrijarhom Jeruzalema, Raoulom od Merencourta, raspravljao o ponovnom sticanju Svete zemlje, među ostalim crkvenim temama. Papa Inocent je htio da papinstvo vodi križarski rat, kao što je to trebalo biti u Prvom, kako bi se izbjegle greške načinjene u Četvrtom, kojeg su preuzeli Venecijanci. Inocent je planirao da se križari susretnu u Brindisiju 1216. i zabranio je trgovinu sa muslimanima, kako bi osigurao to da će križari imati brodove i oružje. Svaki je križar primio oprost, uključujući i one koji su samo pomogli u plaćanju troškova križara, ali sami nisu krenuli.

Mađarska i Njemačka

Oliver od Kelna je pozivao na križarski rat u Njemačkoj, a car Fridrik II mu se pokušao pridružiti 1215. godine. Fridrik je bio posljednji monarh za kojeg je Inocent htio da se pridruži ratu, budući da je bio izazvaopapinstvo (što je nastavio raditi godinama). Inocent je umro 1216. i naslijedio ga je papa Honorije III, koji je zabranio Fridriku sudjelovanje, ali organizirao je križarske vojske predvođene kraljem Andrijom II od Mađarske i vojvodom Leopoldom VI Austrijskim. Andrija je imao najveću stajaću vojsku u historiji križarskih ratova (20 000 vitezova i 12 000 zamačkih garnizona).

Sveta Zemlja

 

Prvi koji je ponio križ Petog križarskog rata bio je kralj Andrija II od Mađarske. Andrija i njegove trupe zaplovile su 23. augusta 1217. iz Splita. Prevezla ih je flota Venecije, koja je bila najveća europska flota u to vrijeme. Iskrcali su se 9. oktobra na Kipru, odakle su zaplovili prema Akri i pridružili se Jovanu Brijenu, vladaru Jeruzalemskog Kraljevstva, Hughu I od Kipra i princu Boemundu IV od Antiohije u borbi protiv Ajubida u Siriji. Kralj Andrija je ostao vođa kršćanskih snaga u Petom križarskom ratu sve do svog povratka u Mađarsku. U oktobru 1217. vođe križarkog rata - Ivanovci, templari i vitezovi Teutonskog viteškog reda sa vođama i dostojanstvenicima križarskog rata - održali su ratno vijeće u Akri, kojim je predsjedavao kralj Andreij II.

U Jeruzalemu, zidovi i utvrde su sruđeni kako bi se kršćani spriječili u obrani grada, ukoliko bi uspjeli doći do njega i zarobiti ga. Muslimani su napustili grad, u strahu da će se ponoviti krvoproliće iz Prvog križarskog rata 1099. godine.

Andrijini vojnici, dobrim dijelom na konju, 10. novembra 1217. pobijedili su sultana Al-Adila I kod Bethsaide, na rijeci Jordan. Muslimanske snage povukle su se u svoje utvrde i gradove. Katapulti i trebušeti križara nisu stigli na vrijeme, tako da su imali bezuspješne napade na utvrde u Libanonu i na planini Tavor. Andrija je kasnije iskoristio vrijeme u prikupljanju navodnih relikvija. Na početku 1218. godine, Andrija se, bolestan, odlučio vratiti u Mađarsku.

Andrija i njegova vojska krenuli su nazad u Mađarsku u februaru 1218. godine, a Boemund i Hugh su se također vratili kući.

Savez sa Rumskim Sultanatom

Oliver od Kelna je kasnije 1218. došao sa novom njemačkom vojskom, a grof Hollanda, William I dospio je sa mješovitom vojskom sastavljenom od nizozemskih, flamanskih i frizijskih vojnika. Sa Leopoldom i Jovanom raspravljao je o napadu na Damiettu u Egiptu. Kako bi to postigli, stupili su u savez sa Kejkavusom I, vođom u Anatoliji, koji je napao Ajubide u Siriji u pokušaju da oslobodi križare od borbe na dva fronta.

Egipat

U julu 1218. križari su pokrenuli opsadu Damiette i, unatoč otporu nespremnog sultana Al-Adila, toranj izvan grada zauzet je 25. augusta. Nisu mogli osvojiti samu Damiettu, a tokom idućih mjeseci bolesti su ubile mnoge križare, uključujući Roberta od Courcona. Al-Adil je također umro i naslijedio ga je Al-Kamil. U međuvremenu, Honorije III je poslao Pelagija Galvanija da vodi križarski rat 1219. godine. Al-Kamil je pokušao pokrenuti pregovore o primirju sa križarima. Ponudio je razmjenu Damiette za Jeruzalem, ali Pelagije to nije prihvatio. Čuvši to, grof William I od Hollanda je napustio križarski rat i zaplovio nazad kući. U augustu ili septembru, Franju Asiški je došao u križarski kamp i prešao da propovijeda Al-Kamilu. Do novembra, križari su istrošili sultanove snage i konačno su bili u stanju zauzeti luku.

Papinske i sekularne snage odmah su se počele boriti za kontrolu nad gradom, pri čemu ga je Jovan Brijen 1220. zatražio za sebe. Pelagije to nije prihvatio, te se Jovan kasnije te godine vratio u Akru. Pelagije se nadao da će Fridrik II doći sa novom vojskom, ali se to nikada nije desilo; umjesto toga, nakon godinu dana neaktivnosti i u Siriji i u Egiptu, Jovan Brijen se vratio, a križari su krenuli južno ka Kairu u julu 1221. godine. Taj marš posmatrale su snage Al-Kamila, a česte pljačke na bokobima vojske doveli su do povlačenja oko 2000 njemačkih trupa koje su odbile nastaviti i vratile se u Damiettu.

Al-Kamil je do tada uspio sklopiti savez sa ostalim Ajubidima u Siriji, koji su pobijedili Kejkavusa I. Križarski marš na Kairo bio je katastrofalan; rijeka Nil je preplavila ispred njih, zaustavivši njihovo napredovanje. Suh kanal koji su križari prethodno prešli bio je poplavljen, blokirajući njihov put za povlačenje. Sa opadajućim zalihama počelo je prisilno povlačenje, koje je kulminiralo noćnim napadom Al-Kamil, u kojem je ubijen veliki broj križara i nakon kojeg se vojska pod Pelagijem predala.

Uslovi te predaje bili su predaja Damiette Al-Kamilu u zamjenu za oslobađanje križara. Al-Kamil je prihvatio osmogodišnje primirje sa Europom i vraćanje dijela istinskog krsta. Međutim, ta relikvija nikada nije vraćena budući da je Al-Kamil uopće nije imao.

Neuspjeh križarskog rata izazvao je izliv antipapinskih osjećaja od strane oksitanskog pjesnika Guilhelma Figueire. Ortodoksnija Gormonda de Monpeslier odgovorila je na Figueirinu D'un sirventes far vlastitom pjesmom, Greu m'es a durar. Umjesto okrivljavanja Pelagija ili papinstva, ona krivi "glupost" pokvarenih.